nedjelja, 03.12.2006.
...Bother...
Hmm.. nisam nesh za pozitivu danas... Nesh sam razmisljala... Koliko moze proci da covjek trpi? KOliko mozes nekoga lomit pa da ga na kraju slomijes? KOLIKO? Jesli se ista moze forsirati? Jeli ista mozes reci ok eto ga gotovo samo tek tako... jeli? Jeli kad nesto znas jel to tako ili nije nego kako je? JEBIGA KAKO JE ONDA AKO NIJE TAKO??? A koliko treba da se nesto zabroavi da nesto prodje... Gledala sam Grey's Anatomy, seriju koju UVIJEK citiram... Evo primjer:
Ona: "I have this feeling, it's just vierd"
On:"If you wait long enought it will pass!"
Ona:"Promise!"
On:"I promise..."
I ona ode... on ostaje gleda u nju, dolazi njegova zena..
Zena: "What are you doing?"
On: "Waiting for it to pass..."
NAdam se da ste razumjeli.. Ja jesam... KOntam se kad je sve to pocelo... jedno novembarsko jutro u mojoj lila sobi ja mislim kad sam skontala nesto... gledajuci seriju "Scrubs" i neko je rekao "It's the people that are there when you don't call them, but you still need them.." KOntate... I onda sta.. ja sta onda sjedim opet jednu decembarsku vecer (malo vise od godinu dana kasnije) u mojoj lila sobi, i kontam se da mozda ipak ne treba bas tako misliti... i kontam se ako je kajanje nesto za mene... mada se nadam da nece do toga doci posto radjie da se covjek kaje za stvari koje nije ucinio... nije greska bila niti ce biti.. nikada al ako je nesto sudjeno da ne bude zasto uopste pokusati... life is like an hour-glass glued to the table and there is no rewind button so cradle you head into your hands... I za kraj.. You don't need to bother.. I don't need to be.. I'll keep sliping fruther...
- 16:41 -
