ropade ja tako ovu godinu, parcijala nije opcija zbog "bolonjskog" procesa, moral bum upisivat razliku. Ovo zapravo i nije tragedija jer nije da sam namjeravao proć faks u roku, pa bi me ta "bolonja" stalno lovila, al nisam baš očekivao sjebat odmah prvu. Zapravo, još ima šanse da prođem, al toliko su male da se njima ni ne zamaram.

Svom maestralnom uspjehu sam odlučio posvetiti jednu pjesmu.



Zapravo sam htio "I'm going slightly mad" al tog spota naravno nema, "Show must go on" mi se činila malo preoptimističnom, tak da ova, sudeć po reakcijama moje majke (na pad, ne na pjesmu, idioti:), paše sasvim pristojno.

rije točno 3 (4?) godine, jedne prohladne jesenje noći ja sam se u otprilike ovo vrijeme probudio u toplom krevetu. Bez ikakvog sjećanja kako sam dospio tamo ili zašto sam, za ime božije, vezan za krevet, odlučio sam pitati oca o čemu se radi. Ali, zašto mi je otac tamo? I majka? I zašto je ova soba tako jebeno svijetla? Pokušavam spavati. Ali zašto mi se vrti? Zašto ova teta bolničarka ima tako dobru guzu? Bolničarka? Jebem vam mater svima, koj me kurac drmate svaki put kad zatvorim oči?



Tu negdje me je opet prigrlila tama.
Sljedeće jutro bilo je malo manje blijedo, ali sve jedno izgubljeno. Okovi s ruku su mi nestali, al infuzija mi je još virila iz vene (arterije?). Tamo je ostala još 2 dana jer mi se "trahom toliko stegnuo da nisu mogli ugurati cijev za ispumpavanje". Usput su mi objasnili su mi što se desilo.

Naime, nakon eksanja 5dl vodke (u 5 sekundi op.a.), te konzumiranja 2 dl pelina, 2 dl ruma i 1 dl brandy u sljedečih pola sata na prazan želudac, alkohol u krvi mi je dosegao razinu od 3.16 promila, pa se tijelo počelo bunit i odlučilo izbacit dio. Nakon, jelte, izbacivanja neprobavljenog viška, odlučio sam se odmoriti spavajući malo. U majci bez rukava. Na 5 iznad nule. Rezultat je bila temperatura od 34 stupnja, alkoholna koma i kratkotrajno zatajenje rada bubrega. Spasio me frend koji je odlučio nazvati moje starce jer mi "nije baš najbolje". I uglavnom, to je dan kada sam se ponovo rodio. I sada sam promijenjen čovjek. Vodki nemogu više ni primirisati. Prešao sam na Absinth i Techillu.

eki su ljudi glupi. Neki su jako glupi. Al nečiji imbacilizmi dosežu tolike visine da ih morate podijeliti sa drugim ljudima.

Naime, ja jučer solo doma, "učim", moram se javiti starcima u 23 da sam kao doma da budu sigurni da "učim". I tako, vratim se ja s partiya na kojem sam bio, 8 minuta zakasnim, nazovem starog, a kad tamo, glas sumorne smrti. Dobro, zakasnio sam, al 8 minuta, za ime božije. Ma, budemo se brzo izvukli, ostali doma chillat jos sat vremena i vratili se na party, mislim si ja. Al, naivne iluzije su mi ubrzo bile razbijena kad sam shvatio zašto se s druge strane linije nalazi sama smrt, a ne moj otac.

I ispriča mi stari priču.

Tu mi čeljust otprilike leži ne podu, oči širom razgolačene, hiperventiliram.
A stari nastavlja.

Kolko god ovo bilo smiješno, u tom trenutku mi je pobjegao humor izrečenog.

Uglavnom, jebeš dalje party, smirivao sam starog sljedećih sat vremena, uspijem uvjerit i sebe i njega da neznam ni jednu (umetni ime) kad mi sine da ja zapravo poznam tu curu.
I da smo se fakat bili neš kratko družili prije pitaj boga kolko. Al se jebeno ne sjećam da je bila glupa ko kurac. I tako, propade mi party, starci misle da sam diler, na kraju sam ostao doma učit... ostao sam doma.

Al ak niš drugo, bar sam uspio ikamčit broj s kojeg je nazvala starog da mogu obavit jedan prijateljski poziv i objasnit joj da ću joj, ako se ovakva slučajna bezazlena greškica ponovi, otkinut udove i zatuć je s njima.