petak, 12.08.2022.
Clock watcheri
Gledam svih ovih dana s balkona, tokom ili oko našeg ručka na otvorenom, ulaz u jedno dvorište gdje operira neka privatna poduzetnička firma. Kad društvance izbaulja iz ureda i za sobom zatvori dvorišna vrata, mogu, i bez gledanja na sat, znati da su četiri sata i da je prošlo točno osam sati njihovog radnog vremena.
Sjetim se svoje posljednje firme, vrlo propulzivne na tržištu i sve u tom smislu. Kad sam, kao već poluveteran u profesiji, bio u njoj friško zaposlen, ispočetka sam na kraju radnog vremena, u pet sati popodne, znao pokupiti svoje krpice i krenuti, na zaprepaštenje kolega u sobi, prema vratima. "Kamo ćeš ti!?" - obično su znali dobaciti. Jer, u pet sati se iz tog našeg ureda izlazilo jedino unatraške, uz bolećivo mrmljanje: "Moram ići k zubaru..." ili "Imam spoj s advokatom..." ili neku sličnu nebulozu.
Uskoro, na prvom sljedećem zajedničkom sastanku ('plenumu') svih nas s gazdom dobio sam poluotvorenu packu slušajući 'poučnu priču' o omraženim 'clock-watcherima', onima kojima je, kao, jedini smisao radnog vremena pogledavanje na zidni sat, ne bi li izmigoljili iz ureda 'na vrijeme'!
-, kolovoza 2022.
Shvatio sam poruku i shodno njoj postadoh 'uredno kondicioniran', tj. prilagođen svih preostalih godina staža.
I, gledajući ovih dana s balkona to društvance prekoputa, ne mogu se dovoljno nadiviti njihovom, meni nepoznatom gazdi koji je vjerojatno itekako svjestan da mu posao efikasnije obavlja zadovoljna, netlačena škvadra koja na vrijeme odlazi svojim obiteljima, svom društvu u pivnici iza ugla ili bilo kojem drugom svom osobnom dnevnom prioritetu. Za koje smo mi vrlo često bili godinama zakinuti. Što nisu mogli ispraviti ni brojni team-buildinzi ili sramotni bonusi!