Promjena imena
U sklopu trenutnog projekta odlučio sam put Kreacije (iz prošlog posta) do daljnjega preimenovati u put Vezanosti za rezultat jer je to bliže onome što želim reći, a kreacija se ionako događa na oba puta. Jedna od glavnih razlika između ta dva puta je vezanost tj. nevezanost za rezultat.
Važna napomena
U ovom postu navodim neke dvojbe koje sam imao na putu Vezanosti za rezultat i zašto me više ne privlači toliko taj put. Vrlo bitno je za napomenuti da su ovo moji razlozi i razmišljanja i to ne mora vrijediti za druge. Dapače, unatoč svemu napisanom u ovom postu čvrsto vjerujem da je za većinu ljudi put Vezanosti za rezultat savršeni put u ovom periodu života. I nikome ne preporučam da ide nekim drugim putem od onog kojim već ide osim ako ne osjeti da je tako ispravno. Zašto je to tako se da vrlo lako objasniti na sljedećem primjeru: ako smo u Firenci i želimo doći u Rim, tada je put koji nas vodi do Rima najbolji u tom trenutku. Nije najbolji put onaj koji vodi od Zagreba do Osijeka pa makar možda na tom putu bilo puno ugodnije vrijeme, ljudi itd. Isto je tako i sa ova dva puta...
Neke dvojbe koje sam ja imao na tom putu:
- koji cilj je uopće ispravan? Npr. treba donesti odluku da li ću u narednih nekoliko mjeseci raditi na cilju A, B ili C jer ima vremena samo za jednog. Znači, trebam reći "ne" dvama ciljevima. A što napraviti ako su sva tri naizgled ispravna, ali samo jedan od njih donosi pravi rezultat dugoročno?
- sa prvim pitanjem je povezano i pitanje: kako u samo 24 sata uspjeti napraviti sve što je bitno?
- OK, ako i ostvarim cilj što ću imati od toga? Recimo da je cilj bio taj da uštedim 30 000 E da bi si kupio novi auto. I žrtvovao sam se, radio puno i uspio uštedjeti taj novac i kupim si auto. I što sada? Imam auto koji mi se jako sviđa. Kako to utječe na mene - recimo da sam sretan zbog toga. Međutim, što ako mogu biti sretan odmah sada i biti sretan iako nemam auto od 30000 E? Netko će reći da je auto u današnje vrijeme potreba. Istina, i ja to kažem. No opet zašto je? Da bi mogli ostvariti više u manje vremena, da bi bili produktivniji, da bi nam bilo ugodnije... I kakav to efekt ima na nas? Donosi nam ugodu i čini nas sretnijima na neki način... Međutim, što ako mogu biti sretan i bez toga? Sretan iako napravim manje, iako idem busom? Ljudi rade toliko puno toga iz primarnog razloga da dođu do unutarnjeg osjećaja zadovoljstva. I ja sam u toj kategoriji. Kada radim i dobro djelo, na neki način to radim jer mi to donosi osjećaj unutarnjeg zadovoljstva. Ta unutarnja motivacija može biti svjesna ili nesvjesna - ali uglavnom je to tako. Što kada bi netko bio u stanju biti sretan bez obzira na to kakve su okolnosti u njegovom životu? Da li je siromašan ili bogat, zdrav ili bolestan? Tada više i ne bi tako bilo bitno kakav auto vozimo, niti da li ga uopće vozimo...
Da ne bi netko krivo shvatio ovaj primjer, niti nemam auto od 30 000E, niti ga želim. 
Moj dojam
Cijela ta priča sa putem Vezanosti za rezultat mi se je u nekom trenutku počela činiti kao jedna bjesomučna trka zbog nikakvog dobrog razloga. Trčimo kao ludi da bi došli tamo gdje jesmo. I onda nakon jako dugog trčanja smo sretni da smo došli tamo gdje smo zapravo i bili na početku. Umjesto da smo sve vrijeme uživali, mi smo trčali... I to trčali na način da nismo uživali u trci već smo stisnuli zube i trpili samo da bi došli do cilja. Eto, to je jedan od razloga zašto me više taj put i ne privlači kao što me je nekada... Iz jednostavnog razloga jer mu ne vidim nekog velikog smisla. To mi se čini kao jedan veliki paket u šarenim bojama i sa jako puno ukrasa, a unutra je nešto od jako male vrijednosti. Na putu Sadašnjeg trenutka isto je moguće da se trči, ali tada se trči zbog užitka trčanja, a ne zato jer ćemo biti nešto više ili imati nešto više kad dođemo do cilja. Na putu Sadašnjeg trenutka nije potrebno da budemo nešto više u budućnosti, već da budemo ono što jesmo u jedinom trenutku koji postoji - sadašnjem trenutku.
Postignem li ekstra rezultate, ljudi će me više cijeniti. Koji će efekt to imati na mene? Ego će mi slati impulse zadovoljstva. A što ako mogu doći do tih impulsa zadovoljstva bez da postižem ekstra rezultate i bez da mi ego šalje impulse? A ako i ne mogu, zar je ispravan način biti spreman odvojiti nekoliko godina truda i odricanja da bi došao do tih impulsa? Zar ne postoji neki bolji način? Ono što me je prije kočilo da krenem drugim putem je ta socijološka isprogramiranost koja nas uči da moramo u životu postizati rezultate i nastojati biti uspješni jer ćemo onda imati više i bit ćemo sretniji. Problem sa tom isprogramiranošću je ta da joj je temelj lažan. Ne moramo.
