Ovih se dana u Saboru vodila žestoka rasprava o ozakonjenju nekih prava homoseksualnih osoba. Radi se o manjini koja nije brojna, ali oko koje se uvijek diže dosta medijske prašine. Htio bih ovdje reći da je razumljivo da se određena društvena skupina bori za prava koja misli da joj pripadaju. Međutim, društvo treba ovoj istoj skupini dati jasni odgovor. Homoseksualna zajednica ne može biti stavljena na istu razinu sa heteroseksualnim brakom iz jednostavnog razloga - ona već po prirodi stvari nije na istoj razini. Homoseksualne se udruge, između ostalog, bore za pravo homoseksualnih parova da usvoje dijete. Samim time nešto govore. Dijete je određena vrijednost, bogatstvo. Postoji li PRAVO na dijete, ili je dijete prije svega dar, sasvim je druga tema. Ovdje je važno primijetiti kako dijete jest vrijednost i u očima homoseksualnih osoba. No je li priroda omogućila homoseksualnim osobama da imaju vlastito dijete? -Nije! Što se ove stvari tiče već su, kako sam prije počeo, snagom prirode homoseksualne zajednice zakinute za jedno predivno životno iskustvo u odnosu na većinu heteroseksualnih zajednica. I ovdje se ne radi o nekom poremećaju naravnog reda stvari, kao što može biti slučaj kod neplodnih bračnih parova. Radi se o normalnom stanju stvari koje se ne može liječiti, jer nema poremećaja. Stoga jedan homoseksualac ili lezbijka nikada neće moći iskusiti što to znači biti otac ili biti majka. Za to su uskraćeni i očito su toga mnoge homoseksualne osobe svjesne. No, nekim homoseksualnim osobama je to jasna poruka o tome da sama homoseksualnost nije normalno stanje čovjeka. Drugima je to pak poticaj za žestoku borbu za prava na usvajanje, surogat - roditeljstvo i slične zahvate.
No, ukoliko se već govori o pravima homoseksualaca na usvajanje, kako se istovremeno zaboravlja na prava djece koja bi bila usvojena od ovakvih roditelja. Nema li onda dijete pravo na oca i majku, a ne samo na dva oca ili dvije majke? Svjestan sam da mnoga djeca rođena u braku kasnije ostanu bez jednog ili oba roditelja. I to je svakako jedna ljudska tragedija. Zar djecu koja su u domovima i koja ionako nemaju niti jednog roditelja, treba još dodatno frustrirati i stavljati ih u jednu zajednicu koja već u startu nema ono što im zapravo čitav život nedostaje? Nemaju li i ta djeca neka prava.
Suvremena psihologija sve više naglašava o velikoj i nezamjenjivoj ulozi oba roditelja u odgoju djeteta. Dijete ima potrebe i oca i majke. Čuo sam nedavno kako su psiholozi utvrdili u jednom istraživanju kako veće traume proživljava dijete čiji se roditelji razvedu, od djeteta koje ima vrlo tešku obiteljsku situaciju (npr. roditelja alkoholičara), ali čiji su roditelji i dalje zajedno.
Sve što sam gore napisao ljudske su stvari. Argumenti naše naravi koje se ne može i ne smije zaobići. Argumenti u prilog tvrdnji: Homoseksualne zajednice nisu u skladu sa zdravom ljudskom naravi. One su već samom snagom prirode uskraćene za važna životna iskustva.
Ukoliko je tome tako, zašto bismo se onda morali donošenjem zakona boriti protiv naravi čovjeka? Zašto bismo izjednačavali snagom zakona, ono što sama priroda nije izjednačila?
Na kraju ću reći: Cijenim homoseksualce kao ljudska bića. Svako ljudsko biće valja cijeniti prije svega kao ono što jest: stvorenje stvoreno na sliku Božju. Stoga homoseksualca valja cijeniti i prihvaćati kao i svakog drugog čovjeka - u svoj njegovoj cjelovitosti. Ali valja isto tako jasno reći da je homoseksualnost poremećaj ljudske seksualnosti. I ne može se homoseksualnost nazivati tek seksualnom orijentacijom i slično. Ona jest što jest. Svaki čovjek ima neki križ: bolest, siromaštvo, nesređenu obitelj, ovisnosti, HOMOSEKSUALNOST... I svakoga smo pozvani prihvatiti takvog kakav jest, te mu nastojati pomoći s obzirom na križ koji nosi. Pomoći se može prije svega tako da se stvari nazovu imenom, tj. da se kaže istina. Pomoć nije u tome da kada ne vidimo rješenje nečije situacije, kažemo tom čovjeku da je njegova situacija normalna. Bolest je bolest, a zdravlje je zdravlje. Kada bi liječnici bolesnima pomagali tako da ih uvjeravaju da su zapravo zdravi, ne znam tko bi ih mnogo cijenio. Ili kada bi ovisnicima o drogi netko rekao da je ovisnost nešto prirodno, što bi drugo učinio nego im kopao grob umjesto da ih iz groba pokuša izvući. Tako i homoseksualcima, uz dužno poštovanje, valja reći: HOMOSEKSUALNOST NIJE NEŠTO NORMALNO i ne možemo zakonski izjednačiti obitelj, koji je osnovna stanica ljudskog društva, sa homoseksualnom zajednicom.