utorak, 21.11.2006.

Ležim u mračnoj sobi i razmišljam...već je skoro kraj i ove godine...tako je brzo prošla...kao da sam jučer bila na dočeku...a da li mi je bila sretna onakvu kakvu su mi je svi zaželjeli......pa i je...

Počela je relativno dobro...dok se nisam zaljubila u NJEGA....u početku mi je i ON donosio sreću, ali kasnije...postali smo dobri prijatelji...o toga je zapravo i počelo...ali kad se s nekom osobom previše zbližim prijateljstvo mi prijeđe u nešto više....to mi se i desilo...kad se sad sjetim samo koliko sam patila i šta sam sve radila zbog NJEGA...uf...još i danas me muče neka pitanja u vezi NJEGA koja nikad neću saznat...ali to sad ionako nije bitno...sada ON želi ono što sam ja nekad željela...osjećam to...neke NJEGOVE riječi upućuju na to...a i NJEGOV pogled je danas drugačiji...kao da mi želi nešto reći, šta nikad prije nije uspio...ali ne zanima me...iskreno me ne zanima...možda nekad i bi, ali danas više sigurno ne...dala sam mu priliku...znam da je znao da se zanimam za njega i da mi se sviđa...znao je...ali bio je hladan...hladan prema tim mojim osjećajima...ne prema meni...zapravo, u društvu je uvijek bio super prema meni...smetalo mu je kad bi mi se neko nabacivao...jasno je to pokazivao...uvijek me prekidao u razgovoru s tom osobom ili me čak odvukao od te osobe...onda za inat nije htio pričat sa mnom...takve su mi situacije davale nadu...lažnu...jer...ponekad mi se činilo da bi skinuo sve zvijezde s neba samo za mene...a ponekad kao da mu smeta šta uopće postojim...gušila sam se u tim njegovim, nazovimo ih promjenama raspoloženja...bila sam previše zaljubljena u NJEGA...počela sam i sama shvaćat, iako to nisam željela da ga moram zaboravit...u početku mi se to činilo nemoguće...ipak, nakon 6 mjeseci odvojit se zauvijek od NJEGA nije bila činjenica koju sam željela prihvatit...ali...



U to se vrijeme netko drugi zanimao za mene...bila sam s tim nekim...želio je da prohodamo...ali ja nisam bila spremna na to...ne još...rekla sam mu za NJEGA...nanjela sam mu mnogo boli...baš onoliko koliko je i meni bilo nanijeto od NJEGA...ali to ga nije zaustavilo...nije se prestao boriti za mene...čak mi je rekao da me voli...iako mu tada nisam vjerovla, danas znam da je to rekao iz dubine duše...
Nakon šta se 3 mjeseca borio za mene, i nakon šta sam se ja 6 mjeseci zanimala za NJEGA, znala sam da više tako ne ide dalje...frendica mi je rekla da zaboravim NJEGA tako da prohodm s tim nekim drugim...a i da ću ga s vremenom zavoljet...bila sam toliko utučena i u tolikoj boli da sam gotovo i prihvatila taj njen prijedlog...no otvorile su mi se oči...taj netko to ne zaslužuje...bio je predobar...nisam mu mogla to napravit...ni njemu, ni sebi...odlučila sam da ćemo biti samo dobri frendovi...i bili smo...svakim danom upoznavala sam ga sve više i sve mi se više sviđao...
Nakon šta smo jedan petak bili zajedno vani, nakon šta sam imala velikih problema u obitelji, nakon šta me tješio, bio uz mene, djelio mi nježne riječi i nakon šta me zagrlio baš u onom trenutku kad mi je to bilo najpotrebnije shvatila sam...to je to...shvatila sam da sam napokon dobila onu ljubav,onaj mir i onu sreću koju sam uzalud tražila u NJEMU i drugima...ta ljubav, taj mir i ta sreća našli su mene...dva dana nakon toga smo prohodali...taj netko je danas moj dečko...napokon...bez njegove upornosti i borbe i dan danas bi bila NITKO i NIŠTA....sad kad imam njega, tek sad sam NETKO i NEŠTO!!!

I svaki novi dan mi je razlog da se dignem i da živim zato jer imam njega...
Njega- moju ljubav, moju sreću ,moju tugu, moje suze, moju radost, moj smijeh, moj...MOJ ŽIVOT... žalim šta prije nisam shvatila...i šta mi je toliko trebalo...ali zahvaljujem Bogu šta sam uopće shvatila...

KARLO, TINA- hvala na svemu...bez vas ne bi bila ovo šta jesam...bez vas sad ne bi bila s njim...=)

I još jednom da vam kažem kao šta sam već napisala u jednom od predhodnih posteva-NAKON SVAKE KIŠE, ČAK I ONE NAJJAČE UVIJEK,ALI BAŠ UVIJEK ZASJA SUNCE!!!!!!!!!!!!!


n!kOlL!nAa=)