berekinmali

četvrtak, 21.08.2008.

Martina Zubčić - vjernica koja se svaki puta prekrsti kad se sprema za borbu

Primjetio sam kako se prije svake borbe Martina prekrižila i pokazala da sve daje u Božje ruke i Njegovu providnost i uspjeh i poraz.

U reportaži HTV-a je prikazana Biblija pored svih onih medalja koje je ta vrijedna cura osvojila i doista je lijepo to vidjeti pored svih ovih napadaja na vjeru, domovinu i sve ono dobro što se pokušava promovirati.

Sve je Božji blagoslov

Filip Ude: Sve sam postigao uz Božju pomoć

Čakovečki gimnastičar, hrvatski olimpijski reprezentativac, koji je na Olimpijskim igrama u Pekingu u nedjelju 17. kolovoza osvojio srebrnu medalju u gimnastičkoj disciplini konj s hvataljkama, u razgovoru za časopis župe Močile nedavno je izjavio kako vjeruje da je sve rezultate postigao uz Božju pomoć

"Vjerujem da je Bog uz mene u svakom trenutku. Svaki dan molim i čitam Bibliju. Siguran sam da smo svi povezani s Bogom. Bog nam uvijek i u svemu pomaže, a i sama molitva je, kako smo naučili, razgovor s Bogom", rekao je Filip u razgovoru za 66. broj močilskog glasila koje je izašlo u prigodi Velike Gospe.

Sebe je predstavio onako kako ga drugi vide - kao marljivog mladića, skromnog, dobrog srca koji je voljan pomoći drugima. Također je naglasio kako danas mnogi mladi ne znaju što žele u životu ili pak uglavnom samo traže načine kako da se zabave, a malo je onih koji se trude nešto i postići. Primijetio je i kako mnogi nakon nekoliko neuspjeha odustanu i ne pokušavaju ići dalje.

Mladima je poručio da ne provode previše vremena u kafićima ili pred televizorom. Uoči Olimpijskih igara istaknuo je kako mu je olimpijska medalja san i da će dati sve od sebe da mu se taj san ostvari, dodavši da mu je želja da barem uđe u finale. Na kraju razgovora svima je poručio da vjeruju u Boga jer Njegova pomoć sigurno neće izostati.

Vjera u dragog Boga

Biskup Mrzljak u čestitci Filipu na srebrnoj medalji:

"Ta medalja nagrada je za Tvoj naporni rad, odricanje i žrtve kroz mnoge dane, mjesece i godine. Takvim životom pokazuješ primjer svima, a posebno svojoj generaciji mladića i djevojaka, kako se u životu dolazi do uspjeha. Želim ti još puno pobjeda, medalja i nagrada. No, nemoj nikad zaboraviti da je najvažnija ona nagrada koja dolazi na kraju života, a koju nam daje Stvoritelj, Onaj koji je na početku i na kraju našeg zemaljskog života. Ta nagrada stječe se također mnogim žrtvama i odricanjima, ali donosi duboke duhovne radosti koje čine čovjeka sretnim i u zemaljskom vremenitom životu i u vječnosti. Mnogi se ovih dana mole za Tebe. Pridružujem se i ja po svojim molitvama želeći Ti dobro zdravlje i da se još puno puta raduješ uspjesima i pobjedama", ističe biskup u čestitki i upućuje srdačne pozdrave i blagoslov Filipu, njegovoj majci, sestrama i cijeloj obitelji.

subota, 16.08.2008.

Tko još ne vjeruje da nam je blažena djevica Marija pomoć na putu ka Gospodinu?

08.12. Bezgrešno zacece Blažene Djevice Marije


BLAGDAN
Crkva nas uci da je jedno stvorenje ostalo savršeno na svom mjestu usred opceg nereda. Taj je nered prouzrocio grijeh naših praroditelja koji je prešao na sve ljude i zove se izvorni grijeh. To je stvorenje ostalo nepokolebljivo jer ga nije pokolebao istocni grijeh kao druge smrtnike i koji su prema tome potrebni da budu ponovno postavljeni u stanje prije izvornoga grijeha, to jest u stanje milosti Božje. To je stvorenje ostalo netaknuto od sveopce zaraze i nije bilo potrebno lijecenje; ostalo je na ispravnom putu i prema tome nije ga trebalo popravljati.

Ono u izvorima svoga bica nije poznavalo nikakav nered. To je stvorenje Blažena Djevica Marija. Ona je medu nama jedina ostala netaknuta, u tijelu, ali posve cista, u vremenu, ali ipak u vjecnoj istini. II. vatikanski sabor uci o Marijinu bezgrješnom zacecu: "Nije cudo da je kod svetih Otaca (sv. Germana, Anastazija Antiohijskog, sv. Andrije Kretskog, sv. Sofronija) nastao obicaj po kojemu su Bogorodicu nazivali svu svetom i slobodnom od svake grješne ljage, oblikovanu od Duha Svetoga i ucinjenu novim stvorenjem. Urešena vec od prvog casa svoga zaceca sjajem sasvim osobite svetosti, nazaretska je Djevica po Božjoj zapovijedi bila pozdravljena od andela navještenja kao milosti puna..." Dogmu o bezgrješnom zacecu proglasio je papa Pio IX. 8. prosinca 1854. Sto godina kasnije veliki marijanski papa Pio XII. izdaje encikliku Fulgens corona i proglašava godinu 1954. marijanskom.

Uz ljubav prema Bezgrješnoj Djevici Papa je htio skupiti nove duhovne energije s kojima bi se suprotstavio zlima modernog vremena: ratu, klasnoj mržnji, materijalizmu, izopacenosti života. Marijanski ideal imao bi nas podsjetiti da je nemoguce pred ocima zajednicke majke medu sobom se mrziti a još manje ubijati, jer ona je Majka ljubavi. Papa Pio XII. za vrijeme svoga teškoga pontifikata u ratno i poratno doba stavljao je sve svoje pouzdanje u Blaženu Gospu. I nije bilo uzalud jer je njegov pontifikat doista jedno sjajno razdoblje crkvene povijesti kad su vjera i jedinstvo Crkve bili jaci nego ikad prije i poslije. Cetiri godine nakon proglašenja dogme o bezgrješnom zacecu uslijedila je milosna Gospina ofenziva ukazanjima u Lurdu, koja još i danas traje ne samo u Lurdu, vec i u Fatimi i Sirakuzi. Recimo nešto i o toj Gospinoj milosnoj ofenzivi.

Kada je u petak 19. veljace god. 1858. Bernardica Soubirous opet klecala u Masabjelskoj špilji, i po cetvrti put joj se ukazala prelijepa Gospoda. Djevojcica, sva zadivljena, promatra nadzemaljsku ljepotu. Oci joj se žare od neopisive srece, obrazi gore, a usne nešto šapcu. Bila je kao nevin andeo koji se bacio na koljena pred napola otvorenim rajskim vratima. Najedanput zacuje iza sebe divlju riku, kao da se svada i prepire razjareno mnoštvo. Od nepoznate buke dolazio je glas: "Spasi se, spasi!" Nebeska je prikaza pogledom koji zapovijeda pogledala prema rijeci Gavi, odakle je iz podzemnih dubina dolazila buka. I u tren oka umuknuli su glasovi, kao da se razbježalo mnoštvo. Opcenito misle da je ta buka i vika dolazila iz paklenog bezdna. Podigao ju je sotona sluteci koliko ce mu duša oteti Imakulata svojim ukazanjima u Lurdu, za kojima ce slijediti ukazanja u Fatimi i suze u Sirakuzi.

Drugo veliko uporište Imakulate na našem globusu jest Fatima. I onamo hodocaste milijuni, i tamo Imakulata vraca srca natrag Bogu. Štoviše, iz Fatime se dala Imakulata kao hodocasnica - romarka, na put oko zemlje, da osvoji što više srdaca. Prošla je kroz brojne zemlje, docekivana svuda neiskazanim slavljem i to ne samo od katolicke nego i od protestantske, muslimanske, budisticke i animisticke djece. Svi su duboko osjetili i proživjeli kako prolazi zajednicka Majka. Svi su osjetili blagu ofenzivu ljubavi. Trece veliko uporište Imakulate na našem globusu jest Sirakuza, otkako je Gospa u jesen godine 1953. proplakala u kuci radnika Angela Giusta.

Dogadaj je filmom snimljen, suze su kemijski ispitane. Zapoceše hodocašca do 30.000 ljudi. Otvorila se apokalipticka slika "razbaštinjenih" i svake vrste bolesnika. Dogadala su se svaki dan cudesa. Do 15. III. 1954. javilo se 653 ozdravljenja. Komisija psihijatara, ortopeda, rentgenologa i drugih specijalista smatra izvanrednim 500 ozdravljenja. Sirakuza se duhovno preporodila. Mnogi pijanci, psovaci i preljubnici uskrsnuše na nov život. Udaljeni od sakramenata i kreposti približili su se Srcu Isusovu i Imakulati u tolikoj mjeri da se može govoriti o pravom i cudesnom obracenju.

Riječ teologa : dr. Dragutin Nežić

Pobožnost Majci Božjoj

Gospa i pobožnost prema Gospi zauzimaju izvanredno mjesto u životu svakog kršćanina. Razmatranje koje slijedi napisao je mons. dr. Dragutin Nežić, tajnik blaženog kardinala Stepinca i kasnije pulski biskup. Iako je ovo razmatranje autor davno uputio i održao svećenicima, ništa ne brani da se njegovom ljepotom i danas okoristi svaki vjernik.

Tekst je kopiran i bez izmjena takav iz Veritas web izdanje : prenesen (uz dozvolu) iz semestralne revije za religiju, kulturu i misaonu orijentaciju, NOVA TRIBINA, br. 20, Split 2001.

Izvor: Dr. Dragutin Nežić: Duc in altum! Svećenička razmišljanja, Požega, 1942.

-------

Dvije su stvari koje katoliku zaslađuju život i uzrok su budnosti i plodnosti njegova duhovnog života: Presv. Oltarski Sakrament i pobožnost prema Majci Božjoj. To su dva izvora iz kojih crpe snagu napose katolički svećenici, da mogu stalno biti čisti, karakterni, revni. Dok se o Presv. Oltarskom Sakramentu govori drugdje, ovdje ćemo istaknuti potrebu i način marijanske pobožnosti, napose za svećenike.

Pobožnost prema Bl. Djevici Mariji ima četiri ogranka. Mariju ljubiti, častiti, zazivati molitvom i nasljedovati.

Blaženu Djevicu Mariju ljubiti

Ljubimo je, jer je lijepa, ljubezna i dobra.

Lijepa je.

Lijepa je njezina duša. Bez ljage. Puna milosti, zato sjajnija od sunca: "Est enim haec speciosior sole ... et tuci comparata invenitur prior" - "Ona je od sunca sjajnija ... uspoređena sa svjetlošću ona je nadmašuje" (Mudr. 7, 29). Puna kreposti i vrlina: "Quasi sponsa ornata monilibus suis" (Izaija 61, 10). Mi se zanosimo sjetilnim spoznajama ljepote. Njih daleko nadilaze ljepote duhovnih stvarnosti, premda ih teško možemo predočiti. Što je onaj bogati nakit Juditin (Jud 10, 3-4) prema uresu duše Marijine?

Lijepa je Blažena Djevica Marija tjelesno. Milost i ljepota duše izbijaju na vanjštinu, odrazuju se na tijelu. Tjelesna ljepota prožeta svetošću duše nije izazovna, požudna, nego oduhovljena. A Marija u svome tijelu nije osjećala ni neurednost putenih pohota. "Erat enim fornosa valde et incredibili pulchritudine, omnium oculis gratiosa et amabilis videbatur", - "Ipak je pobuđivala udivljenje svih koji su je gledali", veli sv. Pismo za Esteru (Est. 2, 15). A kakova je tek ljepota one, koja bijaše bez istočnoga grijeha začeta! Što je ljepota Murillovih Madonna prema stvarnoj ljepoti Marijinoj! Napose, ako na nju primijenimo još o odlike, što ih dobiva proslavljeno tijelo iza uskrsnuća. A Nju je Sin uskrisio prije uznesenja na Nebo.

Zdravo Majko divna, Majko lijepe ljubavi!

Ljubezna je.

Uzalud sva ljepota, ako nije pristupačna. A Marija je nama tako bliza, tako ljubezna. Sve razumije, sve shvaća. Ona nas ljubi. Toliko se žrtvovala za nas. Svoga jedinoga Sina predala je za naš spas. Ono malo ljubavi, što je teškom mukom izbijemo iz našega srca kao iskru iz Tvrdog kremena, Ona rado prima i bogato nagrađuje. O Majko ljubezna! Tko bi se bojao k Tebi pristupiti u svako doba, kakav god bio!

Dobra je!

Ako pogledamo u tijek našega života, nećemo li zapaziti trenutaka i događaja, u kojima nam se očitovala posebna dobrota i zaštita Marijina? Gdje bi bili i što bi od nas bilo, da nismo od svoga djetinjstva pod njezinim okriljem? I obzirom na vremenite stvari i u pogledu potreba duše. "Scitis quinam sit aquaeductus, qui in nos caelestem gratiarum imbrem diffundit? ..." - "Znadete li koji je to vodovod koji u nas ulijeva rosu nebeskih milosti ...?" pita sv. Leonardo a Fortu Mauritio. I odgovara: "Virgo Maria est" - "To je Djevica Marija".

Lijepa je, ljubezna i dobra, vrijedna naše ljubavi. Naša ljubav prema Mariji nema biti čisto naravna, nego vrhunaravna. Riječ je o biću duhovnome i o ljubavi, koja je krepost vrhunaravno zaslužena. Ta ljubav mora imati sijelo u volji. Ipak ona može biti popraćena bujnim čuvstvima. S udivljenjem promatrajmo Mariju, Njoj pjevajmo, Njoj poklanjajmo osjećaje svoje.

Mariju častiti

Jer je Majka Božja.

Čast se predaje onomu, tko je nad druge uzvišen. Marija je uzvišena nad sve ljude i svece, jer je majka Božja i najsvetija. Ona je mati osobe Isusa Krista, a jer je ta osoba Bog, ona je Majka Božja. "Genuisti, natura mirante, tuum sanctum Genitorem" - "Ti što rodi Tvorca svoga prirodi na udivljenje" (Alma Redemptoris Mater).

Jer je najsvetija.

Prečista je: bez istočnog grijeha, bez svakoga osobnog i teškog i lakog. Puna je milosti, puna kreposti, presveta je to Djevica. Bogati su darovi Božji bili njoj od Boga namijenjeni kao Majci Sina Božjega, ali ti su darovi urodili tako uzvišenim plodovima, jer je najvjernije s njima sudjelovala. "Multae filiae congregaverunt divitias, tu supergressa es universas" - "Mnoge su žene bile vrsne, ali ti ih sve nadmašuješ" (Posl. 31, 29).

"Oportet, o anima, ut gloriosam Reginam, Domini nostri Matrem, in sumno habeas omni tempore venerationis affectu ... et studeas ei specialem ac singularem reverentiam exhibere ..." "Treba, o dušo, da slavnu kraljicu, majku našega Gospodina imaš u svako vrijeme u najuzvišenijem osjećaju poštovanja ... i da se trudiš njoj iskazivati posebno i jednodušno štovanje", potiče sv. Bonaventura. Jer je Majka Božja i najsvetija, potrebno je da je poštujermo i visoko cijenimo i da je častimo. Častimo je uzvišenim mislima i osjećajima, a i izrazima vanjskog štovanja. Čitamo u životopisu blagopokojnog biskupa Langa, da je s posebnim počitanjem više puta u danu poljubio ruke na kipu Bl. Djevice Marije, koji je bio u njegovoj sobi. Znam jednog župnika koji svaki dan, bilo ne znam kakvo vrijeme, pohodi kapelu Majke Božje u istomu mjestu, udaljenu od župnog stana jedno 15 minuta.

Naše štovanje prema Majci Božjoj pokazat ćemo i tako, ako o Njoj rado i jezgrovito propovijedamo. Naši propovjednici premalo zahvaćaju u bogate rudnike mariologije. A kako vrlo često treba govoriti o Majci Božjoj, zato se gube u fraziranju i retorskim ukrasima, odakle slušatelji mogu dobiti dojam, da je veličina Marijina tek pjesnička tvorevina, a ne stvarnost. Svaki bi svećenik i poslije teoloških nauka morao proučiti koju mariologiju, da opet osvježi zdrave temelje Marijinog štovanja. Tada će njegovo propovijedanje biti sadržajno i pregledno. Marija i njezino štovanje bit će tada doista zlatni žlijeb, po kojemu će vjernicima i njemu samome obilno teći milost iz izvora Spasiteljevih.

Mariju molitvom zazivati

Jer može pomoći.

Ona je majka Svemogućega. On je pak toliko ljubi, da joj molbe neće odbiti. Kad je Blanka; majka sv. Ljudevita, francuskog kralja prolazila kraj tamnice, vikali su za njom svi utamničeni, neka se zauzme za njih kod sina svoga, kralja. Znali su, da će po njezinu zagovoru biti oslobođeni. A Sin Božji sigurno više voli majku od sinova ljudskih. On je dapače uredio zakon, da sve dobro što nam napose u duhovnom pogledu dolazi s neba, prolazi kroz njezine ruke: "Nihil nos Deus habere voluit, quod per Mariae manus non transiret" - "Ništa Bog ne želi da imamo, a što ne bi išlo preko Marijinih ruku" veli sv. Bernardo.

Ona je suspasiteljica ljudi. U požeškom nadb. konviktu čuva se starinski kip takozvane "Talerove Gospe". Marija drži na ruci Isusa, a Isus drži koplje, kojim ubija zmaja. Oboje, dakle, sudjeluje u uništenju vlasti đavolske nad ljudima. Nije Marija obična žena, koja je jednostavno samo dala tijelo Isusu, ukoliko je čovjek, kako to vele protestanti. Nego je ona Mati Božja, koja zajedno sa Sinom dijeli protuđavolski megdan. Ona je uz Isusa na križnome putu. Ona stoji uz njega na Kalvariji. Trpi zajedno s njime, zaslužuje milosti. Može ih zato i dijeliti. "Consors passionis adiutrix, facta est redemptonis et mater regenerationis" - "Ona je postala sudionica Muke, i pomoćnica Otkupljenja i Majka preporođenja".

Jer hoće pomoći.

Hoće nam sve najbolje, jer nam je majka. "Virgo perdolens redemptonis opus cum Jesu Christo participavit et constituta est hominum mater ..." - "Prežalosna Djevica sudjelovala je na spasiteljskom djelu s Isusom Kristom i postavljena je Majkom ljudi". Trpeći zajedno sa Sinom, Marija ljude rađa na novi život, postaje naša duhovna majka. Ne po tjelesnom rađanju, nego po odanosti, nježnosti, ljubavi i dobrohotnosti. Tko bi joj mogao predbaciti, da nije voljela svoga rođenoga Sina Isusa? Mi ipak, krštenici mistični smo Krist. Marija je majka i mističnog Krista, dakle i majka naša. Dobra majka i ustrajna zagovornica. Svrni dakle, odvjetnice naša ...!

Pojedini se crkveni redovi upravo natječu u štovanju i zazivanju Bl. Djevice Marije i uzimlju je za pokroviteljicu svoga reda. Tako n. pr. cisterciti, koje je naučio žarko ljubiti Mariju "doctor melifluus" sveti Bernardo (1090 - 1153). Tako dominikanci, čija je duboko proćućena pobožnost do Bl. Djevice jedino mogla staviti molitvu "Salve Regina" u one note, kojima je izrazuje solesmenski koral.

Poznato je i to, da n. pr. franjevci nazivaju Djevicu Mariju kraljicom manje braće, isusovci kraljicom Družbe Isusove.

Ako tako čine pojedini crkveni redovi, zar da mi svjetovni svećenici za njima zaostanemo? Zar mi nemamo pravo na posebnu zaštitu Marijinu? Ili zar nama nije potrebna njezina pomoć? Mi smo zapravo oni prvi bojni redovi Kristove vojske, koji stoje prsima o prsa naprama đavolskim četama. Mi izravno otimamo ljudske duše, da još u većem broju ne padaju u ropstvo sotone. Zato se bez sumnje na nas oštro obara bijes paklene zmije. Napasnik upire sve sile, bilo da izvana onemogući rad svećenika, bilo da ih dovede do unutarnje mlitavosti i pokvarenosti, tako da izgube onaj zanos, koji je nužan Božjim borcima. - No, zar nije baš na tom području, u borbi protiv đavla, zajamčena pobjeda preko Marije? Ona je od vijeka predodređena da satire glavu paklenoj zmiji, da mrsi đavlu njegove račune. Marija je s velikim zanimanjem pratila život i razvitak prve Crkve. Ta djelo je to njezina Sina. Kako se ne bi za nj zanimala? To isto djelo Kristovo nastavljamo mi svećenici. Marijina pomoć je osigurana. Nije moguće zamisliti pravi svećenički život i rad bez posebnog štovanja i zazivanja majke Božje. U toj pobožnosti leži tajna svećeničkog uspjeha. To je ključ Božjeg blagoslova za svećenički rad.

Imademo oltar Marijin u našoj crkvi. Jesmo li kad pred njim klečali i molili se? S koliko pažnje molimo obrasce: Zdravo Marijo, Anđeo Gospodnji, Krunicu, marijanske antifone, obrazac mise De Beata?

Mariju nasljedovati

Po odredbi Božjoj i po nakani sv. Crkve svrha je štovanja svetaca dvostruka: zazivanje njihovog zagovora i nasljedovanje. Obadvoje vrijedi i za pobožnost prema Majci Božjoj: osim zazivanja vrlo je važna stvar nasljedovanje njezinih kreposti "Venite filii, audite me, timorem Domini docebo vos" - "Dođite, djeco, i poslušajte me, učit ću vas strahu Gospodnjem." (Ps. 33, 12) zove nas Ona. Živu vjeru, savršenu predanost u volju Božju, požrtvovnost, nesebičnu ljubav, sve to možemo od Nje naučiti. Napose kaže sv. Bonaventura, ističe se Ona u netaknutoj nevinosti, spremnoj poslušnosti i u punini dobrote. A to su i temeljne kreposti svećeničke: uzdržljiva trajna čistoća, disciplinirana poslušnost i potpuna odanost crkvenim poglavarima, njihovim nakanama i željama, te velika ljubav i strpljivost prema svakomu. Kojega svećenika rese te stožerne vrline taj će činiti čudesa i narod će ga nazivati svetim.

U Vergilijevoj "Eneidi", Sibila vodi Eneju po podzemnom svijetu duša. Danteu je vodilicom po nebu, paklu i čistilištu, dobra, prijazna i mudra Beatrice. Stari pjesnici dubrovački (trubaduri) slažu svoje pjesmotvore pod pokroviteljstvom idealne neke gospođe ili gospodarice. Sredovječni je vitez upirao sve sile, samo da ispadne čestit, karakteran, junačan; a i vrlo fin u očima plemenitih gospođa.

Svećeniku, Božjem vitezu, dano je, da svoje kreposti, svoje djelovanje, svoj trud, svoje boli i svoje nade stavi pod pokroviteljstvo najodličnije od sviju žena i gospođa, Majke Boga svojega, Bl. Djevice Marije. Koliko je lakša skrb za krepost, koliko slađe žrtve i pouzdanije nade pod vodstvom Marijinim? Svećenik se zbog visokih ciljeva odrekao svake zemaljske ljubavi, koju je današnji naraštaj i onako izobličio u čistu karnalnost. Ali zato, ipak, srce svećeničko ne ostaje prazno, njega ispunja euharistijska ljubav Isusova i duhovna ljubav do prečiste Djevice Marije.

Crkveni Oficij (21. siječnja) stavlja u usta svetoj djevici Agnezi riječi: "Amo Christum ..., quem cum amavero, casta sum!" - "Ljubim Krista, i dok ga ljubim čista sam". Svećenik može kazati isto obzirom na Mariju: "Amo Mariam ..., Quam cum amavero, castus sum!" - "Ljubim Mariju, i dok je ljubim čist sam2. To je vrhunaravna, duhovna ljubav, koja time što je veća čini stalnijom i solidnijom krepost sv. čistoće. A čistoća je temeljna krepost rimokatoličkog svećenstva i podloga za sve druge kreposti.

Mariju ljubimo, Mariju častimo, Mariju zazivajmo, Mariju nasljedujmo!

"Qui enim radicantur in Virgine Matre per amorem et devotionem per eam sanctificantur, quia ipsa impetrat eis Filio suo sanctificationem ... Nunquam enim legi aliquem Sanctorum, qui non haberet speciatem devotionem ad Virginem gloriosam" - "Koji se, naime, ukorjenjuju u Djevici Mariji po ljubavi i pobožnosti, po njoj se posvećuju, jer ona im posvećenje isprošava od svoga Sina. Nikada nisam čitao o nekom svecu koji ne bi imao posebnu pobožnost prema Slavnoj Djevici" (Sv. Bonaventura).

Riječ teologa : dr. Ivica Raguž

Marijino uznesenje i kršćanska duhovnost


Bulom »Munificentissimus Deus« papa Pio XII. proglasio je 1. studenoga 1950. dogmu o Marijinu uznesenju na nebo. Dogma izriče i sažima vjeru Crkve da je Marija dušom i tijelom uznesena na nebo. Kršćani već od samih početaka štuju Mariju uznesenu na nebo, tako da se Marijino uznesenje vrlo brzo počinje i liturgijski slaviti 15. kolovoza. Danas, 55 godina nakon proglašenja dogme mnogi se pitaju je li trebalo već postojeću vjeru Crkve još uzdići na razinu dogme. Nije li se time stvorio još veći jaz između Katoličke Crkve i protestantskih Crkava? Nije li time samo potvrđen prigovor upućen katolicima da više štuju Gospu (Crkvu) od Isusa Krista? No, osim te ekumenske problematike, mnogim katolicima također nije jasan smisao dogme, posebice kakvo bi ona značenje imala za njihovu duhovnost u svakodnevnom životu.

Marijino uznesenje kao darovana posljedica njezina cjelovitog predanja

U nas se blagdan Marijina uznesenja na nebo s pravom naziva Velika Gospa, jer je za Mariju uznesenje na nebo vrhunac i dovršetak njezina života, točnije, njezina vjerničkog života. Ali kao što se vrhunac i dovršetak svake stvarnosti može shvatiti samo iz prethodnog rasta i procesa, tako se i blagdan Velike Gospe može razumjeti jedino iz njezina vjerničkog života. Teološki bi to značilo da dogma o Marijinu uznesenju na nebo pretpostavlja članak Apostolskog vjerovanja »rođen od Marije Djevice«. U svjetlu toga članka Marijino uznesenje na nebo dobiva svoje značenje i smisao. Članak „rođen od Marije Djevice« ne ističe prvenstveno Marijino biološko majčinstvo, nego Marijin duhovni stav pred Bogom: »Evo, reče, majke moje i braće moje! Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka« (Mt 12, 49-50). Marijin se duhovni stav očituje u potpunome predanju cijeloga svoga bića Bogu: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.« (Lk 1, 38). Tako je Marija biološka majka Isusova, jer je »milosti puna« (Lk 1, 28), jer je sva otvorena za primanje Božje milosti. Jednom riječju, Marijino biološko majčinstvo darovana je posljedica njezina potpunog predanja. No, time nije završen Marijin život vjere. Ona mora još učiti od svoga Sina da cjelovito predanje ne znači posjedovanje Boga, već da se svoga Boga treba izgubiti, kako bi se našlo božanskoga Boga: »Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?« (Lk 2, 49). Marija uči od Krista te njezino predanje sada postaje predanje, koje drugima pokazuje put Kristu: »Što god vam rekne, učinite!'« (Iv 2, 5). Za dogmu o Marijinu uznesenju to znači sljedeće: kao što je Marijino biološko majčinstvo darovana posljedica njezina potpunog predanja vjere pri anđelovu navještenju, tako je Marijino uznesenje na nebo darovana posljedica - vrhunac, dovršetak - njezina vjerničkog života nakon navještenja, sve do patničkoga predanja u proživljavanju Kristove patnje i smrti: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan - a i tebi će samoj mač probosti dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca« (Lk 2, 35).

Marijino uznesenje i iskustvo Kristova neba

Ako se ne vjeruje da je Marija rodila Božjega Sina kao savršeno božanski preobražena osoba, onda ni danas ne može više postojati nekakvo mjesto, na kojemu će se ponovno stvarno uprisutnjavati Krist. Euharistija tako postaje običnim znakom, koji ništa bitno ne pridonosi kršćanskom životu. Posljedice takvoga pristupa Mariji mogu se primijetiti i u poimanju Crkve, čime se sada naš aksiom o odnosu Marije i euharistije proširuje i na Crkvu: jedino štujući Mariju može se istinski slaviti euharistija i istinski prihvaćati Crkvu kao Kristovu zaručnicu, kao Kristovo tijelo.
Blagdan Velike Gospe naglašava da je Marija uznesena na nebo. Da bi se shvatilo što se ovdje pod nebom podrazumijeva, opet je potrebno i taj aspekt dogme staviti u odnos s jednim drugim člankom Vjerovanja: »Uskrsnuo od mrtvih, uzašao na nebesa«. No, kako danas misliti nebo, nakon što smo ga »demitologizirali« te ga više ne shvaćamo kao mjesto iznad i onkraj oblaka? Danas većina teologa, upravo na tragu demitologizacije Sv. pisma, govori o nebu isključivo kao o duhovnoj stvarnosti. Nebo nije više mjesto, već jednostavno duhovna stvarnost, duhovno zajedništvo Boga i čovjeka. Ali gledajući dublje teološki, takvo je shvaćanje neba nedostatno. U Vjerovanju ispovijedamo da Kristovo tijelo nije ostalo u grobu, da je Krist dušom i tijelom uzašao svome Ocu. Što se time želi reći? Tijelo je izričaj zemljanosti, konačnosti, vremenitosti i prostornosti, a to znači da nebo ne može više biti samo duhovna stvarnost. O nebu kao o isključivo duhovnoj stvarnosti, kao o životu Trojedinoga Boga, imalo je smisla govoriti prije Kristova dolaska. U tome smislu pravednici prije Krista još nisu u nebu, jer neba zapravo još nema. Biblijski rečeno, pravednici su čekali da im se navijesti radosna vijest (1 Pt 4, 6). S Karlom Rahnerom možemo reći da Kristovo uskrsnuće i uzašašće otvara nebo kao mjesto preobražene, uzdignute i proslavljene ljudskosti u Bogu. Ako je s Kristom ustanovljeno nebo kao jedinstvo božanskoga i ljudskoga, onda nebo ne može biti bez vremena i prostora, jer bi to značilo da Kristovo tijelo - njegova vremenitost i prostornost - nije proslavljeno niti uzdignuto. Stoga se nebo, Kristovo nebo mora shvatiti kao vrijeme i prostor, premda si ga teško možemo predočiti, jer još spoznajemo u kategorijama neproslavljenoga i uzdignutoga vremena i prostora, još „gledamo kroz zrcalo, u zagonetki« (1 Kor 13, 12). Prije Marije, na nebo su već bili uzneseni Henok (Post 5, 24) i Ilija (2 Kr 2, 11), a neposredno nakon Kristove smrti neki su sveti pokojnici također uskrsnuli od mrtvih (Mt 27, 52-53). No jedino je Marija ušla u Kristovo nebo s proslavljenim tijelom, koje nije okusilo raspadanje i trulež. U tom smislu može se reći da je Marija prva ušla u Kristovo nebo.

Ako je Kristovo uzašašće stvorilo novo nebo, koje je ujedno i nova zemlja, pitamo se je li već sada ovdje na zemlji moguće iskustvo Kristova neba. Marijin život pokazuje da je takvo iskustvo moguće. Zapravo, Marija je uznesena na nebo, jer je već ovdje na zemlji dopustila da se u njoj događa nebo, jer začela i rodila Sina Božjega. Vidjeli smo da se Kristovo nebo sastoji u zajedništvu Boga i čovjeka, dakle, preobražene zemlje. Nebo je tako preobraženo vrijeme i preobraženi prostor u Bogu. Nebesko preobraženo vrijeme naziva se vječnost. Vječnost se obično shvaća kao suprotnost prema vremenu, kao bezvremensko stanje. Razlog takvoga poimanja vječnosti, jest negativno i grešno iskustvo vremena. To grešno iskustvo proizlazi iz neodlučnosti za dobro, odnosno iz ustrajanja u zlu. Budući da se čovjek često odlučuje za zlo ili se teško priklanja dobru, vrijeme se doživljava kao prokletstvo prolaznosti, jer bez dobra čovjeku cjelokupna zbilja izmiče iz ruku, ili kao prokletstvo dosade, jer život u zlu stvara zlu dosadnu vječnost. Ali, tamo gdje se čovjek potpuno predaje dobru, gdje se zajedno s Marijom predaje Bogu te ljubi Boga i bližnjega, vrijeme nije više »kronos«, koji proždire svojom prolaznošću, već »kairos«, u kojemu se rađa vječnost. Iz Marijine perspektive, iz njezina „neka mi bude po tvojoj riječi«, vrijeme je dinamika vječnosti u kojoj je prolaznost sastavnica događajnosti uvijek veće ljubavi. S Marijinim se stavom takvo nebesko vrijeme već sada može živjeti. Slična se situacija može primijetiti i s obzirom na iskustvo prostora. Kada čovjek prestaje živjeti u dobru i odlučuje se za zlo, prostor se doživljava ograničenim i nedostatnim. Tada mu je samo na umu osvajanje što više prostora za sebe, prostora koji mora dobro ograničiti i razgraničiti od drugih. Ali, pri tome ga stalno prati osjećaj da nema dovoljno prostora za sebe, jer se njegov beskonačni duh želi bezuspješno nahraniti konačnim prostorom. Zbog takvoga iskustva prostora razumljivo je da grešni čovjek sanja o nebu bez prostora, za koji se više ne mora boriti i koji pripada samo njemu. No, takvo nebo je pakleno nebo. Pakao je prostor, u kojemu je čovjek bez prostora, jer je sav prostor uzeo samo za sebe, osudivši se na paklenu osamljenost. Posebno snažno to dočarava Antoine de Saint-Exupéry u svome »Malome princu«, kada Mali princ susreće šest samaca (kralja, oholicu, vinopiju, poslovnoga čovjeka, pripaljivača, istraživača), koji su duboko osamljeni, jer svatko živi za sebe na svome planetu, na svome prostoru, u kojemu nema mjesta za drugoga: »Ali ovaj je planet zbilja premalen. Nema mjesta za dvojicu.« Tamo gdje čovjek živi s Bogom, vlastiti prostor postaje prostorom za drugoga. Prostor se prožima događajem beskonačne ljubavi između Boga i čovjeka, u kojemu se ne samo daje, nego i stvara novi prostor za drugoga. Upravo je Marija najcjelovitije pokazala kako čovjek može dati prostor za Boga. Dala je svoju utrobu, svoj najintimniji prostor, da se u njoj začne i rodi Bog.

Marijino uznesenje i euharistija-Crkva

Time smo dovoljno pokazali da je Marijino uznesenje na nebo počelo već u Nazaretu. Marija je uznesena na nebo dušom i tijelom, jer je svojom poniznošću savršeno primila nebo ovdje na zemlji. Za kršćane je tako Marija poticaj, ohrabrenje i nada da i oni poput nje mogu živjeti nebo ovdje na zemlji, preobraženo nebesko vrijeme i preobraženi nebeski prostor. Tako shvaćena dogma o Marijinu uznesenju na nebo omogućuje istinsko slavljenje euharistije, prema već spomenutom aksiomu: jedino štujući Gospu može se istinski slaviti euharistiju, i obrnuto. Drugačije rečeno, glavni izvor krize slavljenja euharistije, slaboga ili gotovo nikakvoga pohađanja sv. mise je iščezlo ili oslabljeno i pogrešno štovanje Blažene djevice Marije. Dakako da ne treba zaboraviti i ostale razloge euharistijske krize: nerazumijevanje kršćanske simbolike uslijed sekularizacije, postmoderna religioznost bez Boga i Krista, banalno slavljenje euharistije bez upućivanja na Otajstvo, nesakralnost novoizgrađenih crkava itd. No, čini se da se u sve slabijem i krivom štovanju Gospe skupljaju svi ti problemi. Vidjeli smo da dogma o Marijinu uznesenju na nebo izražava da je jedna osoba, Blažena djevica Marija, postala božanski preobraženim mjestom utjelovljenja Boga. U njoj, kao u božanski preobraženoj osobi, utjelovio se Logos, Sin Božji. Upravo ta činjenica predstavlja velike poteškoće današnjem čovjeku i mnogim kršćanima. Još se nekako može prihvatiti da je Isus Krist utjelovljeni Bog, ali se nikako ili jako teško prihvaća činjenica da je Marija božanski preobražena osoba, osoba koja je u potpunosti ostvarila Kristov spasenjski događaj, tj. da je dušom i tijelom uznesena na nebo. Današnjem čovjeku izgleda stvarnije vjerovati da se spasenje ostvarilo samo u Isusu Kristu, a da je svaki čovjek, pa tako i Marija, samo hodočasnik na putu prema Kristovu nebu, koje se u mijenama ovoga života ne može iskusiti i ostvarivati. To bi značilo da je neprihvatljiva svaka teologija slave, već preostaje samo teologija križa, iz koje proizlazi teologija nade u buduće blaženstvo, koje se ovdje ipak još stvarno ne događa. Iz takvoga je stava razumljiva postmoderna spiritualizacija kršćanske vjere i protestantska sumnjičavost u katoličku pobožnost prema Gospi. To isto pogađa i katoličko slavljenje euharistije, jer je u euharistiji stvarno prisutan Isus Krist. Ako se ne vjeruje da je Marija rodila Božjega Sina kao savršeno božanski preobražena osoba, onda ni danas ne može više postojati nekakvo mjesto, na kojemu će se ponovno realno uprisutnjavati Krist. Euharistija tako postaje običnim znakom, koji ništa bitno ne pridonosi kršćanskom životu. Posljedice takvoga pristupa Mariji mogu se primijetiti i u poimanju Crkve, čime se sada naš aksiom o odnosu Marije i euharistije proširuje i na Crkvu: jedino štujući Mariju može se istinski slaviti euharistija i istinski prihvaćati Crkvu kao Kristovu zaručnicu, kao Kristovo tijelo. Stoga kriza pobožnosti prema Majci Božjoj nije samo kriza euharistije, već i kriza Crkve. Crkva se tada doživljava kao obična ljudska tvorevina, koja ne može biti realno mjesto, »sakrament ili znak i oruđe najtješnjega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda« (LG 1). Iz toga slijedi da nedostatak štovanja uznesene Gospe premješta uprisutnjenje spasenja tek na kraj povijesti, pred kojim kršćani, euharistija i Crkva ostaju tek njegovi puki znakovi: spasenje se u njima ne može realno događati; nebo kao preobraženo vrijeme i preobraženi prostor nije moguće ovdje na zemlji. Stoga se čini da je protestantsko neprihvaćanje dogme o Marijinu uznesenju zapravo neprihvaćanje teologije slave, koja se na poseban način očituje u katoličkoj dogmi o Marijinu uznesenju na nebo.

Na kraju ovih razmišljanja potrebno je još jednom nadopuniti naš marijanski aksiom. Nije dovoljno samo štovati Gospu pa se time osigurati da se istinski slavi euharistija i da se istinski pripada Crkvi. Potrebno je istinski štovati Gospu, kako bi se istinski slavila euharistija i istinski pripadalo Crkvi, i obrnuto. A istinski štovati Gospu znači zauzeti onaj njezin duhovni stav prema Bogu: stav cjelovitog predanja Bogu. Tada neće postojati opasnost od kršćanskog fundamentalizma, jer s Gospom kršćani mogu biti samo ponizni službenici i službenice koji žive od Božje milosti, niti opasnost od samo izvanjskoga slavljenja euharistije i izvanjskoga pripadanja Crkvi, jer s Gospom kršćani slave euharistiju i pripadaju Crkvi s »fiat-amen« cjelokupnoga svoga bića.

Sve u svemu, nadamo se da će ovaj članak pripomoći „da se suobličimo Kristu dolazeći u Majčinu školu i dopuštajući joj da nas prati« (Ecclesia de Eucharistia, br. 57).

Žalost protestantizma i njihov "dijalog" - protestantzg.blog.hr :-)

Malo sam se ipak razočarao kako neke osobe na webu imaju u svojoj glavi i svojim djelima krivu sliku dijaloga i riječi "komentari"

Zašto ovo govorim? Pa zato jer mi nije jasno ako piše komentari onda je to valjda mjesto gdje čitatelji mogu ostavljati svoje komentare, da možda piše

#isključivo komentari koji pišu jednako kako misli autor#

onda bih se suglasio da nemam što pisati i napisati jer ne mislim kao autor, ali ne jadniku i sasvim sigurno malovjerniku i u to svoje vjere je bilo lakše postaviti zabranu pisanja komentara.

Jadno i žalosno i pokazuje kako je vjera u nekih ljudi malena i slaboobranjiva kada ipak svjetlo dođe i osvjetli sve one tamne i brižljivo skrivane kutke a ovamo prema vani pljuju li pljuju po svetoj Mariji, satraše se dokazivajući kako je ona pa skoro na tragu prepreke da bi vidjeli dragog Boga a ne put, pomoć i putokaz.

NAPOKON: Protestanti se počinju vraćati Mariji

Protestanti se počinju vraćati Mariji

U jednom od brojeva američki magazin Time objavio je veliku priču o Blaženoj Djevici Mariji, i to iz protestantske prespektive. U doba kada različite kršćanske Crkve lome koplja oko toga treba li žene rediti za svećenice, protestanti se počinju vraćati Mariji, koja je nakon raskola bila gurnuta u pozadinu, piše Večernji list.

Tako neki protestantski teolozi u Sjedinjenim Državama u posljednjih nekoliko godina zaključuju da bi protestanti trebali još jednom pomno pročitati Evanđelja kako bi rehabilitirali Mariju i sami sebi priznali da je ona u Isusovu životu imala puno značajniju ulogu od one koju su joj protestantske Crkve u posljednjih tristotinjak godina bile spremne priznati. No ovaj pokret puno je jači među liberalnim teolozima nego među vjerničkim pukom iako već ima dosta onih koji, uz pomoć svojih pastora, uvelike preispituju svoje vjerničke stavove prema Mariji, koju "iz ropotarnice izvlače samo na Božić, i to zato što je to tada neizbježno".

Želja je to, procjenjuje se, za istraživanjem svega onoga što je u prvih petnaestak stoljeća kršćanstva bilo zajedničko katolicima i protestantima, ali i potreba da se promišlja o vjerničkoj praksi drugih kršćanskih crkava u kojima Marija ima jednu od središnjih uloga u povijesti spasenja.

Kao uzrok ovih promjena u razmišljanju u priči o Mariji magazin Time navodi i činjenicu da se u Sjedinjene Države posljednjih desetljeća doselilo mnogo Latinoamerikanaca, koji su katolici i izraziti štovatelji Marije. Iako je cijeli proces vjerojatno na samom početku, protestantski teolozi upozoravaju da bio ova promišljanja mogla dovesti do vrlo opsežnih promjena, ne samo u liturgiji i molitvenoj praksi nego i do preispitivanja temeljnih poruka i zasada reformacije, što otvara bojazan da bi veliki povratak Marije u protestantske crkve mogao biti otvoreni "flert" s katolicizmom.
Istini za volju, sve više običnog svijeta ipak prelazi na katolicizam i bez ovog fenomena koji bi sasvim sigurno mogao doprinjeti kvalitetnom razgovoru i razumijevanju ovog za svetu crkvu simsku izgubljenog sina koji će se ipak vratiti u očevo krilo pa i zagovorom majke Marije.

subota, 09.08.2008.

Petar stijena ili kamenčić...

Je li Petar Stijena ili "mali kamen"?



Protestanti kažu da katolici u svojoj Bibliji imaju krivi prijevod Mateja 16:18! U katoličkoj Bibliji se riječ "Petros" prevodi kao "Stijena" umjesto "Kamen" i zato Katolici krivo misle da je Isus Petra proglasio Stijenom!

Promotrimo Biblijski citat kojem smo dodali Grčki prijevod upitnih riječi:
"A ja tebi kažem: Ti si Petar (Petros) i na toj stijeni (Petra) sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati."(Mt 16,18)

Protestanti ovaj redak pokušavaju opravdati igrom riječi, "Petros" je prema njima maleni kamen, a "Petra" je velika stijena. Protestanti žele reći da se samo "Petros" odnosi na apostola Petra.

Da razumijemo pravi smisao Isusovih Riječi, proučimo jezik kojim je govorio Isus. Isus i Petar su u svakodnevnom govoru pričali aramejski (grčki se koristio u trgovanju). Tu nije bilo razlike između Petros i Petra, već je korištena jedna riječ - Kefa. U tom jeziku, maleni kamen se kaže "evna" a velika i čvrsta stijena kaže se "Kefa". I upravo tim imenom Biblija naziva Petra na mnogim mjestima:

"Bio Pavao, ili Apolon, ili Kefa..." (1.Kor 3,22)
"Zar nemamo prava ženu vjernicu voditi sa sobom kao i drugi apostoli i braća Gospodnja i Kefa?" (1Kor 9,5)
"A kad Kefa stiže u Antiohiju..." (Gal 2,11)
"Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: "Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!" - što znači 'Petar - Stijena'." (Iv 1,42)

Grčki jezik, za razliku od aramejskog ne podnosi ono što je muškog roda nazivati ženskim imenom. Tako kod prevoditelja Petr-a ( Stijena ) postaje Petr-os ("Stijena" koja se može deklinirati u muškom obliku). Te su dvije riječi bili sinonimi, i označavali su stijenu. Naime, iz nekih drugih pisanih djela na istom Grčkom nariječju u istom vremenskom periodu kada je pisan prijevod znamo da su te dvije riječi značile isto, dok je riječ za kamen bila "Lithos".

A ako pogledamo cjelinu, nakon što Šimun proglasi Isusa "Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga", Isus mu uzvraća trostrukim blagoslovom u formi prvo proglas pa onda objašnjenje:

"Nato Isus reče njemu: "Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima." (Mt 16,17-19)

Nazivajući Šimuna Kefa (ili Petar), Isus mu zapravo mijenja ime. Kada se u Bibliji mijenja ime uvijek se smatra tu osobu posebnom, ispuniteljem Božjeg plana. Isus je Petra postavio za Stijenu koja je potrebna da bi na njoj gradio Crkvu.

U praksi se jasno vidi posljedica takvog nauka, jedinstvo katoličkog nauka s Petrovim nasljednikom i razjedinjenost protestanata koji su odbacili nasljednika Petrova i samovoljno počeli interpretirati Bibliju te danas postoje tisuće protestantskih denominacija koja svaka ima svoju interpretaciju Biblije i svaka drži da je njezina interpretacija ispravna.

Tradicija

Je li Bog protiv Crkvene Tradicije i predaje?



Protestanti napadaju katolike u vezi važnosti Crkvene Tradicije (predaje apostola i svetaca kroz stoljeća Crkve) ovim citatom:
"Narod Me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od Mene. Uzalud Me štuju naučavajući nauke - uredbe ljudske." (Mt 15:8). Na tom mjestu Isus navodno optužuje Tradicije i tu Biblija navodno dokazuje da je Bog protiv Usmenih Predaja.

Nikada nije dozvoljeno citirati pojedine retke Biblije izvan konteksta, sa ciljem da se dokaže nešto drugo od onoga što je autor zamislio. Zato, da bi vidjeli koja je to predaja na koju se Isus naljutio, treba vratiti ovaj citat u kontekst, tj, pročitati nekoliko redaka prije:

"Tada pristupe Isusu farizeji i pismoznanci iz Jeruzalema govoreći: "Zašto tvoji učenici prestupaju predaju starih? Ne umivaju ruku prije jela!" On im odgovori: "A zašto vi prestupate zapovijed Božju radi svoje predaje? Ta reče Bog: Poštuj oca i majku! I: Tko prokune oca ili majku, smrću neka se kazni! A vi velite: 'Rekne li tko ocu ili majci: Pomoć koja te od mene ide neka bude sveti dar, ne treba da poštuje oca svoga ni majku svoju.' Tako dokinuste riječ Božju radi svoje predaje. Licemjeri, dobro prorokova o vama Izaija: Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke - uredbe ljudske." (Mt 15,1-9)

Dakle, ovdje se radi o ljudskom običaju farizeja i pismoznanaca. Naime pošto su se oni brinuli o Hramu, imali su pravo zadržati darove koje su ljudi tamo donosili. Ali postojao je jedan lukavi običaj među njima: dali bi svo svoje nasljedstvo od roditelja u Hram kao dar, i roditeljima odgovarali da nemaju ništa za njihovo uzdržavanje, iako su se tim darom mogli koristiti. Na taj su način svojim običajem iskrivili Božju naredbu "Poštuj oca i majku!"
Isus se usprotivio tome, jer su farizeji ispadali veliki vjernici žrtvujući svoje obilje, a s druge strane su i dalje uživali to obilje radi svoje službe u Svetištu. Ovdje se ne radi o Teološkoj istini koja se prenosi s koljena na koljeno- već narodnom običaju. Dakle, ovaj citat nije nikakav dokaz protiv Apostolske Predaje- već protiv običaja koji remete provedbu Božjih naredbi.

Protestanti kažu "Ako nešto nije u Bibliji, ja u to ne vjerujem!" Međutim, tradicija jest u Bibliji.
Za to je dokaz i Pavao koji hvali Korićane radi njihove predanosti Apostolskim predajama:
"Hvalim vas što me se u svemu sjećate i držite se predaja kako vam predadoh." (1Kor 11,2)

Zatim ohrabruje Solunjane:
"Stoga braćo, čvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste poučeni bilo našom riječju, bilo pismom." (2Sol 2,15)
"Zapovijedamo vam, braćo, u ime Gospodina Isusa Krista da se klonite svakoga brata što živi neuredno i ne po predaji koju primiste od nas." (2Sol 3,6)

Takav primjer nastavka Apostolske predaje je i nauk Katoličke Crkve. Biblija dakle jasno kaže da zadržimo predaju i tradiciju koja je od Boga i Apostola, a osudimo ljudske običaje i predaje (koje su opisane u Mt 15,2-9, Mk 7,3-13, Tit 1,14).

Otac ili ne...

Smijemo li ikoga nazivati ocem?



Protestanti optužuju Katolike da nazivaju svoje svećenike "ocima" iako je Isus rekao da nikog na ovoj zemlji ne nazivamo "ocem"!
"Vi pak ne dajte se zvati 'Rabbi', jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš - onaj na nebesima." (Mt 23,8-9)

Kao prvo treba shvatiti smisao ovih riječi, a ne ih čitati fundamentalistički, inače ni dijete ne bi smjelo nazivati biološkog oca ocem, ni učitelja u školi učiteljem. Tada bi se izgubio i smisao tog izraza i usporedbe, jer ne bi smo mogli Oca na nebu usporediti sa odlikama zemaljskog oca ako bi on bio ukinut. U recima prije ovog, Isus govori opet o pismoznancima i farizejima koji "Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu 'Rabbi'."(Mt 23,6-7). Oni nisu ponizni službenici Riječi Božje već pohlepno traže ljudske hvale, oni su učitelji onoga što sami ne čine.

Nasuprot, da je vjera Katolika istovjetna vjeri apostola, dokazuje Sveto Pismo. Na mnogim mjestima apostoli nazivaju važne ljude "ocima" i "učiteljima".
"I Rebeka je s jednim, s Izakom, ocem našim, zanijela." (Rim 9,10)

Pavao sebe naziva učiteljem naroda:
"Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek - Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve. To je u svoje vrijeme dano svjedočanstvo, za koje sam ja postavljen propovjednikom i apostolom - istinu govorim, ne lažem - učiteljem naroda u vjeri i istini." (1Tim 2,5-7)

Pavao govori da Bog postavlja ljude za učitelje:
"I neke postavi Bog u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; onda čudesa, onda dari liječenja; zbrinjavanja, upravljanja, razni jezici." (1Kor 12,28)

"On i dade jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega,..." (Ef 4,11-13)

Pavao Timoteja naziva sinom, a sebe njegovim ocem:
"Ti se dakle, dijete moje, jačaj milošću u Kristu Isusu i što si od mene po mnogim svjedocima čuo, to predaj vjernim ljudima koji će biti podobni i druge poučiti." (2Tim 2,1-2)

"Nadam se u Gospodinu Isusu da ću vam uskoro poslati Timoteja (...) A prokušanost vam je njegova poznata: kao dijete s ocem služio je sa mnom Evanđelju. (Fil 2,19-22)

Dapače, Pavao sebe naziva ocem u Isusu Kristu Korićanima, dakle jasno sebe smatra i u religijskom smislu ocem cijele jedne Crkve u Korintu:

"Ne pišem ovoga da vas postidim, nego da vas kao ljubljenu svoju djecu urazumim. Jer da imate u Kristu i deset tisuća učitelja, ipak ne biste imali više otaca. Ta u Kristu Isusu po evanđelju ja vas rodih! Zaklinjem vas, dakle: nasljedovatelji moji budite. Zato upravo poslah k vama Timoteja, koji mi je dijete ljubljeno i vjerno u Gospodinu, da vas podsjeti na naputke moje, u Kristu, kako posvuda u svakoj crkvi učim" (1Kor 4,15)

Zar Pavao sebe smatra božanstvom?
Ne, već nije bio fundamentalist i znao je pravi nauk koji je Isus doveo na svijet kada je rekao "Ne zovite nikog Ocem na zemlji, jer imate Jednog Oca na Nebesima!"
Pavao nije Otac u smislu božanstva, nego otac u Kristu, jer preko njega je Korinćanima navješteno evanđelje, i njegova je briga i odgovornost da ih dalje usmjeruje na Krista.
Pavao vjernike naziva svetima (Dj. 9,32), a sebe ocem jedne Crkve. U tom duhu to čini i papa, koji je "sluga slugu božjih" (KKC, 1str.).

Dakle, ako Katolik naziva ocem (u Kristu) svojeg svećenika, ne smatra ga većim od Boga već govori o njemu u istom kontekstu kojeg su koristili apostoli u gornjim primjerima. Tako nam Riječ Božja, s jedne strane pokazuje autentični model apostolskog i svećeničkog poziva, a s druge strane moguća izopačenja. Krist nas je opomenuo da ne dopustimo nijednom ljudskom biću da postane važan kao Bog Otac ili Krist naš učitelj. Bog je naš zaštitnik i podučavatelj, naš Otac i Učitelj.
Isusove riječi iz Mt 23,8-9 uče nas da svaki oblik autoriteta, bilo u Crkvi ili u obitelji, dolazi od Boga i takva poslanja treba koristiti da služimo drugima, a ne da služimo sebi ili svome egu.

Par pitanja i odgovora

Je li Euharistija simbol ili stvarna prisutnost Isusova?



U osnovi rasprave, postavlja se pitanje trebamo li Isusove riječi "Ovo je tijelo moje" i "Ovo je krv moja" tumačiti doslovno ili samo simbolički. Isus je često govorio u prispodobama, a u drugim zgodama pak vrlo otvoreno i direktno. Zato treba pažljivo i detaljno razmotriti sve značajne okolnosti.

Promotrit ćemo odlomak 6 Ivanovog evanđelja koji počinje Isusovim pokazivanjem potrebe da se nahrani fizičko tijelo. (Iv6,1-15). Zatim Isus naglašava razliku između duhovne i tjelesne hrane:
"Ja sam kruh života.Tko dolazi k meni,neće ogladnjeti;
tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada." (Iv 6, 35-36)

Isus potom govori o svojoj žrtvi:
"Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta." (Iv, 6, 50-51)

Slušatelji ostaju nemalo iznenađeni ovim riječima.
"Židovi se nato među sobom prepirahu: "Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?" (Iv 6,52,53)

Stoga Isus još jednom potvrđuje i otvoreno navješta euharistijsku tajnu:
"Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.'' (Iv, 6, 53-56)
"Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni." (Iv 6, 57)

Isus upotrebljava poznati rječnik da jasno kaže da se ne radi o nekoj slici, o simbolici, o blagovanju u vjeri, nego o istinskom, stvarnom blagovanju njegova tijela i krvi. Jasno je što Isus tvrdi, jer On ne povlači Svoje riječi i ne kaže da je to nova usporedba. Stoga nam je shvatljiva zbunjenost, sablazan u narodu:
"Mnogi od njegovih učenika čuvši to rekoše: "Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?" A Isus znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: "Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio?" (Iv 6, 60-62)

Isus zbog važnosti značenja ovih riječi čak dopušta da ga mnogi učenici napuste:
"Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime.
Reče stoga Isus dvanaestorici: "Da možda i vi ne kanite otići?" Odgovori mu Šimun Petar: "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!" (Iv 66-68)

Naznake za isto shvaćanje zapažamo i u ostalim Evanđeljima:

''I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: "Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!" I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: "Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha.'' (Mt, 26, 26-28)

''I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: "Uzmite, ovo je tijelo moje." I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: "Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva.'' (Mk, 14, 22-24)

''I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: "Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen." Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: "Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva." (Lk, 22, 19-20)

Nigdje ne razabiremo činjenicu da bi ove riječi trebali shvaćati simbolički. Takvo što bilo bi osnovano u slučaju da stoji ''Ovo je znak (ili simbol) mojeg tijela'', no Isus jasno kaže: ''Ovo je moje tijelo''. Tražeći nasilu simboliku u svemu tome, neki će izraz "na spomen" pokušati povezati s time da je sve to simbolično. No za to nema nikakve osnove, čak i hvatanje za taj izraz izvan konteksta je dvojbeno, jer je grčka riječ "anamnesis" koja znači spomenuti se, u Bibliji najčešće korištena u žrtvenom kontekstu, kao žrtva u znak sjećanja.
Katolički nauk uči da ono što je sam učinio na Posljednjoj večeri, Gospodin je povjerio svojoj Crkvi riječima: "Ovo činite meni na spomen." To nije samo spomen prošlog događaja, već događaj koji neprestano traje, a misni obred ga čini nazočnim.

Još jedan redak Protestanti koriste kao navodni dokaz simbolizma: "Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa" (Iv 6,63). Ovdje Isus razjašnjava važnost i potrebu za duhovnom hranom. No kada bi pokušali forsirati izvan konteksta izraz "tijelo ne koristi ništa", kao izgovor protiv stvarne Isusove prisutnosti, zanijekali bi potrebu utjelovljenja i čovještva Isusa Krista.

Gledajući cijelokupnu Bibliju i kontekst svih ovih riječi i navoda, jasno je da je u Isusovim riječima stvarnost koja nadilazi naš razum, a ne simbolika. Ljudi ne mogu shvatiti da mi ne jedemo meso i krv povjesnog Isusa (kako nas neki protestanti pokušavaju prikazati), već primamo stvarno tijelo i krv utjelovljenog, ali bezvremenskog, duhovnog i proslavljenog Krista.
Činjenica je da tijelo treba fizičku hranu da preživi ili će umrijeti. Isto tako duša treba duhovnu hranu da izbjegne duhovnu smrt, odvojenost od Boga. Ta duhovna hrana ne može biti simbolična gesta jer samo simbol ne može nahraniti duh. Duhovna hrana je jednako realna kao i fizička hrana.

ZAŠTO JE EUHARISTIJA ŽRTVA?

Protestanti pokušavaju napasti katolički nauk da je euharistija pravo tijelo i krv Isusa Krista slijedećom logikom: Ako se na katoličkim misama pojavljuje prava žrtva Isusa Krista, tada se žrtvuje ponovno i u neskladu je s Hebrejima 6,4:
"Zaista, onima koji su jednom prosvijetljeni, i okusili dar nebeski, i postali dionici Duha Svetoga, i okusili Lijepu riječ Božju i snage budućega svijeta, pa otpali, nemoguće je opet se obnoviti na obraćenje kad oni sami ponovno razapinju Sina Božjega i ruglu ga izvrgavaju."

Ovaj citat je opet izvan konteksta i nema nikakve veze sa euharistijom, govori se o onima kojima je dano da čuju riječ Božju, a svejedno se okreću od njega natrag u trajni grijeh (usput Heb 5,11-Heb 6,7).
Uostalom sam katolički nauk sasvim je drugačiji od onoga što pokušavaju sugerirati protestanti:

Crkva uči da je žrtva na križu bila potpuna i savršena. Euharistija nije nova žrtva Krista, već nova ponuda iste žrtve. Bog nije ovisan o vremenu niti prostoru, pa je i Euharistija kao "Dar s Neba" prisutna na svim mjestima u svim vremenima.
Žrtvena narav Euharistije izražena je već samim riječima ustanovljenja: "Ovo je Tijelo moje koje se za vas predaje" i "Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva" (Lk 22,19-20). Krist u Euharistiji predaje to isto tijelo koje je za nas predao na Križu i tu istu krv koju je prolio za mnoge "na otpuštenje grijeha" (Mt 26,28).
Euharistija je, dakle, žrtva jer posadašnjuje žrtvu Križa, jer je njezin spomen-čin, i jer primjenjuje njezin plod.(KKC, 1366)

Sakramenat euharistije ne teži tek za prisutnošću, već mu je konačna svrha žrtva i gozba. Nije krajnji cilj pretvorba kruha i vina, nego pretvorba nas u tijelo Logosa. U tom zajedništvu prožimaju se Bog i čovjek.
"Zar nije posvećeni kalež, koji posvećujemo, zajedništvo s krvlju Kristovom? Zar nije kruh koji lomimo zajedništvo s tijelom Kristovim? A to znači: Jedan kruh, jedno tijelo smo mi, mnogi." (1Kor 10,14-17)

Euharistija je susret s Kristom. Moj svijet postaje njegov
Euharistija je zajedništvo s drugim ljudima. Što smo bliži njemu, bliži smo i drugima.
Euharistija je dar. Daruje se, i poziva na darivanje.
U Euharistiji dajemo Kristu ono što jesmo, a on nama daje ono što on jest.

U misi se, dakle, ne prinosi žrtva koja bi Bogu davala zadovoljštinu (ona je već dana). Misa je primanje onoga što nam je Bog u Kristu dao. Sakramenat čini da Kristova smrt bude za me, za moj sada i ovdje. Novo što pridolazi jest hvala Bogu za dana dobročinstva. Kršćanska žrtva se ne sastoji u prikazivanju darova, nego u zahvaljivanju na primljenim darovima.
Kada Crkva slavi Euharistiju, vrši spomen-čin Kristova Vazma koji biva prisutan: žrtva koju je Krist na Križu prinio jednom zauvijek, ostaje uvijek aktualna: Kad se god na oltaru slavi žrtva Križa, kojom je bio žrtvovan Krist, naš vazmeni Jaganjac, vrši se djelo našeg otkupljenja.

Za kraj donosim jednu slikovitu prispodobu:

Neki čovjek dođe monahu i kaže mu: "Kako mogu vjerovati da od običnog kruha i vina postaju Isusovo tijelo, dakle tijelo i krv?" Monah mu odgovori: "Ako već tvoje tijelo, koje se hrani kruhom i vinom to vino pretvara u meso i krv, zašto to isto što je tebi moguće ne bi bilo moguće i Bogu, koji je kao tvoj Spasitelj zasigurno moćniji od tvoga tijela?"

"No dobro", reče čovjek, "a kako može u tako malenoj hostiji biti prisutan čitavi Isus Krist?" Monah mu odgovori: "Krajolik koji je pred tobom, vidiš li?" "Vidim" - potvrdi čovjek. "Eto", nastavi monah, "i rijeka, i dolina, i brdo i stabla pred tobom, sve je to tako veliko, a tvoje oko je maleno. Pa ipak sve to stane u tvoje maleno oko."

"Još jedno bih volio znati: Kako može jedan isti Krist u isto vrijeme biti prisutan u stotinama i tisućama hostija ovdje i širom svijeta?" Monah uze zrcalo i dade čovjeku da se ogleda: "Koliko osoba vidiš?" - upita. "Samo jednu, sebe!" - odgovori čovjek. Tada monah pusti ogledalo na pod i ono se razbi u desetke i stotine komadića. Zatim reče čovjeku: "Pogledaj dolje, koliko sada likova vidiš?" "Doista, vidim na desetke i stotine likova" - odgovori čovjek. I ništa više nije pitao

sv.Marko Križevčanin

Na početku 16. st. Ijudi su ozbiljno počeli razmišljati o reformi crkve. Bilo je mnogo onih koji su smatrali da je politički vladar pojedine zemlje odgovora za vjerski život svog naroda, a ne papa.
Narodni jezici postali su mnogo važniji od sveopćeg latinskog pa se književni i znanstveni radovi počinju pisati na narodnom jeziku. Do ideje o reformaciji došao je najprije Martin Luther.
Martin Luther (1483.-1546.), rođen je u Eislebenu, bio je sin rudara te je odrastao u građanskoj obitelji. Godine 1501. došao je na Sveučilište u Erfurt, gdje je 1505. postao magistrum artium.
Zatim po očevoj volji odlazi studirati pravo, ali iste godine stupa u red augustinaca. Godine 1507. zareden je za svećenika, a od 1508.g. predaje moralnu filozofiju na Teološkom fakultetu u Erfurtu. Godine 1508/9 proveo je u Wittenbergu. Neko vrijeme boravi u Rimu da bi 1511.g. postao profesor biblijske egzegeze. Godina 1517. prijelomna je u njegovu životu, ali i povijesti Katoličke crkve. Luther je 31. listopada na vrata dvorske crkve u Wittenbergu izvjesio 95 teza o indulgencijama, dogmama i uređenju Katoličke crkve.
Papa Leon X. (1513.-1521.) je bulom osudio njegovo učenje 1520. godine. Međutim Luther se nepokorava nego odgovara s tri spisa papi: (Kršćanskom plemstvu njemačkog naroda, Babilonsko sužanjstvo crkve, Sloboda kršćana). U prosincu 1520. u Witttenbergu je spalio bulu kojom mu papa prijeti izopćenjem. U siječnji 1521. g. papa ga je izopćio. Karlo V. pozvao je Luthera na sabor u Worms da opozove svoje učenje. Rasprava u Wormsu održana je 17. travnja; Luther je izjavio da ne priznaje odluke pape ni koncila, nego samo priznaje svjedočanstvo Svetog Pisma. Također je naglasio da ne želi povući svoje naučavanje.
Karlo V. izdaje Wormski edikt 8. svibnja kojim Luthera i njegove pristalice stavlja izvan zakona. Za to vrijeme Luther prevodi Bibliju. U Njemačkoj je nastao opći metež. Najveći 1525. kada su seljaci započeli svoj rat. Međutim Luther se stavlja na stranu knezova i vlasti. Luther se nalazi pod zaštitom Fridricha Mudrog. Na Saboru u Augsburgu 1530. g. njegovo učenje je formulirao Melanchthon u spis pod nazivom "Confessio Augustana". Na saboru se pokušalo spasiti jedinstvo Crkve pa je tako Melanchthon pisao: "Ovo je u cjelini katolički nauk; kako se vidi, nema ništa što bi odstupilo od Pisma ili Katoličke odnosno Rimske crkve, koliko nam je to iz pisaca poznato." Spor se ne tiče vjerovanja, nego nekih zahtjeva za reformom; kao npr. pričešćivnje laika pod objema prilikama, uklanjanje plaćenih i privatnih misa, prisilne ispovijedi, redovničkih zavjeta i dr. Na kraju rasprave ostalo je sporno još samo pet točaka: laička pričest iz kaleža, svećenički brak, redovnički zavjeti, vraćanje dobara koje su zauzeli protestanti i žrtveni značaj mise.
Katolička crkva nije još imala snage da se obračuna s reformatorima. To će moći tek na Tridentskom saboru. No usprkos tome jedinstvo nije postignuto, ali sam Luther je bio protiv nekih stavova iako će Augsburška konfesija biti prihvaćena kao službena vjeroispovijed Evangeličke crkve. Nakon što je buknula nova pobuna knezova (Moirtz Saski) Karlo V. više nije imao snage da se bori protiv Luthera. Godine 1555. u Augsburgu potpisan je mir po kojem je priznata ravnopravnost protestantima. Pokrajinski vladari mogu slobodno na svojem teritoriju odredivati vjeroispovijed (cuius regio, eius religio).



TRIDENTSKI SABOR (1545.-1563.)
Sukob izmedu Franje I. i Karla V. neprekidno traje. I u trećem ratu (1536.-1538.) Karlo je izišao kao pobjednik. Nakon što je uzaludno pokušavao riješiti vjersko pitanje u zemlji (sabori u Hagenau, Wormsu i Regensburgu) činilo mu se da je sada povoljan trenutak za sazivanje sabora. I konačno ga papa sazove na Karlovo navaljivanje za 29. lipnja 1542. u Tridentu. Medutim Franjo I. je po četvrti put navijestio rat. Rat je opet završio Karlovom pobjedom 1544. g. Papa Pavao III. sazvao je Sabor u Tridentu za 15. ožujka 1545. Sabor je započeo tek 13. prosinca 1545. g. a došao je samo 31 saborski otac. Na Saboru se raspravljalo o pitanjima discipline u crkvi i dogmatskom pitanjima.
Prvo razdoblje zasjedanja (1545.-1548.).
Zaključeno je da se ne treba ograničavati na Bibliju kao jedini izvor vjere, zatim se raspravljalo o sakramentima krštenja i potvrde. Sabor je prekinut zbog rata i bolesti koja je zaprijetila Tridentu. Sabor je nastavljen u Bologni. Nakon toga došlo je do sukoba izmedu Karla V. i pape Pavla III. zbog posjeda u Italiji. Kako je papa Pavao III. umro, to je utjecalo na slabljenje antagonizma izmedu Karla V. i Svete Stolicie.
Drugo razdoblje zasjedanja (1551.-1552.)
Novi papa Julije III. otvorio je nastavak sabora 1. svibnja 1551. g. u Tridentu. Definirano je da u euharstiji postoji stvarna prisutnost i transsupstancija. Odredeni su i sakramenti pokore i bolesničkog pomazanja. Na Saboru su se pojavili i protestanti, medutim papa je zabranio pregovore s njima.
Treće razdoblje zasjedanja (1561.-1563.)
Objavljeni su dekreti o ženidbi koja je valjana samo ako je sklopljena pred župnikom i dva svjedoka, dekret o čistilištu, oprostu, štovanju svetaca i relikvija.
Bitne odredbe koncila odnose se na:
1 ) Bibliju,
2) Sakramente
- Službeni prijevod Biblije koji katolici upotrebljavaju jest Jeronimov prijevod na latinski iz 4. st., Vulgata
- Biblija uključuje apokrife tj. knjige i dijelove knjiga koje se nalaze u grčkom prijevodu Starog zavjeta
- Bibliju valja uvijek tumačiti u skladu s naučavanjem Crkve.

Koncil proglašava samog Krista ustanoviteljem svih sedam sakramenata. Potvrđuje nauk o transsupstanciji i izjavljuje da se pričest mora shvatiti kao žrtva.
Na papinsku stolicu dolazi Pio V. (1566.-1572.) Nakon dugo vremena pojavio se papa koji je imao duh asketizma. On sa velikom upornošću provodi odluke Tridentskog koncila. Njegovo djelo nastavili su Grgur XIII. (1572.-1585.) i Sikso V. (1585.-1590.) Klement VIII. (1592.-1605.) izdaje revidiranu Vulgatu i uspijeva od država dobiti priznanje odluka Tridentskog koncila. Međutim odlukama Tridentskog koncila sukob se nije završio nego je tek započeo jer započinje tridesetogodišnji rat.



TRIDESETOGODIŠNJI RAT
Rudolf II. dao je slobodu vjeroispovijedi carskim pismom 1606. g. Njegovo ispunjenje nadgleda deset branitelja vjere (protestanata). Istovremeno car Matijaš nastoji što više centralizirati vlast. U svibnju 1618. g. branitelji vjere sazivaju protestante u Prag zbog nekog manjeg sukoba. Skup protestanata pretvara se u u pobunu protiv regentskog savjeta, a dva plemića katolika izbačena su kroz prozor (23. svibnja). Jedan od izbačenih je bio Martinec Jaroslav, koji je ostao živ i uspio se vratiti u Prag. Sljedeće godine poslije smrti cara Matijaša, protestantski staleži Češke ne žele priznati novog nasljednika Ferdinanda. Oni biraju za kralja jednog njemačkog kneza protestanta, kalvinista Fridricha V. koji je okrunjen u Pragu. Fridrich je u Njemačkoj bio voda Evangelističke unije, koju su protestantski knezovi osnovali 1608. g. Prihvaćajući ponudu Čeha, usprkos oklijevanju drugih kneževa koji su mu saveznici, on je napao Ferdinanda II. Habsburškog, rimsko-njemačkog cara, i ponovo dovodi u pitanje Augsburški mir i uspjeh protureformacije. Za Ferdinanda je ugušenje ustanka u Češkoj prije svega stvar unutarnje politike. Osim toga to bi mu dobro poslužilo za ponovno uspostavljanje carske vlasti u Češkoj, a pored toga za njega, kao uvjerenog katolika, to bi bilo ponovno učvršćivanje katoličke vjere.
Na čelu protestanata u Pragu nalazi se grof Heinrich Thurn; pobunjeno češko plemstvo je organiziralo direktorij od trideset članova, a za zapovjednika vojske postavljen je Thurn. On je uspio skupiti vojsku od 16.000 Ljudi, dok je carska vojska imala samo 6.000 vojnika. Njemački katolički kneževi, prvenstveno vođa katoličke lige Maksimilijan Bavarski, osnovane 1609. g., bili su suzdržani glede obnove carske vlasti i ne žele odmah pristati uz cara. Prva faza rata pripala je protestantima. Nakon što su nanijeli nekoliko poraza carskoj vojsci u rujnu 1618. g. ušli su u područje južne Češke, a prvih mjeseci 1619. g. došli su do predgrađa Beča. Medutim ustanici nisu iskoristili taj uspjeh i zauzeli Beč, jer medu njima nema jedinstva i dovoljno borbenog morala, a na početku malobrojna carska vojska nije mogla preuzeti inicijativu.
Češkoj su prišle Moravska i Šlezija, a osobito značajan uspjeh Čeha bio je pridobivanje E. Mansfelda. Medutim Protestantska unija nije se priključila ustanicima. Habsburgovci su imali više uspjeha u prikupljanju saveznika; na njihovoj strani je čitava Katolička unija. Sredinom 1620. g. car je počeo operacije protiv ustanika. Njemačke, carske i bavarske snage, jačine od 28.000 ljudi na čelu s Tilijem upućene su na Prag. Razjedinjene snage ustanika, oko 21.000 ljudi nisu mogle pružiti jači otpor. Do odlučujuće bitke došlo je kod Bijele Gore nedaleko Praga. Česi su pretepjeli poraz, a carske trupe su ušle u Prag. Do ožujka 1621. ustanak je potpuno slomljen. U ovom prvom razdoblju tridesetogodišnjega rata zbili su se događaji u kojima je mučeničku smrt podnio naš sv. Marko Križevčanin.

četvrtak, 07.08.2008.

Protestantizam

Zgodno za naučiti www.srce-isusovo.com
Protestantizam je, kao pokret za reformaciju Katoličke Crkve, nastao u jednom kompliciranom vremenu, ispunjenom svakojakim teškoćama - vjerskim, političkim, socijalnim itd. Iz današnje perspektive teško je sagledati sve uzroke nastanka protestantizma kao i činjenice da su se protestanti odvojili od Katoličke Crkve iako im to nije bila namjera. U tome je svoj doprinos dala politička situacija u Njemačkoj (sukob sa papinskom svjetovnom vlašću), određeno nerazumijevanje od strane vodstva Crkve, određena nerazboritost u zahtjevima reformatora, nered koji je vladao u redovima svećenstva, razne zloupotrebe vjere i sl. Da je tada bilo malo više strpljivosti i razumijevanja te spremnosti na dijalog, danas vjerojatno protestantizma ne bi ni bilo!

Današnji razlozi koji se najčešće navode, navode se tendenciozno. Prodaja oprosta i zloupotrebe koje su se događale na određenim mjestima, nered koji je vladao u nekim strukturama hijerarhije, silno praznovjerje i neobrazovanost većine stanovništva samo su jedan dio problema. Spaljivanje vještica, koje se najčešće stavlja na teret Katoličkoj Crkvi, bilo je itekako prisutno i među protestantima (npr. Calvinovo spaljivanje neistomišljenika u Ženevi, luteransko spaljivanje vještica u nordijskim zemljama itd.). Udaljenost klera od običnog puka također je bila vidljiva i kod luterana (Luther je u pobuni kmetova u Njemačkoj stao na stranu plemstva). Dakle, prigovoriti se moglo i jednoj i drugoj strani. Prikazivati Katoličku Crkvu kao izvor svih zala i ugnjetavateljicu sirotinje, a protestante kao plemenite kršćane i zastupnike siromašnog puka bila bi crno-bijela tehnika koja ne vodi istini. Nepravde koje su protestanti predbacivali Katoličkoj Crkvi, kasnije su i oni itekako činili (vjerski teror kalvina u Švicarskoj, vjerski teror luterana u nordijskim zemljama, protestantski teror nad katolicima u Engleskoj...).

Ovdje bih iznio neke podatke koje katoliku mogu pomoći da lakše shvati vjerske temelje za razlikovanje katoličanstva od protestantizma.

Papa Ivan Pavao II u svom je dokumentu "Dominus Iesus" (Gospodin Isus) izrazio službeni stav katoličke Crkve o svim drugim kršćanskim zajednicama. Taj je dokument izazvao puno polemike, pogotovo među protestantima. U ovom dokumentu se kaže: "Postoji dakle jedna jedina Kristova Crkva, koja se nalazi u Katoličkoj Crkvi, kojom upravlja Petrov nasljednik i biskupi u zajedništvu s njim. Crkve koje, premda nisu u potpunom zajedništvu s Katoličkom Crkvom, a s njome ostaju povezane najtješnjim vezama kao što su apostolsko nasljedstvo i valjana Euharistija, prave su mjesne Crkve (ovdje se misli na Pravoslavne Crkve!). Zbog toga je i u tim Crkvama prisutna i djeluje Kristova Crkva. S DRUGE STRANE, CRKVENE ZAJEDNICE KOJE NISU OČUVALE VALJANI EPISKOPAT TE IZVORNU I CJELOVITU BIT EUHARISTIJSKOG OTAJSTVA, NISU CRKVE U PRAVOM SMISLU...(ovdje se misli na protestantske zajednice!)" (Dominus Iesus, br. 17).
Dakle, glavni kriterij prepoznavanja protestantskih zajednica (od kojih mnoge doista podsjećaju na sekte) je nedostatak apostolskog nasljedstva (neprekinuti niz od apostola), nedostatak valjano zaređenih biskupa (i svećenika) te nedostatak prave euharistije. Nećemo sada ulaziti u uzroke nastanka protestantizma, kao i u samu povijesnu pojavu tog pokreta, nego ćemo iznijeti najvažnije oznake protestantizma po čemu će se najlakše vidjeti koja je razlika u odnosu na izvorno kršćanstvo tj. katoličanstvo.

Protestantizam niječe "crkvenu tradiciju-predaju" i ograničava se samo na Bibliju iako nam upravo "crkvena predaja" pruža dragocjena svjedočanstva kako je prva Crkva shvaćala Božju riječ i kako je po njoj živjela. Tradicija sadrži sve ono što nam nije zapisano u Bibliji, a važno je svjedočanstvo razvoja teološke misli u Crkvi, razvoja bogoslužja i svakodnevnog života kršćana prvih stoljeća pa i kasnije. Upravo nam tradicija govori kako su se pojedini biblijski tekstovi shvaćali i tumačili od početaka Crkve. U tradiciji nalazimo nastanak brojnih blagdana koje protestantizam odbacuje. Tradicija nam govori o ulozi biskupa, svećenika i đakona, o važnosti Petrove (papinske) službe u Crkvi. Naravno, kada bi protestantizam prihvatio tradiciju, motrao bi se odreći velike većine svojih postavki pa više ne bi ni postojao. Lakše je odbaciti tradiciju, proglasiti je nevažnom (a sve tobože pod vidom borbe za prvenstvo Biblije) pa tako lakše možeš opravdati zašto sve ostale kršćane (posebno katolike!) smatraš "papistima", "tradicionalistima", "idolopoklonicima", neispravnim kršćanima, a sebe jedinog smatraš pravim ("evanđeoskim") kršćaninom. Tako će protestanti sa ironičnim osmjehom pa i omalovažavanjem promatrati kršćansko bogoslužje Katoličke Crkve, njezinu pobožnost i način života proglašavajući sve to neusklađenim (ili protivnim) sa Biblijom. Tako do izražaja dolazi "protestantska oholost" tako svojstvena brojnim sektama kojima protestantizam obiluje. Nijekanjem tradicije protestantizam se ponaša kao da je kršćanstvo počelo sa Martinom Lutherom (ili osnivačem neke od brojnih protestantskih sekti). Ispada da su upravo oni "spasili kršćanstvo" od zastranjenja! Kako je moguće vjerovati da je kršćanstvo već koje stoljeće nakon apostola zastranilo? Već od 2. stoljeća nalazimo prva pisana svjedočanstva o sakramentalnoj ispovijedi, euharistijskoj posveti kruha i vina, važnoj ulozi rimskog biskupa (pape), kasnije o štovanju Marije kao Bogorodice (početak 5. st.) itd. Zar je moguće da je Crkva tako brzo zastranila? A ako nije zastranila, zašto onda protestanti odbacuju upravo gore navedene stvari? Kako je moguće da protestanti neke zaključke prvih koncila priznaju, a neke ne priznaju. Kako to da oni priznaju Kristovo božanstvo, a ne štuju Mariju kao Bogorodicu kad je obje istine objavio isti sabor, onaj u Efezu!? Hoćemo li reći da je sabor bio samo napola u pravu!? Tako protestantizam pokazuje selektivno pamćenje i pomalo bezobrazan odnos prema saborima (i cjelokupnoj tradiciji) koji su definirali glavne istine kršćanske vjere.

Protestantizam niječe potrebu sakramenata smatrajući da njihovo postojanje nije u skladu s Isusovom voljom. U skladu s tim, protestantizam je odbacio sve sakramente osim krštenja, a ono što oni nazivaju "Gospodnja večera" nije sakrament pričesti (euharistije) u katoličkom smislu riječi, nego samo običan spomen na Isusovu Posljednju večeru jer protestantizam niječe Isusovu stvarnu prisutnost pod prilikama kruha i vina. No, i tu među raznim protestantskim zajednicama ima razlika.

Nadalje, protestantizam je odbacio bilo kakvu potrebu papinske, biskupske ili svećeničke službe (protestantski pastori nisu svećenici!). U skladu s tim, protestantizam ne poznaje misu u katoličkom smislu riječi niti ima svećeničkog ređenja. Rukopoloženje koje obavljaju predstavnici zajednice nad novim pastorom nije nikakvo ređenje! Zarediti svećenika može samo valjano zaređeni biskup s apostolskim naslijedstvom što niti jedna protestantska zajednica nema!

Isto tako, svi oblici pučkih pobožnosti (pobožnosti svecima, euharistijsko klanjanje, marijanske pobožnosti, procesije, blagoslovi i sl.) strani su protestantizmu.

Protestanti odbacuju štovanje svetaca i vjeru u zagovornu snagu njihove molitve pred Bogom. Stoga u protestantizmu nema niti štovanja Blažene Djevice Marije (iako je oni poštuju kao Isusovu majku, ali ne vjeruju u njezin zagovor te smatraju da je molitva svecima suprotna Bibliji). Protestanti osuđuju štovanje slika i kipova kao idolopoklonstvo te je stoga u njihovim crkvama obično istaknut samo križ (bez Isusovog tijela na njemu jer je i to kip!).

U protestantskim crkvama nema oltara niti svetohraništa jer nema mise niti vjere u Isusovu trajnu prisutnost u posvećenom kruhu! Njihovo bogoslužje samo je Služba Božje riječi (bez euharistije u katoličkom smislu riječi jer ne vjeruju u Kristovu stvarnu prisutnost pod prilikama kruha i vina u pričesti). Stoga je posve krivo što neke sekte svoje bogoslužje nazivaju "misom"! Određene razlike od ovoga postoje npr. u Evangeličkoj (pa i Reformatskoj) Crkvi.

Zbog posvemašnje slobode u tumačenju Biblije te odbacivanja crkvene tradicije i papinske službe (koja Crkvu ujedinjuje!), protestantizam se rascijepio na mnoštvo crkvenih zajednica (koje nazivamo denominacijama ili sektama). Ipak, moramo donekle razlikovati unutar protestantizma dvije grupe:

- prva su izvorne protestantske crkvene zajednice kao što su Evangeličko-luteranska, Reformirana (kalvinska) i Anglikanska. One su u određenoj mjeri sačuvale neka vanjska (pa i nutarnja) obilježja Crkve pa ponekad doista nalikuju na Katoličku Crkvu (posebno Evangelička i Anglikanska)

- drugu grupu čini mnoštvo protestantskih zajednica (denominacija ili sekti) od kojih su se neke ozbiljno udaljile od izvornog kršćanstva tj. katoličanstva, a neke su još slične izvornim protestantskim Crkvama. Među njima postoje i znatne razlike pa ih je teško zajedno opisati. Postoje sekte koje su preuzele nešto od protestantizma, ali su se po svom vjerovanju posve odvojile od izvornog kršćanstva (pa čak i od protestantizma!) kao što su Jehovini svjedoci i mormoni koje niti jedna ozbiljna kršćanska Crkva ili crkvena zajednica ne smatra kršćanima. Neke protestantske denominacije su danas veoma brojne i organizacijski razvijene pa si prisvajaju naziv "Crkva" iako imaju svog "ljudskog" osnivača i ne potječu od apostolskih vremena.

Mogli bismo nabrajati još niz elemenata u kojima se protestantizam udaljio od katoličanstva, no pretjerana sitničavost mogla bi zbuniti. Naveo sam samo one glavne i najuočljivije razlike koje mogu pomoći u razlikovanju određene crkvene zajednice s kojom se susrećemo u ovom našem pluralističkom društvu.

UKRATKO:
Protestantske crkvene zajednice (denominancije) razlikuju od katolika u slijedećem:
- odbacivanje svih sakramenata (osim krštenja)
- nevjerovanje u Kristovu trajnu prisutnost pod prilikama kruha i vina
- odbacivanje štovanja svetaca
- odbacivanje upotrebe kipova i slika
- liturgijski gledano veoma siromašno i često improvizirano bogoslužje (samo "Služba riječi")
- nedostatak apostolskog nasljedstva po čemu nemaju valjane svećenike i biskupe
- odbacivanje papine službe kao nasljednika sv. Petra i vidljivog poglavara Crkve
- rascjepkanost na mnoštvo neovisnih crkvenih zajednica (denominacija tj. sekti)
- odbacivanje crkvene tradicije u tumačenju Svetog Pisma (što dovodi do krivih tumačenja)

srijeda, 06.08.2008.

Razlike

Razlika katoličke i protestantske Biblije
Što se tiče Novoga zavjeta, i katolici i protestanti imaju isti broj knjiga (27) u istom redoslijedu. (To nije bio slučaj s ranim izdanjima Lutherova prijevoda Novoga zavjeta, ali Lutherova izmjena redoslijeda knjiga jest bilješka povijesti.) Razlike se odnose na Stari zavjet. Jednostavno rečeno židovski i protestantski Stari zavjet sadrži 39 knjiga dok katolički sadrži 46 knjiga. „Jednostavno" zato što stajalište Engleske ili Episkopalne crkve nije istovjetno (a moglo bi se i raspravljati o tome pripada li Anglikanska crkva protestantskom taboru). Mnoge protestantske crkve nikad se nisu službeno izjasnile o broju knjiga Staroga zavjeta. Drugi je problem u tome što su Pravoslavna i druge istočne crkve povremeno prihvaćale veći kanon, kakav imaju katolici, ili su predlagale čak još veći.
Ali ako stvari pojednostavnimo i govorimo o stajalištu protestanata i katolika, sedam knjiga koje sadrži katolički Stari zavjet, a nedostaju u protestantskom Starom zavjetu, katolici nazivaju deuterokanonskim knjigama. Protestanti ih često nazivaju apokrifima. To su Tobija, Judita, Prva i Druga knjiga o Makabejcima, Knjiga mudrosti (Salomonova), Sirah (Ecclesiasticus, Crkvenica) i Baruh (uključujući i Jeremijino pismo); tome treba dodati i dijelove Estere i Daniela. Pitanje je dosta složeno, ali uglavnom bismo mogli reći da su te knjige sačuvane na grčkom, a ne na hebrejskom ili aramejskom. (Neke su od njih prvobitno napisane na hebrejskom ili aramejskom – sada su nađeni veliki dijelovi Siraha na hebrejskom – ali na tim jezicima nisu sačuvane.) Kršćani su ih upoznali preko Septuaginte, tj. preko grčkoga prijevoda koji su načinili Židovi prije Krista i koji je postao općenito prihvaćena Biblija rane Crkve.
Želeći prevoditi s originalnih jezika protestanti su s velikom sumnjom gledali na one knjige kojih nije bilo na hebrejskom ili aramejskom i većim su ih dijelom odbacili. Stvar je postala još složenija jer su katolički teolozi posezali upravo za tim knjigama u dokazivanju nauka koji su protestanti odbacivali. Tako se na primjer molitva Jude Makabejca i njegovih ljudi u 2 Mak 12,42-46 za poginule vojnike, da im se oproste grijesi zbog kojih bi im bilo uskraćeno uskrsnuće, upotrebljavala kao dokaz za čistilište. Reformacija je odgovorila tako da je te knjige odbacila kao dio Svetoga pisma.

Sekte i sektice

PRUŽAJU LI SEKTE ISTINU O BOGU I ČOVJEKU?

Riječ "sekta" dolazi od latinskog glagola sequor što znači slijediti (nekoga ili nešto) pa se koristi i izraz "sljedba". Neki izraz "sekta" izvode i iz latinskog glagola secare što znači sjeći, cijepati, odvojiti se. Pripadnici sekti ne vole ovaj izraz, smatraju ga pogrdnim i sebe radije nazivaju "Crkvom" (osim Jehovinih svjedoka koji sebe nazivaju vjerskom zajednicom). U duhu ekumenizma, izraz sekta se ne koristi, nego se rabi ublaženiji izraz - "denominacija". Ipak, prema nauci Drugog vatikanskog sabora i deklaraciji Kongregacije za nauk vjere "Dominus Iesus", treba istaknuti da je za nas katolike "Crkva" samo ona zajednica koja ima valjane sakramente i apostolsko nasljeđe biskupa (a to imaju jedino Katolička i Pravoslavna Crkva). Sve ostale "Crkve" mi smatramo "crkvenim zajednicama" od kojih većina potpada pod pojam "sekte" jer je većina njih nastala odvajanjem od matične crkvene zajednice (ili Crkve) i nasljedovanjem svoga osnivača.
Dakle, slobodnim rječnikom rečeno, sekta je kršćanska zajednica koja je nastala zahvaljujući nekom osnivaču u neko određeno vrijeme i ne potječe od apostolskih vremena. To su najčešće razne "slobodne" protestantske crkvene zajednice (udružene s drugima ili ne) koje se često međusobno razlikuju ne samo po raznim imenima, nego i po nauci (samo u SAD-u ih ima registiranih 200-tinjak i sve sebe smatraju "pravim Crkvama"). Određenu iznimku predstavlja Pentekostni pokret koji nema klasičnog osnivača, a danas je "razbijen" u mnoštvo srodnih crkvenih ("evanđeoskih") zajednica od kojih mnoge ipak podsjećaju na sekte. Izdvojiti valja i izvorne protestantske Crkve - Evangeličku, Kalvinsku i Anglikansku koje, istina, imaju svog osnivača i nastale su u određenom povijesnom razdoblju, ali su zadržale elemente crkvenosti (pa i sličnosti s Katoličkom Crkvom), a ponašanje im nije nametljivo (sektaško) i prozelitsko.
"Sektaštvo" se ipak najviše vidi po ponašanju - isključivosti, izraženoj netrpeljivosti prema "velikim" Crkvama (najčešće Katoličkoj), prozelitizmu (pridobivanje novih članova raznim metodama), nametljivosti, naglašavanjem svog "evanđeoskog", "biblijskog" i "apostolskog" porijekla i sl.
Teško je odrediti točne i nepogrešive kriterije sektaštva, zato je najbolje prepustiti sektama da se pokažu. Dakle, koja je zajednica "sekta", a koja nije - pokazat će ona sama svojim sektaškim ponašanjem. Potrebno je samo baciti "mamac" pa da se sektaši brzo otkriju. Salve kritika na račun Katoličke Crkve i njezinog nauka, burno reagiranje na spomen štovanaj Bogorodice Marije, srdačno pozivanje na njihove sastanke, "brižno i bratsko" upozoravanje da se nalazite u zabludi i da je vaše spasenje u velikoj opasnosti ako prihvaćate katolički nauk - sve su to nepogrešivi kriteriji da se radi najvjerojatnije o kakvoj protestantskoj sekti.
Naši ljudi najčešće kažu da su sektaši oni koji idu od vrata do vrata (poput Jehovaca). Treba naglasiti da su i neki koji danas tvrde kako nisu sekta - činili to isto prije 20-tak godina. I adventisti su prije išli od vrata do vrata (zato neki ljudi i danas Jehovce nazivaju "subotarima"), a znam i za slučaj članova Pentekostne (danas Evanđeoske) Crkve koji su pred osječkom donjogradskom župnom crkvom dočekivali mlade nakon mise i pozivali ih na njihov vjeronauk. Zar to nije tipično sektaško ponašanje? A danas se ljute kad im kažemo da su sekta!
Jedna od najuočljivijih karakteristika sekte je tvrdnja njezinih vođa i članova kako oni jedini posjeduju istinu i nude je ljudima koji žive u zabludi (naravno - jedna od najvećih je katoličanstvo). To je karakteristično ne samo za kršćanske (i kvazikršćanske) sekte, nego i za nekršćanske sekte. Ovdje bih želio na primjeru dvaju denominacija istaknuti kako to izgleda. Jedna je kvazikršćanska (Jehovini svjedoci), a druga kršćanska sa primjesama židovstva (Adventisti).

JEHOVINI SVJEDOCI

Osnivao ih je Charles Taze Russel (1852-1916), američki trgovac po rođenju protestant - prezbiterijanac. Budući da nije imao NIKAKVOG teološkog, filozofskog, a ni biblijskog znanja, odjednom je ustanovio kako je Biblija knjiga zagonetki, brojeva i računice iz koje se može točno izračunati kada i kako će Bog spasiti ovaj svijet.
U 14. godini je otpušten iz škole pa se zaposlio kod svoga oca. U 17. godini je počeo "proučavati" Bibliju. U 20. godini okuplja oko sebe grupu istomišljenika (također teološki posve neobrazovanih) te dolaze do zaključka kako do sada nitko nije Bibliju ispravno razumio. 1879. godine Russel osniva časopis "Kula stražara", a 1881. godine i biblijsko društvo u Brooklynu (New York). Sekta koju je osnovao u početku je nosila ime "Ozbiljni istraživači Biblije", a 1931. godine promijenila je ime u "Jehovini svjedoci". Russel je tvrdio da je na temelju Biblije izračunao datum Sudnjeg dana - trebalo je to biti 1914. godine. Umro je 1916. godine ne dočekavši ostvarenje svoga "proroštva". Njegov nasljednik bio je Josip Franklin Rutherford koji je uveo diktatorsko upravljanje sektom. Tiskara u Brooklynu opremljena je najmodernijim strojevima. Njegov je "izum" da je Katolička Crkva "babilonska bludnica" iz Otkrivenja. Htijući spasiti Russelovu čast, Rutherford tvrdi da će Sudnji dan biti 1918. godine pa kad se to nije dogodilo, najavio ga je za 1925. godinu. Nakon toga i dalje nagoviješta Sudnji dan, ali više ne precizira godinu. Njegov nećak Raymond istupio je iz Jehovinih svjedoka i kroz svoje javne nastupe napokon otkrio način funkcioniranja te sekte i sve njihove zablude i licemjerja.
Njega je naslijedio Nathan Homer Knorr koji uvodi novinu: umjesto nasrtljivosti koja je bila karakteristična za jehovce, on uvodi novu taktiku: "Budite prijazni i puni razumijevanja".
Jehovci se u našim krajevima prvo pojavljuju 1930. godine u Mariboru, a zatim se šire u Beograd i ostala mjesta.

Da bismo vidjeli dokle sežu zablude i prijevare Jehovinih svjedoka, usporedit ćemo ih sa samom Biblijom i tako najbolje pokazati iskrivljenost njihova nauka. Ime Božje U Izl 3,13,15 Bog otkriva Mojsiju svoje ime - JAHVE. Židovi su ga pisali JHVH. Budući da ga iz strahopoštovanja nisu izgovarali, ispod riječi su upisivali samoglasnike riječi Adonai ili Elohim (što su također nazivi za Boga). To ih je podsjećalo da umjesto riječi Jahve kažu Adonai ili Elohim. Kombinacijom slova JHVH i samoglasnika spomenutih riječi dobije se iskrivljeni način čitanja Božjeg imena ("Jahova" ili "Jehova"). Po tom iskrivljenom čitanju Jehovini svjedoci dobivaju svoje ime. Presveto Trojstvo Jehovci ga zabacuju i izričito niječu kao uvredu Bogu i pogansku izmišljotinu. A dovoljno je pročitati Mt 28,19 pa da sve bude jasno!!! Isus Krist Jehovci tvrde da Isus Krist nije božanska osoba (pravi Bog) nego prvo stvorenje koje je Jehova stvorio. Prije postanka svijeta zvao se Riječ, nakon stvaranja svijeta pa sve do utjelovljenja zvao se arkanđeo Mihael, a nakon utjelovljenja i rođenja Isus Krist. Dakle Isus je samo savršeni čovjek, a prije toga anđeosko biće. Stoga treba pitati Božju riječ, a ona kaže: Iv 1,1-3; Iv 5,23; Iv 10,30; Iv 12,45; Iv 14,9-11; Iv 17,5.24, a ponajviše pročitajmo Otk 21,6-7 gdje Krist sebe izričito naziva Bogom! Duh Sveti Tolike Isusove riječi izričito nam kažu da je Duh Sveti osoba koju šalje Otac u Sinovljevo ime. On je Branitelj, on uvodi u istinu, njemu se ne može lagati. Pročitajmo Iv 15,26; Dj 5,3; 1Kor 12,11. A jehovci tvrde da je Duh Sveti samo neka sila koja izlazi iz Jehove! Očita prijevara! Besmrtnost čovjekove duše, raj i pakao Jehovci će ustvrditi da čovjekova duša umire zajedno sa tijelom. Biblija kaže drugačije: pročitaj Mudr 3,1 ili Mudr 2,22. Jehovci također smatraju da će raj nastati tek nakon Sudnjeg dana i da će biti djelomično na nebu gdje će biti točno 144 000 odabranih jehovaca dok će ostali jehovci živjeti u zemaljskom raju. Naravno, za ostale u raju nema mjesta! A Isus sam svjedoči da raj već postoji: Lk 23,43. Nadalje, 144 000 odabranih spominju se u Otkrivenju kao simbolična brojka koja predstavlja sve spašenike tj. starozavjetne i novozavjetne pravednike u vječnosti (broj 12 je simbol Starog i Novog zavjeta, a kad se pomnoži dobije se broj 144. Kad se dalje pomnoži sa 1000, što je simbol vječnosti, dobije se broj 144 000). Nepoznavanje simbolizma i slikovitog (šifriranog) načina izražavanja Knjige otkrivenja navodi jehovce na ovako smiješne i neznalačke tvrdnje! Pakao za Jehovce ne postoji nego će svi osim njih biti zauvijek uništeni. A Isus tako izričito govori o paklu kao posljedici ne Božje zloće, nego čovjekovog svjesnog odbijanja Božjeg milosrđa. Pročitaj: Mt 5,22; Mt 13,41-42; Mt 25,41; Mk 9,43-48! Sudnji dan Jehovci su u nekoliko navrata izračunavali godinu Sudnjeg dana i time pokazali koliko poštuju Božju riječ samo onda kad to njima odgovara jer Isus je izričito rekao da taj dan nitko ne zna osim Oca (Mt 24,36; Mt 24,42-44). Zadnja njihova sramotna prijevara glede Sudnjeg dana zbila se ne tako davne 1975. Dakle, do nedavno su još svjesno zavaravali svijet! Od svog posljednjeg neuspjeha više ne govore o godinama, ali su na temelju svojih pogrešaka, da bi spasili obraz, napravili fantastičnu teoriju: Isus je 1918. (kad je trebao po njihovom biti Sudnji dan) ušao u stvari u "nebesku svetinju" pa se prema tome ne radi, kažu oni, o pogrešci, nego o jednom događaju ljudima nevidljivom (kojeg, eto sreće, samo jehovci znaju i nama javljaju!). Odbacivanje križa Za jehovce je Isus obješen na stup, a ne razapet na križ. Gnušaju se križa i smatraju ga prljavim poganskim seksualnim simbolom. Svakom istinskom kršćaninu nije niti potrebno tumačiti ovu strahovitu zabludu, no neka bude po riječi Božjoj: Mt 27,32, Mt 27,38; Mk 15,29-30; Lk 23,33; Iv 19,16-19; Dj 2,23; Dj 4,10; Dj 5,30; Dj 10,39; 1Kor 2,2; Tvrde jehovci da su vjerni Božjoj riječi, a tamo lijepo i jasno piše po sv. Pavlu u Fil 3,18: "...mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova". I kliče dalje Pavao u Gal 6,14: "A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista...". Kakvu li samo Bibliju čitaju jehovci?!? Naravno krivotvorenu, koju su preveli i štampali po svom ukusu, izbacivši iz nje sve što im se ne sviđa pa tako i riječ "križ"! Još nekoliko kontradikcija Ukoliko razmišljate o pristupanju organizaciji Jehovinih svjedoka, budite spremni na žrtvu života jer vam, ako to bude zatrebalo, transfuzija krvi neće biti dana. Niti vašem djetetu! Osuđeni ste na glupu smrt jer je to njihovo vodstvo tako odlučilo, a vi ćete morati nakon "krštenja" potpisati takvu izjavu! Svoju naivnost skupo ćete platiti i odraditi satima besplatnog propovijedanja i financijskim doprinosima kojih nikad dosta! Cijelo vrijeme će vas vršiti psihološki pritisak na vas podsjećajući da "Jehova ljubi vesela darovatelja", a vi ćete i dalje biti uvjereni da sve to dajete posve dragovoljno i bez ikakve prisile. Isto tako će vas neprestano uvjeravati kako vas sad napokon nitko više ne pljačka, što su vam činili svećenici dok se bili u Katoličkoj Crkvi! Ukoliko ne uspijete prodati njihove časopise, sami ćete ih platiti! Količinu propovijedanja brižljivo ćete zapisivati u karton kojeg ćete dobiti svakog mjeseca, a na kraju mjeseca će vaš karton pregledati "sluga skupštine" (ili "nadglednik"). Tako ćete morati brižljivo odrađivati normu koju vam jehovci zacrtaju! Ukoliko netko od vaših dragih prijatelja napusti jehovce ili bude isključen, nećete ga smjeti pozdraviti, s njime kontaktirati, primati ga u kuću pa čak niti pogledati na ulici (pa bio to i netko od vaših najbližih!). A nakon toga će vam i dalje tvrditi kako ste vi jedini pravi kršćani!!! Reći će vam da su oni protiv svakog nasilja (pa stoga ne služe vojsku!), ali ćete imati prilike vidjeti kako se ona mila i nasmijana lica vaše "braće i sestara" izobličuju kad se netko suprotstavi njihovoj nauci ili istupi uz organizacije. Govorit će vam kako je papa "Zvijer iz Otkrivenja", a svećenici "sluge Zvijeri", pljačkaši naroda i materijalisti, moralno iskvareni. No, pravi materijalizam i dvoličnost vidjet ćete onda kad ne uspijete odraditi normu propovijedanja ili ne uspijete plasirati dovoljno "Kule stražare", a pogotovo ako ustvrdite da nije sve tako kako oni pričaju ili pak pomislite da ih napustite! Nadamo se da će vam ovi podaci otvoriti oči! Ne nasjedajte vješto napamet naučenim propovijedima, mnoštvu citata, nasmijanim licima, urednoj garderobi i uvježbanom nastupu! Molite za te zavedene i prevarene ljude! Nemojte biti grubi prema njima! Otpustite ih uljudno sa svojih vrata. Budite veći kršćani od njih, pokažite to svojom pristojnošću i kulturnim ophođenjem sa svima pa i sa dosadnim propovjednicima "Kule stražare". Kad ste grubi prema njima, oni će se smatrati "mučenicima za istinu". Oni su žrtve jedne vješte organizacije. Ne uzimajte njihovu Bibliju - ona je krivotvorena! Ne uzimajte njihovih časopisa jer će vas smatrati potencijalnim kandidatima i doći će vam, budite uvjereni, ponovno. Ne pokušavajte im dokazati da su u krivu, oni su toliko zaluđeni svojim krivovjerjem da vam to neće uspjeti. Radije upoznavajte svoju vjeru, čitajte redovito Bibliju, potražite objašnjenja od stručnih ljudi (svećenika i vjeroučitelja), čitajte katolički tisak, rado i pažljivo slušajte nedjeljno tumačenje Biblije na svetoj misi (propovijed) i - NE BUDITE NAIVNI!

ADVENTISTI SEDMOGA DANA ("Subotari")

Njihov utemeljitelj je William Miller, rođen 1782. u SAD-u. Skromnog obrazovanja (kao i utemeljitelj Jehovinih svjedoka!), po rođenju baptist, puno čita Bibliju. Radi nedostatka obrazovanja i poznavanja Biblije, dolazi do fanstastičnih zaključaka. Još kao baptist prorekao je Sudnji dan za 1844. godinu i to u dva navrata. Radi tog svog pretjeranog naglašavanja Sudnjeg dana tj. Kristovog ponovnog dolaska (adventus - lat. dolazak) nazvani su "adventisti". Nakon neuspjeha, ostavilo ga je dosta pristaša. Tada se pojavljuje Ellen White, vrlo nadarena, ali histerična 19-godišnja baptistkinja. Ona je preuzela Millerovu nauku, no u središte pažnje stavila je subotu kao Dan Gospodnji umjesto nedjelje. Napustila je Baptističku Crkvu i tako su 1860. nastali "Adventisti sedmoga dana" (sedmi dan je subota pa su dobili u narodu ime "subotari"). I ona je, slično Jehovinim svjedocima, ustvrdila da 1844. godina nije greška, nego da je tada Krist ušao u "nebesko svetište", a ne sišao na zemlju i da je u tome bila sva pogreška. Nevjerojatno, ali ljudi su i u to povjerovali! 1863. uvedena je među adventiste zabrana jedenja svinjskog mesa te uporaba duhana, alkohola i čaja. Još ranije uvedena je obveza plaćanja "desetine" od svih prihoda. Tako organiziran, financijski i strukturalno, adventizam je krenuo u osvajanje svijeta. Možemo reći da je adventizam mješavina kršćanstva, starozavjetnih židovskih propisa i modernih zahtjeva o njegovanju zdravlja i prehrani. Da bismo jasno uvidjeli njihove zablude, usporedimo i njihovu nauku sa Biblijom.
Subota umjesto nedjelje
Adventisti smatraju da se Božja zapovijed ne može promijeniti, a onda glasi u Post: Spomeni se da svetkuješ dan subotnji. No, iz Evanđelja opažamo da su Isusa pogubili ponajviše radi toga što je kršio subotu. Istina, Isus se drži običaja svog židovskog naroda i pohađa sinagogu subotom. I apostoli su to još jedno vrijeme nakon uskrsnuća činili. Činili su to kao što su prihvaćali i mnoge druge uljudbene i religiozne običaje svog naroda. Sudjelovali su i u prinošenju žrtava u Hramu pa mi to kršćani sada više ne činimo. Kako kaže Sveto pismo: "Staro uminu, novo gle nasta!". No, Isus ponajviše svojim uskrsnućem i ukazanjima nakon njega pokazuje što je njegova želja - nedjelja postaje Dan Gospodnji!!! Pročitaj stoga: Iv 20,1; Iv 20, 19-23; Iv 20, 26; Mt 28,1; Mk 16,2; Mk 16,9; Lk 24,1; Lk 24,13. Apostoli se već počinju okupljati nedjeljom na euharistiju (Dj 20,7), a nedjelja po želji sv. Pavla postaje dan kršćanskog milosrđa (1Kor 16,2) što su inače Židovi tada rado činili subotom. Dakle, kršćani se polako odvajaju od židovske vjere i postaju znak novog Božjeg Izraela. Može se ovdje spomenuti i niz ranokršćanskih spisa crkvenih otaca koji nam svjedoče kako su se ponašali kršćani prvoga i početka II. stoljeća. Nedjelja je za njih Dan Gospodnji! Adventisti sve to zanemaruju i stoga za sva zla ovoga svijeta, prema riječima Ellen White, okrivljuju kršenje subote za koje je naravno kriv papa sa Katoličkom Crkvom koji su pogazili Božju zapovijed!
Nepostojanje pakla
Ni adventisti, poput Jehovinih svjedoka, ne priznaju postojanje pakla, a i nauka o besmrtnosti ljudske duše im je vrlo sumnjiva u odnosu na katoličku vjeru. U ovom upućujem na ono što je napisano kod Jehovinih svjedoka. Argumentacija nam je ista!
Zabrana mesa i alkohola
Adventisti ne jedu svinjetinu smatrajući to Božjom zapovijeđu. Neki ogranci adventizma su pak čisti vegetarijanci. Ne samo da ne jedu svinjetinu (poput Židova ili muslimana), nego se protive svakom ubijanju i konzumiranju životinja. Tvrde uporno i neznalački da je to volja samoga Boga. A dovoljno je prolistati Bibliju "uzduž i poprijeko" i pronaći mnoštvo mjesta gdje Bog dopušta pa čak i naređuje jesti meso. Evo nekih mjesta: Post 9,3; Izl 12,21. Isus slaveći Pashu sa svojim učenicima, uz kruh i vino, jede pashalno janje bez kojeg je pashalna večera bila nezamisliva. I sv. Pavao jasno svjedoči da za kršćane više ne vrijede židovski prehrambeni propisi (1Kor 10,25-26). Apostoli jedino zabranjuju jesti meso prineseno u čast poganskim bogovima (radi opasnosti od idolopoklonstva!). Svatko tko poznaje židovske običaje, znade da su Židovi pili vino (u kojem dakako ima i alkohola). Budući da je bilo žestoko, miješalo se s vodom. Isus pije vino na Posljednjoj večeri, pretvara vodu u vino u Kani Galilejskoj... Nigdje Bog ne zabranjuje alkohol osim u slučaju njegove zloupotrebe (pijanstva) što osuđuje i Stari i Novi zavjet. Dakle, ne zabrana alkohola, nego pretjerivanja u alkoholu! Što se tiče konzumacije kave i čaja, ne nalazimo biblijskog utemeljenja ovim ograničenjima. Ako polazimo od činjenice da štete organizmu, onda takvih stvari u prirodi možemo naći na svakom koraku, u biljnom i životinjskom svijetu. Iako oni sebe smatraju pravom Kristovom Crkvom, svojim postupcima (možda više u prošlosti nego sada) i sami su se svrstali pod pojam sekte (pogotovo obilaženjem po kućama i ulicama - od čega su u novije vrijeme odustali). Neka nam ovih nekoliko informacija pomogne da budemo svjesniji onoga što kako kršćani činimo, nemajući potrebe da nam netko nameće povratak na Stari zavjet, na nešto što, kako kaže sv. Petar, "ni oci naši ni mi ne mogosmo nositi". Stoga, ponovno upozorenje - NE BUDIMO NAIVNI!

Par crtica...

PRAVOSLAVNO OBJAŠNjENjE PROTESTANTSKOG UČENjA


Da li su Protestanti izgubljeni ?
-----------------------------------------------
Od mog konvertovanja iz Protestantizma u Pravoslavlje, primetio sam opšte iznenađenje onih koji su rođeni u Pravoslavlju, da se Protestanti mogu konvertovati. To nije zato što su nesigurni u svoju veru, nego zato što su se čudili da je moguće probiti to neprobojno Protestantsko insistiranje da "budu u krivu". Ono što sam ja shvatio je da većina Pravoslavaca ima ograničeno znanje i shvatanje šta je to Protestantizam, i odakle crpi svoje korene. Vrlo često se dešava, kada Pravoslavni vernik diskutuje sa Protestantom da iako koriste iste reči, obično nisu u stanju da se razumeju, zato što govore različitim teološkim jezikom. Drugim rečima kazano, nemaju zajedničku teološku osnovu da bi diskutovali o razlikama. Kada se uzme u obzir preko 20,000 različitih protestantskih pokreta koji postoje (sa jedinom zajedničkom tvrdnjom - da samo oni razumeju Bibliju na pravi način), potpuno možemo da razumemo zbunjenost Pravoslavaca.

Bez obzira na brojne prepreke, ipak ima nade za Protestante. Oni koji tragaju za teološkim smislom, istinskim služenjem Boga, i drevnom hrišćanskom verom, kucaju na vrata Pravoslavne Crkve. Mnogi nisu zadovoljni sa kontradikcijama i izbledelom protestantskom Amerikom. Ali kada otvaramo vrata, moramo biti spremni da odgovaramo na pitanja. Mnogi od njih su protestantski ministri, ili spadaju u grupu bolje informisanih, koji istinski tragaju za istinom. Oni moraju dosta toga da promene i zaborave, i to onda zahteva teološki obrazovane Pravoslavne Hrišćane koji treba da im pomognu. Pravoslavni Hrišćani koji znaju mnogo o Protestantizmu, ali jos važnije, koji poznaju svoju vlastitu veru !

Ironično je da je povećano interesovanje za Pravoslavlje u Americi došlo po obaranju komunizma u Istočnoj Evropi, a istovremeno se desio i neviđen prodor sekti i kultova u Pravoslavne zemlje. Tako da smo mi, Pravoslavni, dobili dupli zadatak: Da misionarimo i prezentujemo našu veru Protestantima ovde na zapadu, ali i da se borimo sa širenjem jeresi kako ovde, tako i u tradicionalnim Pravoslavnim zemljama. U svakom slučaju, zadatak je da se naoružamo sa znanjem i da razumemo probleme sa kojima se borimo.

Najzastrašujuća karakteristika Protestantizma jeste njena mnogobrojna različitost i kontradikcija. Baš kao mitološka Hidra, njene mnogobrojne glave se stalno umnožavaju, i iako vredi tragati i boriti se protiv mnogobrojnih jeresi individualno, to ipak nije pravi ključ za pobedu. Da bi se razumela jedinstvena učenja svake sekte, potrebno je znanje istorijata i razvoja Protestantizma uopšte, istraživanja u oblasti svake glavne protestantske teologije, bogosluženja, itd... kao i dodatno obrazovanje vezano za moderne trendove kao što su liberalizam i emocionalizam. Čak i sa svim tim znanjem, nije realno za očekivati da se može držati korak sa novim sektama koje se pojavljuju svakodnevno. Ipak, sve te razne grupe i sekte mogu da se okarakterišu sa generalnom kategorijom zvanom - Protestantizam.

Sve Protestantske grupe veruju da su upravo one istinski razumele Bibliju. Iako se između sebe ne slažu u tumačenju Biblije, ipak se slažu da tumačenje treba da se obavlja po principu “uradi sam”. Ako im se uspe objasniti zašto je takav individualistički princip poguban, i koji je pravi način da se pristupi proučavanju Svetog Pisma, onda će bilo koji Protestant, bilo koje sekte, razumeti zašto je Crkveno Predanje neophodna komponenta u hodu ka istini. Čak i različite grupacije poput Baptista i Jehovinih Svedoka, nisu baš tako različite kao što to izgleda na prvi pogled. Ako ste ikada gledali raspravu Baptiste i Jehovinog Svedoka, primetićete da u svojoj analizi citiraju jedan drugom različite delove Biblije. I ukoliko su podjednako teološki potkovani, rasprava ih neće nigde odvesti, a pri tome ne vide da imaju zajednički problem koji je vezan za pristup Bibliji. I tu upravo leži srce te Hidre koja proizvodi jeresi, i ako se ubode u to srce, sve će glave popadati...

Zašto Samo Sveto Pismo (Sola Scriptura) ?
----------------------------------------------------------
Ako hoćemo da razumemo kako Protestanti razmišljaju, prvo moramo da saznamo zašto oni veruju u to što veruju. Ustvari, ako pokušamo da stavimo sebe u položaj prvih reformatora poput Martina Lutera, sigurno ćemo imati određenu dozu poštovanja prema uspostavljanju te doktrine Sola Scriptura. Ako se uzme u obzir korupcija Rimske Crkve u to vreme, degenerativna učenja koja je promovisala, i iskrivljeno razumevanje Svetog Predanja koje je koristila da bi se odbranila, a sve uz činjenicu da je zapad već nekoliko stoleća bio odvojen i nije imao većeg kontakta sa Pravoslavljem iz kog vuče korene, teško je za očekivati unutar svih ovih okolonosti, da je Luter mogao postići bolje rezultate. Kako je Luter mogao da se poziva na Sveto Predanje u borbi protiv zloupotreba Rima, kada je upravo to predanje bilo prisvojeno od strane papizma, koji je bio odgovoran za zloupotrebe ? Luteru je izgledalo da je upravo to Predanje oronulo, i ako je počinjao sa reformom Crkve, onda je mogao da se pouzda jedino u Sveto Pismo. Međutim, Luter nikada nije nameravao da u potpunosti eliminiše Predanje, i nikada u suštini nije koristio samo Sveto Pismo. Ono što je on u stvari pokušao je da koristeći Sveto Pismo, odbaci one delove rimskog Predanja koja su bila oronula. Nažalost, njegovi govori i izjave su opovrgle ono što je radio, i mnogo radikalniji reformatori su preuzeli ideju i tako se stvorila doktrina Sola Scriptura.

	kolovoz, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Listopad 2008 (1)
Kolovoz 2008 (17)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv