ponedjeljak, 01.10.2012.
AAAAjme, jesan li nezahvalna?
Pozor svim mamama tamo negdje, ovo je vapaj u pomoć,( vrlo tihi vapaj jer moja 1 1/2godišnja beba napokon spava). Osijećam se tako grozno i promašeno; vaši blogovi su famozni i prepuni lijepih uspomena i putovanja. Moram iskreno prizati da se kao mama ponekad osijećam kao totalni neuspjeh. Ovo dijete je toliko željeno i toliko dugo očekivano, toliki pregledi i loše liječničke prognoze, bila sam do Pakla i nazad. Ne, zbilja do samog ruba i onda kada sam opet stala na noge-došla je ona, savršena i prekrasna. Obožavam je ali ponekad imam osijećaj da sve radim krivo. Eto, nekidan, kada me je prijatelj sreo na ulici momentalno je rekao: "Ajme, srićo, šta je bilo? Daj, sjedi sa mnom, popij kavu, smiri se malo." Ja sam zapravo samo željela otići u šumu i vrištati. Da vam i ne prepričavam detalje tog jutra, no ukratko: -dignem se ono, zorom, da sredim kuću ranije (jer kao ja danas imam plan, ha ha) , muž mora izaći ali moram i ja, a i pas nije bio vani. Spremiti se, ma što govorim, umiti se je nemoguća misija , zgnječena jabuka po (do maloprije) čistom podu, ona (obučena za vani) zamrljana od glave do pete, a pas više ne može čekati i...užas! Ona pod jednom rukom a krpa u drugoj...sad bi se zapravo i smijala..Ne znam, bilo bi ludilo da objavim naše fotografije obiteljskih trenutaka...Započinjem taj posao koji sam oduvijek željela. Slikanje je sve što sam oduvijek željela, što zapravo jesam, i sada sam na poticaj mog dragog započela taj posao u nekom sličnom mediju, no tako je teško. U mojoj okolini su sami muškarci u tom poslu, a tu je još i beba. Ne znam dali sama stavljam te ciljeve pred sebe, no kamo bih i išla ako ne naprijed? Ne znam da li ja griješim u nečemu; ona je prva uvijek i zavijek, bez pogovora, no na kraju dana opet netko nije zadovoljan i treba još, a ja, kada malenu stavim spavati, i sve je na svom mijestu , dok lagano mi glava pada od umora čujem kroz san glas svoga muža kako govori: " Pa zašto sad ne crtaš?"
- 15:11 -
