01.12.2005., četvrtak
Beč - Bjelovar - Brčko
Vozim ja tako kroz bečku večernju gužvu, sretan što nije bilo snjega putem, što me niti jedan od onih suludih kamiondžija nije pomeo s ceste, što se nisam otrovao u WC-u na nama toliko željenoj, europskoj i naprednoj austrijskoj granici ili što nisam umro od smijeha kad sam vidio kako ispred kioska s vinjetama mirno zobaju gra'oraste kokice, jednake kao u dvorištu neke bake u Pupelici. Zaključih kako ću sada plaziti kroz četiri trake još podulje vrijeme pa stavih u uho žičicu. Kad mi se javila moja Sreća odmah sam s njom podijelio svoje zadovoljstvo:
- Eto, tu sam. Vučem se do hotela i jedino što mi se još može desiti je da sad nekom Bećaru spigam branik.
- Daj ne lupetaj, još će ti se to i desit'.
- Ma daj, gluposti, šta bi se desilo...
Nakon još nekoliko rečenica (pretežno ljubavnog karaktera i daleko prekičastih da bi ih se stavilo u dobar tekst poput ovog) odložio sam žičicu, otpuhnuo još jednom pogledavši četiri dosadne, beskrajne zmije kako se vuku predamnom i odlučio malo skakutati u ritmu "Jesi'l mala ljubila do sada" (koliko god mi je to dozvoljavao skučeni prostor osobnog automobila). Nakon nekog vremena došli smo do zavoja iza kojeg sam ja svakako morao skrenuti. Nažalost, bio sam u nekoj od srednjih traka i zaključio kako bi mi već bilo vrijeme polako se gurkati udesno. Neki bus se sjetio istog i surovo počeo demonstrirati svoju snagu nad malim autima, ne obazirući se na njihovo nemoćno i otužno trubljenje. Odlučih iskoristiti gužvu i kako je auto ispred mene već krenuo naprijed, po zagrebački bacim pogled preko desnog ramena, trznem volanom i po gasu. Naravno da je sve bilo popraćeno bijesom tipa ispred kojeg sam se ugurao, no što sad da mu ja radim? Kad sam vratio pogled naprijed poprilično me začudio zadnji kraj nekakve astre koji mi se iz nekog razloga naglo približavao. Odmah nakon treska životinjski sam ogazio po kočnici. Znao sam ja da će se nekad isplatiti taj ABS.
Naravno. Tip desno naprijed je krenuo, no kad ga je bus počeo "silovati" stisnuo je kočnicu i htio čekati da luđak prođe. A ja sam zeznuo stvar.
Iz nove, uglancane i evidentno jako mažene astre koju sam netom raspalio, iskočio je neki tip koji je, držeći se za glavu, urlao na sav glas rečenice na njemačkom. Moram priznati da mi je tada prvi put u životu bilo istinski drago što sam prestao učiti taj jezik još na prvom stupnju (tamo negdje kod "majne name ist Klaus und ih bih cvaj und drajcih jare alt"). Mada, mislim da se ono što mi je spomenuti momak vikao baš i ne uči u školi stranih jezika. Nakon nekog vremena zastao je da udahne zrak te mu je pogled svrnuo prema mojoj registraciji. Iskolačio je oči i nastavio:
"JEBOTIPASMATER, DATIPIČKAMATERINA GJEGLEDAŠMAJMUNEJEDAN! NOVOAUTOSIMIUDARIO! ZNADEŠ LI TI KOL'KO MI NJEGA PAZIMO, PIČKAL'TIMATERINA KONJUJEDAN? NI GODINUDANA NIJE STARO. MI SE SAMO UBANOM VOZIMO DA NAM GA NEKI MAJMUN NERAZBIJE I ETOT'GA SAD. ĐE BAŠ MENE NAĐE MAJMUNE JEDAN JEBOTIJAMATER DATIJEBO."
U prvom trenutku zbunjenosti pomislio sam da mi to iz radija trešti CD od Eda Maajke, ali već za par sekundi bilo mi je jasno da nije to, nego sam imao sreće i naletio na "našeg" čovjeka u tuđini. Doslovce - naletio. Navirio sam se prema registraciji. Bečka. Tekst: "JANJA". Naravno. I tako, iskolačenih očiju i izvikujući na sav glas svu moju rodbinu u akuzativu, zemo je krenuo prema meni. Poznajući široko srce i topao temperament naših ljudi, brzo sam se dovinuo da je puno lakše izbjeći šaku u glavu ako ne sjediš svezan u automobilskom sjedalu. Iskočio sam na brzinu van, ravno pred njega. To je prouzročilo zanimljiv fizikalni efekt. S obzirom da je njegovo lice bilo negdje u visini mojih prsa više nije bilo moguće čuti ga kako viče. Dapače, iz ove perspektive izgledalo je kao da samo stoji otvorenih usta i gleda. Izgledalo je kao da će ta šaka u glavu ipak malo pričekati pa sam iskoristio priliku da kažem:
" Jeb'ga stari. Moja greška. Imam zelenu kartu pa će ti osiguranje to pokriti. Hajde da maknemo aute, zakrčili smo dvije trake."
Uto od ondekud iskoči jedna mala, crna, mršava i vrlo predano nastavi sa psovkama točno tamo gdje je momak netom stao. Čovjek bi rekao – Lana Maajka. Kasnije se pokazalo da je ustvari to bila Janja s registracije. U svakom slučaju, ne samo da je nastavila točno na pravom mjestu mog obiteljskog stabla, već je u nabrajanje uključila i količinu energije u potpunosti neprimjerenu tako malom i mršavom biću. Rekao bih da je tada onaj fizikalni fenomen malo popustio jer je momak odjednom počeo vikati na malu:
- Daj se smir'!
- ...
- Ne vič', ćekaj, stan' malo!
- ...
- Ej, ćekaj, pusti da se dogovor'mo!
Nije pomoglo. Ja sam se, uz prisutnu muzičku kulisu, navirio da vidim štetu. Bezveze. Njemu je bio malo ogreban plastični branik i malo se odvojio odmah pokraj blatobrana. Meni je puklo staklo od fara, ali čak ni žarulje unutra nisu pukle. Rekoh glasno, da nadjačam dreku:
- Daj da se maknemo da ne stvaramo gužvu. Oglobit će nas, blokirali smo promet bezveze. Stanimo u neku pokrajnju ulicu da razmijenimo podatke, broj police i tako to pa da riješimo stvar.
- A NE! Neće to ništa bez polic'je! Zovemo polic'ju!
I tako momak reče maloj da nazove policiju. Nakon kratkog uvjeravanja kroz mobitel saznali smo da policiju boli neka stvar i za njihov branik i za moj far te da ako budu morali doći na mjesto nezgode za početak će oderati četrdeset eura čisto jer su se morali voziti, a dalje će već vidjeti s obzirom na to koliko smo prometa zakrčili. Opcija pozivanja policije naglo je izgubila na popularnosti. Momak se malo zamisli pa reče:
- Znaš šta, hajd'mo mi do Opela pa'ćmo tamo popun't papire. A nek oni odma' vide kol'ka je to šteta.
- Ma daj, bilo što, samo da se maknemo odavdje. Jedino što ti ja pojma nemam gdje je Opel.
- Jel' može ona s tobom u auto pa ćet' ona pokazat'?
- Ma može, bilo što.
Ljudi moji, koja greška! Kako je sjela, tako je počela:
- Ajmemen. Ajmemen. Kud baš namene. A o'klen's' ti?
- Iz Bjelovara?
- Iz Bjelovara? Iz 'Rvacke? Pa štat'je? Šta's voziš ovuda? Šta nis' iš'o autobusom? Je'l ti znaš kakva je tu gužva? A tamo uvas ko i unas, nit gledate znakove, nit pal'te ono svjetlo, kako se zove, da skrećete.
- Žmigavac.
- E da. Uvas je selo. Čoeče, ovdje se koči! Eeeeeeee, koči se, razumiješ l' ti to?! Koooči! Ovodi ti je gužva nevjerojatna, nemereš ti tu voz't. A znadeš'l ti kol'ko mi to auto čuvamo. Prvo mi je to auto, krvavo zarađeno, aloooooo, ni godinu dana nema, kud baš namene?! A samo se ubanom vozimo baš da se ovo nedesi!
- Ma čuj, žao mi je tvog auta ali osiguranje...
- Ma šta? Ma nikad više to auto neće biti isto... aloooo... nikad istoooo...
- Ma daj, malo ti se ogrebao branik, ništa se neće ni vidjeti.
- Ma bolje da se nisi ni vozijo, štaje tebi čoeče... Jel', a kakav beziherung imaš?
- Ma nije ti bitno, imam zelenu kartu, pokrit će ti.
- Ja ja... aber, jebote... majko moja, srce mi se para... moje auto!
- ... (šutim i brojim u sebi)
- Kuku meni, pa koji's ti konj, jao moje auto...
- ...
- Pa vidiš'l ti koja je tu gužva. Tu se kooooooooooooči.... skren'tulijevo tusekooooooooči...
- ...
- Tamo iza tankštele... majket'ga pa ti svatrno nis' normalan, nikad više neće on bit' isti, pizdatimater'na...
- ...
- Alooo, da mi dobosne snjim nismo išli ni dvije iljade još neb' im'o, kako ga samo mi čuvamo, jesl' ti tog svjestan, jebo te...
- HOĆEŠ LI PRESTATI, MOLIM TE?!
- ...
Šutjela je punu minutu, onda opet počela i tako nabrajala dok je opet nisam "zamolio" da prestane. Ne zam koliko puta se sve to ponovilo. Dok je mala tako trućala ja sam zamišljao kako se negdje pri 90 na sat okrećem pod ručnom, otvorivši njena vrata, a sve ne bi li ona koji metar kože ostavila na asvaltu. U međuvremenu je mala Kukunka dvaput nazvala muža da i njemu malo paničari (sad mi je skroz jasno zašto ju je meni u auto uvalio, majku mu) te jednom svog oca. Oca je nazvala s namjerom da joj kaže što da ona sada radi. Detaljno mu je opisala sve potankosti događaja, uključujući i tko sam ja i odakle, a on joj je na to odvratio: "I? Što'š sad radit'?".
- A imaš li ti koga svog tu? – upita me zema odjednom
- Gdje, u Beču?
- A-ha.
- Nemam, a zašto?
- Pa da ga nazoveš.
- ?
- Da ga pitaš što da radiš, da ti pomogne.
- A što mi može pomoći i da imam? Popunit ćemo papire, izmijeniti podatke, vama će osiguranje pokriti štetu, auto će biti popravljen i to je to. Ja ću umjesto stakla od fara nešto zaljepiti i popraviti ga doma. Udario sam vas i ne mogu to poništiti, što sad?
- Eeeeeeeee... udario... a znadeš li ti ko'lko mi to auto čuvamo, pizda'l ti materina?!
- ...
Skori dolazak u servis spasio me spore i bolne smrti uslijed grča mozga. Što sad da dalje puno pričam? Popunili smo zapisnik o nezgodi. Malo su kukali da će naplata dugo trajati pa sam predložio da vide kolika je šteta te da im iskeširam na ruke. Uredno odjeven serviser s plavom kosicom i fen frizurom (kao iz reklame za kozmetičke proizvode) malo je odskakutao oko auta i utješio mladi par da se neće ništa vidjeti i da će on sve srediti. Za sitnih 1.700 eura. Ja sam povukao svoj prijedlog o keširanju, a i moje osiguranje je blesavo ako popuši tu foru. Za tu lovu sam im mogao razvaliti cijeli blatobran, zadnje svjetlo, detonirati im jastuke i da mi još malo ostane. Dapače, kad je serviser rekao cifru ozbiljno sam razmišljao da to i učinim. Već mi je pomalo bilo dosta svih njih, njihovih gluposti, kuknjave i lupetanja. Samo mi je bilo otići u hotel i odmoriti. Rekao sam maloj da obavi i ostalu priču pa da završimo. Ona se rastrčala po servisu, kopirala vozačke, police osiguranja, pregovarala... Ja sam za to vrijeme ćaskao s momkom. O vožnji, saobraćajkama, jebemtisreću i kako to da se baš njima desi, ma važno da su svi živi i zdravi, dobro je dok je samo lim (kitu lim, plastika, ali dobro sad)... Pa malo o Brčkom. Malo i o Sarajevu. O ćevapima, ljudima, zgradama. I o grobljima. O pustoj zemlji i tužnoj pečalbi. Kad su papiri bili gotovi malo sam ih razgledao, potpisao i dobio tapšanje po ramenu:
- E, vala ljud'no, zbogom i čujemo se ako što još bude trebalo! Čuvaj se!
Pozdravih se, premjestih staklo iz svog fara u obližnju kantu za smeće i lagano se odvezoh do hotela, praznim, kasno večernjim ulicama. U sobi sam legao zamislio se. I što sam više razmišljao to mi se čitava situacija činila blesavija. Uzeo sam računalo i krenuo pisati. I eto, još uvijek pišem i cerekam se, iako je sutra ujutro sastanak. Bilo kuda – naši posvuda
|
- 16:49 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
