Rachet Van Dyken -2. Ljubavni Posrednik_Nasljednica

---

Click here: *Kako zezati nekog Preko Facebooka poslati mu praznu poruku,

---

Trebala mi je ralica ili, u najmanju ruku, gusjenice umjesto izlizanih zimskih guma da bih svladao taj planinski put po snijegu i ledu. Abrams i ja dijelimo isto mjesto za odlazak u snove.

I knew that as well as anyone, but there are times when a scientist must not be afraid to make a fool of himself. Povratak u Svemir,dokidanje mukotrpne individuacije,obogotvorenje,medjutim,znaci toliko prosiriti svoju dusu da ona iznova moze obuhvatiti Svemir. I krošnja se tresla.

Rachet Van Dyken -2. Ljubavni Posrednik_Nasljednica - Svakako, kužim te i u ovom zadnjem komentaru.

Tokom prethodih godinu i po dana koliko objavljujem tekstove na nekoliko me ljudi u komentarima pitalo jesam li nešto napisano objavio, a neki su i prijateljski predlagali da objavim nešto. Posebno u posljednje vrijeme. Ne hvalim se, nije ih bilo mnogo, čak ni za jednu fudbalsku ekipu. Ne želeći da se namećem, a istovremeno želeći da im odgovorim na pitanje, u ovom postu ću nešto reći o mom prvom romanu koji se zove Mala Ramona da, da, ima veze sa Psihomodo popom, a ni asocijacija vezana za Ramonese nije slučajna, hehe. Knjiga je izašla prije dvije godine, tačnije u julu 2006. Budući da sam ja preopširan i da ne znam ukratko sažeti ni vlastitu knjigu, prenijeću recenziju koja se nalazi na poleđini: U izuzetno duhovitom romanu prvencu, Mladi luk napomena: vi me znate kao Mladog luka pa sam za ovu priliku to ubacio umjesto svog prezimena donosi priču o svima nama, o ljudima i događajima oko nas. To je roman o upornosti i istrajnosti. Glavni junak Darko Nedić jedne obične jesenje večeri slučajno sretne plavokosu Ramonu i tu počinje naizgled običan zaplet ovog romana, a ta noć za njega dobija istorijski značaj. Tokom narednih dana i nedelja Ramona preokreće čitav njegov svet i potpuno ovladava njegovim mozgom, a sve ostalo u njegovom životu postaje periferno. Ona je centar univerzuma, najjači fudbalski klub ikad i najbolji rok bend ikad - sve to u jednoj osobi! Darko, između ostalog, traga za idealnom i iskonskom ljubavi ne gubeći veru u krajnji ishod. Jedino važno u nastupajućem periodu je osvojiti Ramonu, a glavni junak pokušava na sve načine to ostvariti, s jednakom željom bez obzira da li se nalazi na korak od Ramone ili je od nje udaljen kao Pluton od Sunca. Ali, izgleda da će Darko pre postići odlučujući gol u finalu Lige šampiona ili otići na Mesec nego što će biti sa Ramonom... Šta znači biti zaljubljen u Srbiji? U ovom romanu kroz neobičnu priču Mladi luk daje novi smisao navedenom pitanju. Oslikavajući generacije koje su sazrevale krajem devedesetih godina i početkom ovog veka, Mala Ramona govori o postojanosti ljubavnog zanosa i pored svih društvenih neprilika. Ne zna se do samog kraja da li je u pitanju duhovito napisana tragedija ili je u pitanju samo jedna nesvakidašnja ljubavna komedija. Zanimljivi likovi i događaji vode nas kroz ovo delo takvom brzinom da ni ne primećujemo da je romanu došao kraj... Ako ste ikad pomislili da odustanete od svog cilja, ova knjiga će vas navesti da ne odustajete... Knjiga je štampana u štampariji Mala knjiga na kvalitetnom bijelom papiru, a font smo birali dva dana, dok sam se za pismo odlučio znatno brže i izabrao latinicu. Priča se proteže na 316 strana visine 21 i širine 14 centimetara matematičari će brzo izračunati da je površina romana 9,29 kvadratnih metara. Za one koji vole ISBN brojeve, evo i tog podatka: ISBN86-908935-0-4. Tiraž je 500 primjeraka. To su tehnički podaci. Cijena je 440 dinara. Za one koji bi htjeli imati ovu knjigu, a ne da im se ići u knjižaru jer vole kad im poštar pozvoni i umjesto nekakvih računa i sudskih poziva donese knjigu, imam dobru vijest - knjiga se može naručiti i mailom ako se javite na adresu ramone76 gmail. Tada ću vam knjigu poslati u pažljivo upakovanu veliku bijelu vazdušastu kovertu da se slučajno ne ošteti dok putuje. Mogu je i potpisati pa da vidite kako izgleda rukopis jednog tridesetjednogodišnjaka koji piše kao da ima osam godina. Cijena je u tom slučaju nešto niža jer distributer ne uzima svoj dio, ali pošta uzima. Poštara možete počastiti rakijom, tako ja radim kad mi nešto donese. A sad bih trebao staviti i neki odlomak. Ne znam koji bih izabrao jer ne znam koji bi odlomak najbolje predstavio knjigu pa vam evo klik, klik za jedan koji sam već objavio na ovom blogu, iako je taj dio istrgunt iz konteksta. Ako vam se čita još jedan odlomak, evo opet klik , a tu možete vidjeti i kako izgledaju korice. Ako ima nekih pitanja rado ću odgovoriti kroz komentare. Trekbekovi 0 mladiluk 27 Jun, 2008 03:19 Vraćali smo se Zdravko i ja iz škole često daljim, zaobilaznim putem, da nam ne bude dosadno. A tuda je često prolazio Mišo. On je išao poslije podne u školu, bio je četiri ili pet godina stariji od nas. Imao je dugu kosu. Hm, da bi postigao tako dugu kosu, vjerovatno ju je morao puštati bar dvije godine. A bio je visok, žut i popularan, znali smo to. I mi smo bili popularni, ali samo u osnovnoj školi. Ustvari, i nismo baš. Furali smo se na nogomet i muziku, a ne na auta i motore. Ne, ne, mi nismo bili dečki ili klinci za njega, ni slučajno, a ni balavci. On je znao da smo mi na putu da budemo kao on kad budemo išli u četvrti gimnazije. Mišo nas pozna, zna ko smo. Jebemti, Mišo nam se javlja. Mišo je bio naša veza sa svemirom, sa nedostižnim, sa onim o čemu smo uzvišeno pričali u tim ranim tinejdžerskim godinama. Mi smo poznavali njega, a on je poznavao sve one starije cure koje su nama u tom periodu bile ljepše i od Kim Basinger i od Kelly Lynch. Događalo se po nekoliko puta uzastopno da se sretnemo, namjerno smo dan za danom išli zaobilaznim putem da sretnemo našeg prijatelja Mišu i da se pozdravimo. Nekad se događalo da budemo i u ženskom društvu. A nije mala stvar kad se dogodi da ideš kući s najljepšom curom u školi. Pa mi smo skoro najbolji prijatelji. Njemu sam posudio novi Psihomodo, zamolio me da mu dam tu ploču na par dana, a ja sam mu rekao da nema problema... Mišo je išao na jezero. Ja sam bio sedmi razred, nikad nisam pio vino, samo mošt. I onda smo ga u stopu pratili, a to nije bilo lako jer je Mišo imao bio visok skoro dva metra i imao je korake nešto kraće od dva metra, ali puno duže nego mi. Spustili smo se do jezera, sjeli za stol uz neku kolibu. Počeli su se skupljati Mišini prijatelji. On nas je svakom svom prijatelju predstavio kao da smo mu neki posebni prijatelji. Tek kasnije sam uvidio da je Mišo bio dobar psiholog. A mi smo pružali ruku svakome pri upoznavanju. Onda je neki Matošević donio vino od bijelog grožđa u kanisteru. Vino je bilo žućkasto, kanister bijel, a Matošević smeđ, ali u tom mraku crn. Sjedili smo i slušali njihove razgovore, nismo se nametali, samo smo slušali. Sutradan je bila nedjelja, imali smo utakmicu, a mlade selekcije su igrale u deset ujutro. Međutim, ni Zdravka koji je bio golman, a ni mene koji sam bio centarfor, nije zanimala utakmica više od ovog druženja. Pili smo vino, ej! Sa Mišom i nekim momcima. Ostali naši saigrači su sa curama negdje sjedili i pričali o New Kids On The Block ili o Jasonu Donovanu, mi smo ovdje raspravljali o muškim temama. Mišo, Zdravko, ja i još neki momci. Svi Mišini momci, oni stariji na čelu s tim Matoševićem, i mi mlađi, momci. Onda sam popio prvu čašu vina i bez riječi gurnuo rukom Matoševića, a on me pogledao i brže-bolje dohvatio kanister da napuni praznu čašu. Poslije su došle neke cure. I imala je lice kakvo je teško i zamisliti i ona je bila najljepša među tim curama. Imala je i mlađu sestru koja je bila stara kao ja i za koju smo tvrdili da je baš lijepa, ali njena starija sestra je bila još ljepša. Ona je rekla da se izvinjava što malo kasni, a onda je pogledala u nas dvojicu. Vjerovatno nas nije zapamtila iako smo se puno puta sreli. Mi smo nju vrlo dobro pamtili. Mi smo bili jednu godinu udaljeni od male mature. Oko jedanaest i petnaest smo krenuli kući. Sreli smo usput neka dva mangupa iz škole. Pili smo vino, a sad idemo malo u ulicu... Šesnaest godina kasnije, Mišo je i dalje moj najbolji prijatelj. Mislim da ćemo se vidjeti na koncertu Markyja Ramonea. Mislim i da ćemo tada popiti vino. Neće ga donijeti Matošević, snaći ćemo se sami. Od svih Miša koje poznam, Mišo je stvarno moj najbolji prijatelj. Da, bilo je to 1990. Da je bilo 1993. U ustima i dalje osjećam ukus tog vina. Trekbekovi 0 mladiluk 19 Jun, 2008 16:05 Izvjesni Guillermo Vargas Habacuc uzeo je psa s ulice i zavezanog ga izložio posjetiocima u nekakvoj galeriji. Nije mu davao hranu i posjetioci su gledali njegovu agoniju sve dok nije umro, slično onima koji gledaju djela naslikana životinjskom krvlju i smatraju da je u pitanju umjetnost. Slično i onima koji bi i izložbu govana išli gledati ako bi bila održana u nekakvoj galeriji i burno najavljena u medijima. Pročitao sam tu vijest, a onda kasnije vidio i razne peticije u kojima se ljudi potpisuju i osuđuju monstruoznu ideju navedenog čovjeka. Onda je istu vijest pročitao i Željko. Dobio ju je preko Facebooka dok je doručkovao sendvič od skupe pileće salame nakon što se vratio iz ranojutarnje šetnje sa svojim psom. I pas je doručkovao u uglu, sretan što se oslobodio lanca i brnjice. Doručkovao je i razmišljao kako da se zabavi sam u stanu dok se njegovi prijatelji ljudi ne vrate kući. Obično je gledao kroz prozor druge pse koje su ljudi vodili na lancima, i napuštene mačke koje se od njih bježale. Željko se zgrozio u svojoj kožnoj fotelji napravljene od goveđe kože kad je pročitao vijest. Zbunjen zbog ljudske okrutnosti malo se posjekao pored desnog uha kad se brijao, ali je stavio after shave firme Gillette, ugodnog i blagog mirisa, testiran na nekoliko vrsta životinja. Obuo je svoje nove cipele od krokodilske kože, obukao jaknu od janjeće kože i otišao na posao. Sendvič ga nije dovoljno zasitio pa je u pola jedan odlučio da ode u obližnji restoran. Sreo je svog kolegu, vlasnika velike farme koka nosilja. Taj je imao ogromnu farmu, bio je vrlo uspješan čovjek, a Željko se jednom oduševio kad je bio u gostima kod njega i vidio toliko koka na tako malom prostoru u žičanim gajbama i jaja koja su se nalazila ispod njih. Rukovali su se i kratko i srdačno pričali. Oni su jako dobri prijatelji. Željko ga je pozvao na pecanje u subotu i pohvalio se kako je prethodnog vikenda upecao šarana od tri kilograma, i soma od šest. Prijatelj se zahvalio na pozivu i rekao da je sa poslovnim partnerima dogovorio lov pa da neće moći, ali će mu u znak zahvalnosti pokloniti rogove srndaća da krase Željkov zid, ako bude imao sreće u lovu. Zatim je zastao pred pješačkim prelazom jer je bilo crveno. Okrenuo se za zgodnom ženom u kratkoj bundi od činčilinog krzna. Takvu ima i njegova žena, odmah je zapazio, a i bolje joj stoji, zaključio je samouvjereno. Prošao je pored jednog vegetarijanskog restorana u koji nikad nije ušao, a nije ni planirao u narednim godinama. Sjeo je na za stol do prozora i naručio svinjsko meso i pomfri. Konobar ga je poznavao jer je Željko stalni gost pa mu je uz namigivanje rekao da je svinjetina prvoklasna i svježa da svježija ne može biti i da su je upravo dovezli iz klanice. Zahvalio se uz osmijeh. Gledao je kroz prozor čekajući da jelo stigne. Zagledao se u nekog psa koji je dosadno trčkarao oko automobila. Bio je znatno ružniji od njegove bijele doge koja će se uskoro ošteniti. Već je dogovorio prodaju svih štenaca. A ovi psi s ulice... Čudio se što ih nisu riješili i maknuli jer predstavljaju opasnost za ljude i smetaju automobilima. Baš kao i oni dosadni golubovi koji mu stalno seru po autu. Onda se sjetio da mora provjeriti da li je golub koga je tokom vožnje udario ogrebao boju s auta. Još mu samo to treba. Dobro je pamtio koliko je platio auto, a i koliko je štete napravio onaj divlji zec što ga je pokupio dva mjeseca ranije kad se vraćao s roštilja. Dobro, bar je ručak narednog dana bio neobičan. Zazvonio mu je telefon. Bio je to njegov sin. Uh, pa skoro je zaboravio da su za taj dan dogovorili odlazak u zoološki vrt, ako bude vremena. Tamo će sin vidjeti žirafe, lavove, krokodile, slonove i majmune, a i ptice iz svih krajeva planete. A majmuni su jako smiješni kad se penju po onom jednom drvetu i rešetkama kaveza. Nadao se da će vidjeti i polarnog medvjeda ako bude htio izaći na sunce. Neće morati sina voditi po svim tim kontinentima kad se sve te životinje nalaze na jednom mjestu. Otići će kasnije i u cirkus da vide kako slonovi hodaju na dvije noge i kako medvjedi plešu uz zvuk bubnjeva. I kako majmuni puše dok konji jašu druge konje i dok ljudi guraju glavu u krezuba usta pospanih lavova. Sin je još dodao da nema više hrane za pse kod kuće i da svrati kod kuma mesara i da ga zamoli da mu opet da one ovčije iznutrice jer to psi obožavaju, baš je tu riječ upotrijebio. Pa dobro, ako je sinova sreća u pitanju, kupit će iznutrice. I dijete i on vole životinje pa će udovoljiti kućnim ljubimcima, a i psi će biti od tako zdrave hrane ljepši na izložbama pasa koje slijede. Sin je dodao da je novi kavez za papagaja predivan i da je papagaj sad duplo sretniji u duplo većem kavezu. Bio je to poklon za rođendan. Imao je sin i hrčka, ali je on umro, a mačku koju je dobio za prethodni rođendan odvezli su u drugi kraj grada i ostavili je tamo kad je narasla jer im više nije bila tako lijepa i umiljata kao kad je bila mala. Dok je čekao ručak, Željko je gledao program na televizoru u uglu. Oduševljavale su ga poučne emisije televizije National Geographic. Divio se brzini i vještini lavova koji su hvatali zebre i antilope. Nije propuštao nijednu epizodu, a upravo je ta televizija obilovala tim krvavim scenama. Očekivao je i reprizu emisije o jedanaestogodišnjem toreadoru iz Sevilje za koga su najistaknutiji španjolski borci protiv opakih bikova tvrdili da je pred njim velika karijera. Tada je pomislio da bi bolje bilo da je naručio teletinu za ručak. I upravo kad je došao konobar s hranom, javila mu se žena. Rekla je da je kupila prekrasne kožne čizme koje su bile na sniženju i da je otišla u minus na računu. Samo se nasmijao, nije prvi put. Ali on je imao odličnu platu i nije brinuo za novce. Dodala je i da je njena prijateljica sa sela javila da će dvadeset pilića koje su naručili biti spremni za sutra pa da dođu pripreme zamrzivač i dođu po njih, a Željko je rekao da nema problema i da će otići. Ručak je bio ukusan i Željko je punog trbuha krenuo nazad u kancelariju kad je odnekud čuo tiho mjaukanje. Uz kontejner pored parkirališta vidio je četiri mačkice u kutiji. Bile su ostavljene pored kontejnera. Čudio se što ljudi ostavljaju kutije pored kontejnera. Onda je iz auta uzeo dokumente koji su mu bili potrebni za posao, a izvadio je i pepeljaru i ispraznio je u kontejner, baš kao i ostatke ambalaže iz McDonald's restorana koju je njegov potomak ostavio u autu dan ranije. Kad se vratio u kancelariju, tajnica mu je rekla da ga je zvao šef i da organiziraju nekakvu proslavu u nedjelju. Naručili su i dva mlada janjeta. Onda ga je šef opet pozvao i rekao da ništa ne brine, da dođe i da se slavi nekakav firmin uspjeh, a da se za janjce lično pobrinuo i da su u pitanju dva janjeta koje je rezervirao čim su se rodili i da njegov prijatelj ima najbolju janjetinu u okolini i da odlično peče i da sigurno neće biti krvavo kao kod njegovog zamjenika mjesec dana ranije, našalio se i glasno se nasmijao... Potpisao sam peticiju svjestan da se tako ništa neće promijeniti. A onda sam ispod svog imena vidio i Željkovo. Sjeo sam za stol i natočio čašu soka od zove kojim me ponudio. Otpio sam drugi gutljaj kad je Miki pojeo juhu i poveo me u svoju sobu koja je izgledala kao soba jednog petnaestogodišnjaka, iako je Miki imao skoro punih šesnaest godina. Zapucketala je prva pjesma, ista ona koja je svirala kad je Miki, šest i po mjeseci ranije, slavio svoj rođendan. On je zavukao ruku ispod kreveta i izvukao nekakve papire koje je ubrzo raširio na stolu i upalio stolnu lampu, iako je bio dan. Nagnuo se nad najveći papir. Tebi vjerujem i zato sam te uzeo da mi budeš prvi saradnik. Ovi drugi su smotanci, s njima ne mogu sarađivati. Ovo je plan našeg dijela grada. U naš dio računao sam i neka susjedna naselja do kojih možemo stići pješice. Bio je nacrtan na velikom hamer papiru. Ali, umjesto bolnica, hotela, crkvi, muzeja i ostalih važnih odrednica, Miki je na planu imao samo obilježena mjesta na kojima su se nalazile trešnje, a trešnja crvene boje je bila simbol. Bio je kraj maja i mi smo se spremali za berbu. Kako niko od nas nije imao trešnju u dvorištu, a poznato je da su tuđe uvijek slađe, spremali smo se za pohod. Naša ekipa je imala šest članova, a čvorci su bili brojniji. Čekali smo da padne mrak, dan smo prepuštali pticama. Šta, je l' zrela? Pa i pretprošle, sjećaš se. Govorio je to i onda kad su se već odavno crvenile i one na nižim granama. A na toj trešnji ima plodova za cijelu ulicu, da se useremo svi od trešanja. I, upravo kad je sazrela komšija ju je srušio motornom pilom samo da mi ne bismo jeli i gazili mu travnjak kad dolazimo. Rekao je i da mu lomimo brajdu kad se provlačimo i da nije vidio bezobrazniju djecu i da će nam uši iščupati ako nas vidi. Pa sad ćemo mu pobrati grožđe. A šta je s ovim trešnjama s uskličnikom? Dobre trešnje koje nećemo jesti. A ovdje, vidiš, tu živi Sandrin ujak i tu nećemo ići jer bi saznanje da je moja ekipa učestvovala u noćnoj berbi ugrozilo moje šanse kod Sandre. Ta je trešnja zabranjena! Miki je objasnio da tu živi jedna baka kojoj je sin u Zagrebu i dolazi svaki drugi vikend. Prethodne godine su krali trešnje, a baka je neprimjetno izašla i dodala im dvije kuke kojima su dohvatali udaljene grane. Poslije su oni njoj nabrali trešanja u košaru. Baka se obradovala i dala četveročlanoj ekipi dvije čokolade, nije više imala. Miki kaže da su joj oči zasuzile tada, ali da joj je na licu bio osmijeh i da ih je pozvala da dođu opet. Miki je bio human čovjek. Pored trešanja volio je i dobre ljude. U narednih pola sata smo napravili plan. Miki je obišao teren toga dana jer je imao samo četiri časa u školi pa je imao vremena. Znao je koja je trešnja zrela, a koja još nije. Za akciju je odredio sebe kao vođu što je značilo da njemu pripada prednost kad se se budemo penjali na drvo. Znao sam da to neće biti potrebno. Isplanirao je i detalje. Gledao je čak i prognozu vremena prethodne večeri. Bilo je najavljeno vedro i suho vrijeme. Narednog dana stigla je i potvrda od strane Blanke Ivančan Picek. Stabla i grane sigurno neće biti klizavi, nije trebalo čekati da nam to potvrde i Zoran Rebac i Ivan Čačić. Kad je pala noć, oko 21 sat, našli smo se u nedovršenoj kući na uglu ulice. Miki je bio metalac. Ja sam bio u običnoj zelenoj majici čija se boja poklapala s bojem lišća trešanja. Uskoro su se pojavili i Zdravko, Novica i Stojko. Slušaj malo šta starija škvadra sluša... Nisam bio siguran da ćemo mi ostali ikad nanositi takve stvari na čistu kosu. A i nije šteta ako se zafleka ili podere... Čovječe, nemaš pojma kak' je to super bend! Slušaj malo pravu mjuzu, čovječe! Bio je tu i mladi izviđač Pana. On je bio najmlađi i kao takav zadužen da stoji ispod drveta i gleda da li ide vlasnik trešnje ili neki njegov doušnik. Iako žilav i neobično elastičan, vrlo dobar učenik sedmog razreda, mali Pana je deset dana ranije pao s neke trešnje na koju se sam verao i kost mu je napukla pa su mu stavili gips koji je morao nositi još jedanaest dana. Mi smo mu bacali trešnje s peteljkama, a ukoliko je svijetlo bilo dovoljno jako, on ih je hvatao direktno ustima, kao neki pokretni koš. Mali Pana se okitio nekakvim grančicama živice koju je njegov tata tog dana skresao i izgledao je kao neki glupi vojnik. Dobro, teško je izgledati istovremeno i kao vojnik i pametno, nekako to ne ide jedno uz drugo, baš kao što vitka figura ne ide uz sumo-rvače, ili nizak rast uz košarkaše. Miki se smijao kao lud kad ga je vidio, a mali Pana je ostao ozbiljan. Ipak skinuo je zeleni vjenčić koji je stavio oko glave, a izvukao je i grančice iz džepova. Stojko je bio u civilu, kao da ide na sladoled. I bio je blijed u licu kao da ćemo krasti automobile, ili bar kao da idemo krasti trešnje načelnika policijske stanice. Novica je nosio nekakvu maskirnu majicu. Krenuli smo prema prvoj trešnji. Obično smo birali trešnje ljudi koji nisu dali da se jedu, a koje su kasnije prezrele trunule. Bili su to ljudi koji su nepotrebno izazivali djecu. Gazda ih je primijetio i došuljao se do stabla. Tu ih je čekao do jutra da se spuste, a ovi su morali u školu. Čekao ih je s kaišem u ruci i prebio ih. Tri su tjedna bili oslobođeni tjelesnog jer su imali masnice, a trebali su popravljati slobodna bacanja za peticu... A i trebamo osvetiti Bobu i Baloga. Ima dvije trešnje, jedna do druge su. Grane im se prepliću. Najbolje mjesto u gradu, u ovom trenutku. I zapamtite: nema lomljenja grana! Mali Pana je patrolirao i hukanjem sove, to mu se činilo neupadljivo, označavao prolaske kasnih i rijetkih povratnika kućama. Trešnje su bile zrele i ukusne. Jeli smo desetak minuta, a onda smo sišli dolje, otišli u obližnji vinograd i odmarali. Novica je pričao kako se dva dana ranije ljubio s nekom Nikolinom iz popodnevne smjene. Nismo mu vjerovali, ali je Zdravko čak htio i napustiti akciju jer je rekao da je on prvi vidio Nikolinu i da je ona njegova. Stojku trešnje nisu legle posilije jogurta pa je veći dio pauze proveo duboko u vinogradu družeći se sa čokotima i papirnatim maramicama koje mu je dao mali Pana. Mali Pana je na sve mislio i jeo je trešnje koje smo mu donijeli u njegovom kačketu kao nagradu za dobro obavljen posao. Ja sam se izvalio na travu, stavio ruke iza glave i gledao u vedro nebo na kome se te noći pojavio veliki broj zvijezda. Razmišljao sam da li je ljepša Maja iz dopodnevne ili Slađana iz popodnevne smjene. Pred sam polazak sam minimalnu prednost dao Slađani. Naredna trešnja bila je nezgodna za penjanje, ali neobičnog ukusa. Miki je opet skrenuo pažnju da nema lomljenja grana jer to nije pošteno ni prema prirodi, a ni prema domaćinu. Gazda je bio opasan. Oni iz drugog srednje su pričali da je znao gađati iz zračne puške u noge i guzicu dok je poletarce koje je žive hvatao na drvetu znao žariti koprivama po nogama. Čak je s jedne strane dvorišta imao posađene visoke ruže i neko bodljikavo voće kako bi spriječio bijeg na tu stranu. Preskočili smo živicu i našli se u slatkoj bašti. Imao je veliko dvorište i kuću na sprat. Možda je sa sprata stvarno čekao sa zračnicom na kojoj je imao nekakav noćni nišan. Neki su pričali kako će uskoro biti čak i rata pa je takva mogućnost bila otvorena. Mi o ratu nismo razmišljali. Glupo bi bilo ratovati. Nema dovoljno toliko glupih za tako nešto. Popeli smo se u tišini. Počeli smo jesti, a onda se Novica iznenada zagrcnuo i počeo kašljati. Kašalj je bio sve jači. Počeo sam se smijati. Onda se i Zdravko počeo smijati. Miki nije izdržao i počeo se smijati glasnije od nas dvojice. Drvo se treslo, a mali Pana se saginjao ispod krošnje od smijeha, a u pauzama je mahao zdravom rukom nastojeći da nas smiri. I Stojko se smijao, ali je njegov smijeh bio posebno smiješan. On se pokušavao tiho smijati kroz nos, ali je to bilo jako smiješno pa je doprinijelo da se mi počnemo još intenzivnije smijati. Kad je to čuo, Miki se počeo tresti od smijeha. I krošnja se tresla. Samo je Novica i dalje kašljao. Bilo je to najveselije drvo na svijetu, ne samo među trešnjama. Smijali smo se i nismo primijetili ni svijetlo u kući, a ni gazdu ispod trešnje. Bio je to drug Čađo. Drug Čađo je imao skoro dva metra i blizu 120 kilograma. I imao je namršteno lice i brkove koje je oblizivao gledajući nas odozdo obasjan svjetlom koje je upalio ispred garaže. Bio je nekako pokvareno sretan. Kao kad zvijer natjera žrtvu u bezizlazan položaj. I imao je u rukama pritku koju je iščupao iz gredice s paradajzom. Bio je opasan, u kariranoj košulji kratkih rukava. Dvanaest mjeseci ranije namazao je najniže grane drveta ljepilom koje neki ljudi podmeću miševima ne misleći o posljedicama. Balog nam je pričao o tome i savjetovao je da zaobilazimo tu trešnju jer njen vlasnik ih i ne jede i ona mu služi samo da se iživljava na djeci. Rekao je da obavezno idemo u dugim rukavima i da nosimo rukavice zbog tog ljepila. Drug Čađo je predavao fiziku i tehnički u osnovnoj školi i poznat je bio njegov kabinet u kome je tukao djecu. To mu je bila razonoda. Iz tog su kabineta svi izlazili crvenih obraza i još crvenijih ušiju. Ja nikad nisam prošao kroz njegove ogromne šake, ali sam sad bio u odličnoj prilici da steknem novo iskustvo. Bio je moderna verzija Ćopićevog učitelja Paprike. Popeli smo se visoko da nas ne dohvati, ali nije bilo dovoljno grana pa je Novica dobio po nogama. Mali Pana je pobjegao. Onda smo čekali nekoliko trenutaka bez pokušaja da pregovaramo, a on nas je odozdo psovao i prijetio nam uspoređujući nas s miševima u mišolovci. Konačno, krenuli smo svi zajedno dolje nadajući se da će se bar dvojica izvući bez posljedica. Novica je dobio još više po nogama i leđima, a i jednu flisku od koje će mu u lijevom uhu zujati do kraja školske godine. Ja sam dobio šamarčinu u trenutku kad sam se prizemljio nakon skoka sa dva i po metra visine. Krenuo sam trčati, ali sam pao, ogrebao koljeno i osjetio pritku na leđima. Poderao sam i majicu, ali sam izvukao živu glavu. Čuli smo iza leđa kako nas psuje, a mali Pana se okrenuo, uhvatio se desnom šakom za mjesto između nogu, ispustio onaj zvuk stisnutim usnama kojim se konjima daje znak da krenu. Tada nije ni pretpostavio da će mu fiziku u osmom razredu predavati upravo drug Čađo i kako će gostovati u kabinetu. Našli smo se na uglu dvije ulice nakon deset minuta. Sljedeća trešnja bila je udaljena kilometar i po. Jedna od onih sa mrtvačkom glavom. Strah se miješao sa željom za izazovom. Nalazila se na periferiji grada u prostranom dvorištu. Popeli smo se lako. Sve je bilo tiho. Pored su bile i dvije mlade trešnje pa je povređeni Novica ostao dolje. Malo dalje bio je još jedan čija su krila bila raširena na travi. Ležao je uz živicu. Bio je pogođen u oko. Odlučio sam da izdam naredbu umjesto Mikija. Prethodne godine je na istom mjestu nagrabusio. Gazda trešnje ga je uhvatio, Miki se nije uspio spustiti, a ovaj ga je vodom iz šlaufa polijevao dok je Miki bio na trešnji. Sav mokar se vraćao više od dva kilometra kući, a još je i nogom u guzicu dobio i klompom u potiljak kad ga je ljubazni domaćin ispraćao. U stvari, čudno je koliko smo puta nagrabusili zbog tog voća. Ljudi koji su nam dozvoljavali da deset-petnaest minuta provedemo na njihovim trešnjama bili su u većini. Ali mi smo upravo htjeli jesti one nedozvoljene. Tako je to sa trešnjama. A ovaj put smo bili i ljuti. Sišli smo svi dolje u tišini. Počupali smo luk, pogazili salatu, uništili sve flance koji su tamo bili. Miki je našao i sjekiru koja je bila naslonjena na zid kuće pa smo isjekli crijevo za vodu. Mali Pana je otišao do kontejnera za papir, izvukao je novine i usitnio ih. Sve smo to razbacali po dvorištu. A onda i vrhunac; šutljivi Stojko je izvadio nekakvo šilo, zabio u gumu i oslobođeni zrak je počeo šištati. Na haubi je ostavio mrtvog čvorka, a u bijegu, kad su se počela paliti svjetla, zabio je šilo i u zadnju gumu. Ostavio je poruku: Vidimo se kad mrkva bude narasla! Zalijevajte redovno da bude sočna jer takvu volimo! Još smo otišli u vrt i nabrali nekoliko crvenih ruža koje smo sjekli Stojkovim nožićem. Planirali smo da sve ruže ostavimo ispred vrata jedne žene koja nam je dala da idemo na njenu trešnju. Smijali smo mu se, a on je bio ozbiljan. Onda se i on počeo smijati. Bila je to osveta čvoraka. Sanirali smo povrede i krenuli dalje. Istovremeno smo osjetili glad. Na redu je bila nova trešnja. Nju smo brzo odradili. Pet minuta je bilo dovoljno. U pitanju je bio čovjek koji po danu nije dao trešnje, a svake godine su mu propadale. Govorio je kako nisu zrele. I posljednja trešnja te večeri bila je jedna velika kojoj su se grane nadvijale nad krovom garaže koja se nalazila iza jedne jako lijepe kuće sa dvorištem uređenim tako kao da je u njemu planirano snimanje nekog holivudskog romantičnog filma. Već smo bili punih trbuha, ali ta je trešnja bila posebno izazovna. Nadvijala se dijelom na garažu u dvorištu, a mi smo prišli iz pozadine i preko metalne ograde se popeli na krov garaže. Mjesec nam je bio saveznik. Nalazio se s druge strane trešnje, a trešnja između nas i njega. Na mjesečini smo jasno vidjeli kako krupne i zrele trešnje vise na granama kao grozdovi. Više smo uživali u tom prizoru nego što smo uživali u trešnjama. Ionako smo bili već siti. Meni su zubi već utrnuli od slasnih trešanja i šećera. Bilo je ugodno toplo, kraj maja i skoro kraj školske godine. I bližila se velika proslava Zdravkovog šesnaestog rođendana za deset dana u njegovom ogromnom dvorištu. Sve je izgledalo savršeno. Miki je isplanirao da pozove i Sandru. Rekao je da ima skoro šesnaest i da je vrijeme da nešto poduzme. Tiho i polako smo jeli trešnje. Odjednom, nismo ni primijetili, pored nas se, tu na krovu garaže, pojavila cura kakvu još nikada nitko od nas nije vidio u životu u svojoj blizini. Imala je dugu crvenu kosu i velike plave oči. Ili zelene, nije se jasno vidjelo na mjesečini. U stvari, možda su bile i žute, stvarno se to nije moglo vidjeti. Lice joj je bilo skoro šesnaestogodišnje, glatko i čisto. Nismo znali tko će prvi odgovoriti. Znali smo je iz škole, doselila je iz velikog grada pet mjeseci ranije, na polugodištu. Niko nije znao zašto je došla u naš grad, ali smo pretpostavljali da je dobri Bog izabrao baš naš grad i odlučio da nas zbog nečega nagradi pa nam je poslao baš nju. Neobično ime koje joj je odlično pristajalo. Da, baš joj je to ime pristajalo. Marina o kojoj je pričala i dopodnevna smjena, tehnička škola, sve zanatlije i svi oni koji su se skupljali kod Zukija poslije škole. Ona je bila i tema razgovora poslije utakmica subotom i nedjeljom, a i najčešća tema velikih odmora toga polugodišta. I mnogi drugi su o njoj mislili, neki su čak htjeli da se prebace u njenu smjenu. Stvarno, Bog nas je zbog nečega nagradio. Izgledala je tako da je svatko od nas bio siguran da ne postoji dovoljno dobra trešnja u gradu koja bi mogla ugostiti ovu pank princezu, a ona je izabrala baš našu. Isto tako smo znali da ćemo se međusobno sukobiti oko ove cure i da nećemo dočekati sezonu višanja. I prelazni rok u našoj malonogometnoj ligi biće dirigiran odnosima prema Marini. Zdravko je bio najsumnjiviji. Zamirisalo je na izdaju. Kad ju je vidio odmah je pustio granu koju je brstio i na kojoj su trešnje bile nagužvane kao roj pčela koji se smjesti negdje na vrh drveta. A poznato je da su najslađe trešnje upravo one najnedostupnije, one do kojih ne možeš. Pogledao sam šefa Mikija. Vidio sam da je i on svjestan da je garaža na kojoj sjedimo njena, a kuća u čijem dvorištu smo isto tako. Pogledao sam u nju. Bila je znatno ljepša i od Slađane i od Maje. Nismo se snašli u novonastaloj situaciji. Ona se nečujno poput mačke pojavila na garaži i sjela na krov. Kao da ju je zatekao u svom dvorištu. Normalno, zmije nije bilo, ali se Marina nasmijala. Treba li reći da je to bio omamljujući osmijeh s kakvim se nitko od nas u životu još nije susreo? A bila je sve samo ne obična. Pa da, kako to da nju nije pozvao? On je kriv, mi sigurno nismo. Ipak, izgledalo je da se Zdravko tu najbolje snašao i pokušao je prodrijeti prema šesnaestercu. To mi je stara majica od buraza koju nosim samo kad krademo trešnje ili kad nešto radim oko kuće. Na njenoj bijeloj uskoj majici joj je bio veliki crtež dugokose djevojke i još nečega u pozadini. Djevojka i nekakva džungla su bile na crtežu, a iznad crteža je pisalo Sheena is a punk rocker. Sheena i mi na garaži. I nije bilo izlaza. Te sam noći zavolio Ramonese. I danas ih volim. Kad su sazrele višnje, ja sam već imao pet albuma Ramonesa koje mi je Balog snimio, a Džimbo mi je dao jednu ploču, i to album Pleasant Dreams objavljen 1981. Sjećam se kako sam toga dana, kad sam donio ploču kući, osam sati neprekidno slušao She's A Sensation. A narednog dana još osam. Točno godinu dana kasnije mi smo ležali na krovu. Točnije, samo Marina i ja. Vjetar je šuštao kroz grane trešnje i obližnjeg drveća, bilo je toplo. Gledali smo u dio svemira iznad nas, u onaj dio koji se vidio s njene garaže i krova nagnutog pod uglom od petnaest stupnjeva prema zapadu. Njeni su roditelji bili na proslavi dvadeset i pet godina mature. Brat joj je bio u gradu, a mi smo sami ležali gore, pričali i smijali se. Bila je u istoj onoj majici koja je sad izgledala jedan broj manja. Ja sam nosio crnu Ramones majicu, a isti onaj vjetar koji je šuštao kroz krošnju pokušavao je pokvariti moju Johnny Ramone frizuru, ali mu to nije polazilo za rukom. Naime, nisam se šišao čitave godine, samo sam šiške poravnavao. Ja sam imao 16 godina, baš koliko i Marina. A u garaži ispod nas smjenjivali su se Ramonesi i Psihomodo pop na kazeti koju je Marina snimila i pustila. Odjednom smo ušutjeli i opet se zagledali u nebo, baš kad je Gobac pjevao o nebu. Razmišljao sam da li da je poljubim kao što bi to u takvim situacijama napravio nekakav holivudski tinejdžer u filmu, ili da rukom pokušam dohvatiti neku od trešanja. Nije bilo šefa Mikija da kaže šta je pametnije, a nije bilo ni iskusnog Džimba da mi da savjet. Preostalo mi je da u toj toploj tišini odlučim sam, ili da poslušam Joeya Ramonea čiji je glas dopirao odnekud ispod mojih leđa, iz unutrašnjosti garaže. Tako je izabrala Marina. A onda sam po položaju Mjeseca shvatio da vrijeme prolazi i da treba nešto napraviti. Krenula je pjesma I Wanna Be Your Boyfriend I ja sam donio odluku. Odustao sam od trešanja iznad sebe i okrenuo se na desni bok. S te strane se nalazila Marina. Ispostavilo se da je to bila odlična odluka. U avgustu je počeo rat. Pesimisti su bili u pravu. Čuo sam da se vratila u svoj grad, a kasnije sam saznao da je otišla u Ameriku. Jučer mi je stigao e-mail sljedećeg sadržaja: Marina added you as a friend on Facebook. We need to confirm that you know Marina in order for you to be friends on Facebook. Ušao je u četvrtu deceniju života. Iza njega je ostalo 360 mjeseci. Da je fudbaler, ne bi mogao potpisati ugovor na četiri godine. Uzimali bi ga samo na dvije sezone jer ima previše godina. Njegov je fizički i intelektualni zenit prošao. On će se sve više morati oslanjati na iskustvo. Ja mislim da je i većinu zanimljivog i lijepo ostavio iza sebe. Da li je on uopšte više mlad? Imam još jednog koji ima 30 godina. Kad bolje razmislim, nisu njih dvojica jedini moji prijatelji koji imaju više od 30. Imam jednoga koji ima čak 59 godina. On mene zna otkako sam se rodio, a ja njega otkako sam počeo pamtiti. Njemu ovih 30 izgleda vjerovatno malo. Pa i 40 bi mu izgledalo prihvatljivo. Tom mom prijatelju kojem je danas rođendan veći bi razlog za slavlje bio da je sa 29 godina pao na 28. I zvuči opasno i pomalo prijeteće - trideset godina. Kako on sad izgleda u očima neke cure koja, na primjer, ima 23 godine? Šesnaestica je prava stvar.

Kako poslati praznu poruku na facebook
Firma za koju sam radio, snabdijevala je jedinice UN-a hranom tako da je ujedno slovila i kao dio UN-a. Zagledao se u nekog psa koji je dosadno trčkarao oko automobila. Gledao sam omiljenog pisca u drukčijem svjetlu i razmišljao o svom životu. Ptice su umirale, a muhe padale. Vrištala bi iz sveg glasa, jer ponekad mislim da je previše boli i svega toga oko mene, i da se to sve nakuplja u mojoj duši, i vrištala bi. Pravila se da ne čuje. Rekao sam mu da im ne dam novce ali da možemo u Dogu na pivu, a ako opali iz tog govna od puške, ionako će nas sve pobiti. Upalio sam auto da se zagrije. Lila kroz ta očekivanja i ne opraštanje onako do kraja da li smo vezani karmički? Ova njihova veza je takođe potvrđena i u drugim mesopotamijskim tekstovima koji nam kazuju da je Anu-ova nebeska palata bila čuvana od strane dva boga, — boga Drveta Istine i boga Drveta Života.

[Sex oglasi Niš|Volim sex|Jebacina na livadi]

Oznake: Rachet, Van, Dyken, 2, ljubavni, Posrednik_Nasljednica