27.02.2006., ponedjeljak
Voljena
Ne znajući što da iduće učini, Petar Trajanovski glupavo je stajao na kiši, pred ogromnim izlogom neke pomodne trgovine u centru grada. Izbjegavao je slučajne poglede prolaznika, mada ga ionako više nisu gledali. Nije vidio izloženu robu, niti velike šarene kartone s popustima koji mame. Pred njim je stajala samo zdepasta figura u promočenom baloneru, par crvenih, umornih očiju i kapi koje se kotrljaju. Po izlogu ili njegovom licu, u to nije bio siguran.
Grupa direktora iz Trgovačkog poduzeća Kokan danas je bila u svojoj misiji instant dobročinstva. Iz skladišta su sakupili veću količinu starije robe, uglavnom dječje kozmetike, hrane, pelena i igračaka, te se s njom otputili do doma u Nazorovoj. Odgojiteljice su već dobro poznavale tu igru. Znale su kako mjesta ponosu o ovom svijetu nema. Odglumile su svoju malu, već dobro uvježbanu predstavu, i u zamjenu za potrepštine svakom svom gostu podarile po jedno sitno pranje savjesti. Djeca su oko njih trčkarala i veselila se kako se samo djeca mogu veseliti, bez ikakvog razloga. Peri je bilo pomalo muka od svega. Koliko god se trudio, nije bio u stanju prodati sebi samome priču o tome kako sada čine nešto plemenito. Vjerovao je da je čovjek ili dobar svaki dan ili nije uopće. Ovo jednokratno glumatanje samo mu je stvaralo žgaravicu. Okrenuo se prema prozoru, da se makne, i tamo ugledao malenu, bijelu koljevku sa crvenim srcem na pročelju. Prišao je dva koraka i vidio dva ogromna crna oka na sasvim malom licu. Beba nije plakala, nije spavala, nije se mrštila, samo je gledala. Sasvim mala beba. Još ga je neko vrijeme promatrala, a potom je podigla nevjerojatno sitnu ručicu u zrak, bez da je pomakla i crtu lica. Pero je, ne znajući točno zašto, pružio svoj prst. Nježni prstići omotali su se oko njega kao da su srasli, kao da ga više nikad neće pustiti. Sat na zidu tiho je kuckao. Pero se zbunjeno premjestio s noge na nogu, a zatim se duboko zagledao u taj pogled. I utonuo, polako dišući sve lakše i tiše. Neobično, ali odjednom mu se učini da gleda u mudrost, zabrinutost, očekivanje. I molbu. Činilo mu se kao da će sada njih dvoje ostati tako do vječnosti gledajući jedno u drugo. Gledajući i šuteći. Odgojiteljica je prišla i zastala na pola koraka. "Što je s njim?" tiho upita Pero. "S njom. Djevojčica. Tek rođena. Boluje od neke neizlječive bolesti. Nitko je neće." Kroz stisnuto grlo Pero tiho prošapće "Kako se zove?" "Nikako. Još nikako." Podigavši ruku ona pokaže na gumenu narukvicu s brojem, stavljenu još u rodilištu. Peri se zacrni pred očima. Došlo mu je da zavrišti, došlo mu je da ono što se kao vulkan gomilalo u njemu istrese u lice odgojiteljici, Bogu, bilo kome. Da pita kako je to moguće. Kako je moguće da netko niti imena nema? Kako je moguće da se netko tek rodio, a i budućnost su mu već ukrali? Tresao se dok su mu pred očima letjeli bolesni dani koje će djevojčica provoditi po domovima. Sama. Danima u kojima će bolno znati da u svim bajkama mamin zagrljaj liječi. Zamišljao je one silne starateljske obitelji koje će je uzeti k sebi doma, kao paket. Bez njene volje. One koji uzimaju isključivo bolesnu djecu da im hrmbače na seoskim imanjima, jer država za bolesne više plaća. Vidio je zaglupljenu djevojku, zapuštenu i nesposobnu da se brine o sebi, kako ostaje trudna i donosi još jednog takvog bogalja na svijet. Došlo mu je da je odmah sada zgrabi, da drekne "Moja je!", da pobjegne daleko, daleko, da trči dok mu pluća ne izgore od ledenog zraka. Došlo mu je da urla i da plače. Došlo mu je... Da. Došlo mu je. Ali ništa od svega toga nije učinio. Stajao je prikovan ogromnim pogledom malog lica i sitnim, rozim ustašcima. Stari Kokan je viknuo kako je vrijeme krenuti, nešto se našalio s klincem koji ga je navlačio za vezicu i pogledao Peru značajno. Pero je uzdahnuo, kao da je nakon dugo vremena izronio na površinu. Stisnuo je pogled i rekao odgojiteljici ispod glasa "Nazovite je Voljena. Možda pomogne." A Voljena je polako razmotala svoje već pobijeljele prstiće i samo zatvorila oči.
Ispred doma Pero se ispričao kolegama nekim neodložnim poslom. Zahvalio se na ponuđenom prijevozu i praćen začuđenim pogledima otpješačio u kišu. Kad je shvatio da mutni i lelujavi obrisi ljudi koji mu idu u susret začuđeno gledaju u njegove oči, okrenuo se prema prvom izlogu i samo stao. I stajao.
* * *
Te večeri kad je došao kući jako je zagrlio klince. Prvo ih je samo pritiskao, a kad su se već počeli migoljiti prebacio se na škakljanje i gnječenje. Na kraju je sve preraslo u kaos i razuzdanu vrisku. Nije mu smetalo što su ti isti klinci razmažena derad koja niti jednu igračku ne cijeni dulje od pola sata. Nije mu smetalo niti to što oni nikada neće saznati koliko su sretni što im je normalno biti voljen i mažen. Nije mu smetao čak niti začuđeno posprdljivi "Što je to sad?" pogled njegove žene. Večeras mu ništa nije smetalo. Bio je savršeno miran, opušten i sretan, znao je da ima nešto što vrijedi. Jedino što vrijedi.
|
- 07:30 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
