Vrijeme je da se krene
priča by:M(seka,marz,ona koja nije...)
Otišao sam do faksa. Nisam bio tamo mjesec dana. Nisam mogao podnositi sve one ljude, misle da si gamad jer su ti se gaće šporkale dok si trča blatnim puteljkom da skratiš put i ne zakasniš na predavanje, jer se ne oblačiš kao oni, jer ne želiš pričati o glupostima i ulaziti u nepotrebne tuđe igre, ne pristaješ biti pijun na ičijoj strani i odbijaš razmišljati kao oni, odbijaš postati iskvaren i napustiti svoje ideale u neprekidnoj borbi za novcem, moći, još malo moći i još gomile novca.
Uvijek sam im bio čudan jer nisam znao što odgovoriti kad kažu da bi trebalo smijeniti neke ljude jer ne obavljaju dobro svoj posao, a samo ne žele da se njihovi ispiti prolaze tatinim novcem i ucjenama, nego s malo truda i sjedenja za knjigom. U biti, bio sam dobar dok sam dopuštao da prepisuju od mene,ali gadio mi se njihov način razmišljanja pa sam se udaljio i povukao u sebe. Najgora stvar je što sam se zbog toga udaljio i od ljudi koji nisu bili takvi, koji su još uvijek mislili i na druge,a ne samo na sebe. Možda bi se s njima i sprijateljio, ali kako sam najprije došao u doticaj s ljudima kakve prezirem nisam imao snage tražiti nove i sklapati nova prijateljstva.
Onda sam slučajno saznao nešto za što su oni mislili da nisam smio znati. Ne bi nikom ni rekao jer se nisam želio uplitati, ali oni su me stalno podsjećali da ne govorim. Sve mi je postalo prenaporno i trebao mi je odmor pa sam prestao dolaziti na faks.
Mjesec dana sam vegetirao u stanu. Sad mi nije jasno ni što sam radio ni kako sam preživljavao. Uglavnom sam ležao na krevetu i pušio. Kad bi mi ponestalo duvana otišao bi u dućan. Usput bi kupio nešto za jesti jer nisam želio ići u menzu niti sresti bilo koga. I telefon sam isključio iako ne znam bi li me uopće tko i zvao. Možda roditelji... Iako tešto. Nije ih bilo previše briga za mene. Tata je vjerojatno na zidiću ispijao svoja piva, a mama išla od susjede do susjede na kavu. Da nisam dobio stipendiju o faksu bi mogao samo sanjati.
Ali prije koji dan sam skužio da ne mogu više tako. Valjda se komad fasade urušio s derutnog stropa i vratio me u stvarnost. Nisam sve ove godine učio da bi sad ležao u zadimljenoj sobici manjoj od Raskoljnikovljeve i izbjegavao faks! Isto mi je trebalo neko vrijeme dok se sredim i stvarno odem do tamo. Ne znam što sam očekivao da će me dočekati,ali sigurno ne odlazak kod dekana! Samo mi je kratko rekao da je neoprostivo što se mjesec dana ne pojavljujem na predavanjima bez da se ikome javim i da za takve studente ovdje nema mjesta. Dok sam odlazio vidio sam kako se moji "prijatelji" zadovoljno smiješe.
Vratio sam se u stan, a tamo nije postalo ništa bolje. Gazda mi je izbacio sve stvari i knjige na stubište (nije mu bio problem jer ih nije ni bilo puno), a kad sam ga upitao zašto, rekao je da mi roditelji nisu platili stanarinu za prošla dva mjeseca.
Stvarno lijepo od njih. To je jedina stvar koju su trebali napraviti!
Malo sam lutao po gradu,a onda otišao do Igora, prijatelja iz sredjne. Rekao mi je da mu večeras dolazi cura pa da ne mogu ostati spavati,ali da nazovem moje i dogovorim se s njima oko stana. Telefon je dugo zvonio. Taj zvuk me ubijao. Periodično tuljenje u slušalici i neizvjestnost, čekanje. Napokon se otac javio i rekao da oni više ne mogu plaćati stan, da sam punoljetan i trebam se sam snaći kako ću živjeti. Držao sam slušalicu još par sekundi dok nisam skužio koliko glupo to mora izgledati pa sam je spustio...
Nije imalo smisla da više ostajem kod Igora pa sam izašao u to kobno, vlažno, zimsko predvečerje. Nisam mogao odrediti je li Sunce zašlo ili nije jer se ni po danu nebi vidilo. Opet sam šetao gradom, sve dok na ulicama nisu ostali samo pijanci i prijateljice noći. Nisam imao novaca da odem kod jedne od njih. Nisam ni htio otići, samo mi je trebao topli krevet. Ili bilo kakav krevet. Naposlijetku sam legao na klupu. Htio sam se pokriti novinama, kao u filmovima, ali ni novina nije bilo. Stavio sam jaknu pod glavu da mi bude malo mekše i gledao svijetlo lampe. Mrzio sam ga. Mrzio sam sjenu stabla koju je ostavljalo. Mrzio sam kesu što je vjetar gurao po cesti. Mrzio sam ovaj grad i želio sam otići. Bilo je vrijeme da se krene. Sutra ću krenuti. Bilo mi je jako hladno, ali sam nekako uspio zaspati.
Onda sam vidio lastavicu ispod plavog neba. I ona je bila stranac, kao i ja. Njena vrsta je bila u nekim toplijim krajevima, a ona je ostala sama. Letila je prema rijeci i krenuo sam za njom. Htio sam samo otići odavde, otići u kraj gdje sunce grije i gdje su ljudi sretni. Na drugoj obali sam ugledao nju. Nju sam volio u vrijeme od kojeg je prošla cijela vječnost, tako mi se bar sad čini. Nju sam jedinu volio. Nasmiješila mi se preko rijeke u kojoj se utopila. Taj me osmijeh ugrijao i doveo do nje. Tu sam i ostao.
|
