02.03.2010., utorak
Johnny!
|
Evo, sjedim za ovim duguljastim i pravokutnim stolom. Osjećaji mi prolaze i prave nekakav čudan znoj na mojemu licu. Kroz glavu mi prolaze slike stare godinama. Prolaze mi glavom one najmračnije stvari. Osjećam ih kao da sam u njima. Osjećam bol svakoga trenutka nanovno. Što da radim? Da li da to okončam? Imam li snage za takvo što? Bojim se to učiniti jer, jer jednostavno ne želim nestati ne obaveći onu svoju zadaću koju želim izvršiti. Moja jedina zadaća na ovome planetu jest očito pokušat naći svoj mir. Neznam da li da ga pokušam pronaći ovoga trenutka. Da li da sada pronađem slobodu? Da li da nestanem kao mala ribica dok ju pokušaš uhvatiti? Bojim se učiniti i to. Bojim se pobjeći i pronaći slobodu, a razlog tomu jest što se bojim ostaviti ljude do kojih mi je stalo. Strah me ostaviti ljubavi koje sam imao, te i onu najveću. Želim ju upozoriti na ono što će jednoga dana biti s njom. Vidio sam taj događaj onaj dan. Onaj dan kada mi se sve vratilo, te kada sam uvidio svu lošu energiju ovoga svijeta. Neprestano ju osjećam, kroz depresiju i depresiju. Vječna lijenost razlog je, te takozvane depresije. Da li da pišem? Da li da bježim u onaj imaginarni svijet u kojemu mi je sve savršeno, od ljubavi pa do osoba. Zar je on tako savršen? Nije savršen, ali je nepredvidiv. To je svijet u kojemu ne vidim tuđu osobnost. To je svijet u kojemu svakog trenutka upoznajem nekoga. On je jednostavno, jednostavno je predivan. Mogu li vam otkriti sada malu tajnu? Naravno da mogu. Upoznao sam nekoga do koga mi je stalo. Tko li je to? Tko li je ona? Otkuda je? Još uvijek nisam siguran za takva pitanja, ali sam ju upoznao maloprije. Izmislio sam ju, te upoznao u ovome monotonome svijetu. Iskočila mi je kao Zeusu iz glave. Duge crne kose i plavih očiju očarala me je. Da li je kao i ostale? To nikada neću moći znati jer mi je hladno odmahnula rukom na moj osmijeh ljubavi. Učinila je ono što nisam htio. Odmah sam ju osjetio. Odmah sam osjetio te njene osobnosti. Nisam više zaljubljen u nju. Jesam li? Neznam. Tek kada ju vidim znati ću, jer ako je osjetim, onda je kao i svaka ostala osoba. Ima li još kristala? Ima li još kojih osoba koje ne mogu osjetiti, koje ne mogu pročitati i napisati. Ima ih u mojemu imaginarnome svijetu, ali ima li ih u ovome monotonome? Neznam. Znati ću tek kada ih vidim. No postoji još jedno pitanje, ako ih ne osjetim kada ih vidim, hoće li razlog tomu biti moja zaljubljenost u njih ili njihova specifičnost. Neznam! Također u ovom svijetu upoznati ljubav nije lako. Ljubav je osoba, višega i lijepoga izgleda poput cvijeta. Udaljena je satima, danima, mjesecima ili čak i godinama od nas. Jesam li ju pronašao? Jesam li ju osjetio? Jedino što sam napravio za nju je to da sam ju proslijedio na njezine usne. Je li ona isto učinila meni? Nije? Zašto? Neznam! Neznam zašto je ovaj svijet toliko misteriozan radi pojmova, a ne radi ljudi u njemu. Toliko je jednolik, toliko je iskvaren i toliko je ograničen. Toliko je zaboravljena bit života: Preživjeti. Toliko je... neshvaćen s mojega gledišta. Jesam li ja neshvaćen? Možda. Zašto? Zato jer želim biti ispunjen svim tim misterioznima stvarima. Želim biti neograničen. Jesam li sada ograničen? Nisam. Zašto? Zato što ću sada ugasiti ono što nas uništava, te otići u snove. Snove? Da otići ću u snove gdje ću biti dio nečijeg imaginarinoga svijeta. Čijega imaginarnoga svijeta? Imaginarnoga svijeta noći. Johnny! |
Johnny!
|
Evo, sjedim za ovim duguljastim i pravokutnim stolom. Osjećaji mi prolaze i prave nekakav čudan znoj na mojemu licu. Kroz glavu mi prolaze slike stare godinama. Prolaze mi glavom one najmračnije stvari. Osjećam ih kao da sam u njima. Osjećam bol svakoga trenutka nanovno. Što da radim? Da li da to okončam? Imam li snage za takvo što? Bojim se to učiniti jer, jer jednostavno ne želim nestati ne obaveći onu svoju zadaću koju želim izvršiti. Moja jedina zadaća na ovome planetu jest očito pokušat naći svoj mir. Neznam da li da ga pokušam pronaći ovoga trenutka. Da li da sada pronađem slobodu? Da li da nestanem kao mala ribica dok ju pokušaš uhvatiti? Bojim se učiniti i to. Bojim se pobjeći i pronaći slobodu, a razlog tomu jest što se bojim ostaviti ljude do kojih mi je stalo. Strah me ostaviti ljubavi koje sam imao, te i onu najveću. Želim ju upozoriti na ono što će jednoga dana biti s njom. Vidio sam taj događaj onaj dan. Onaj dan kada mi se sve vratilo, te kada sam uvidio svu lošu energiju ovoga svijeta. Neprestano ju osjećam, kroz depresiju i depresiju. Vječna lijenost razlog je, te takozvane depresije. Da li da pišem? Da li da bježim u onaj imaginarni svijet u kojemu mi je sve savršeno, od ljubavi pa do osoba. Zar je on tako savršen? Nije savršen, ali je nepredvidiv. To je svijet u kojemu ne vidim tuđu osobnost. To je svijet u kojemu svakog trenutka upoznajem nekoga. On je jednostavno, jednostavno je predivan. Mogu li vam otkriti sada malu tajnu? Naravno da mogu. Upoznao sam nekoga do koga mi je stalo. Tko li je to? Tko li je ona? Otkuda je? Još uvijek nisam siguran za takva pitanja, ali sam ju upoznao maloprije. Izmislio sam ju, te upoznao u ovome monotonome svijetu. Iskočila mi je kao Zeusu iz glave. Duge crne kose i plavih očiju očarala me je. Da li je kao i ostale? To nikada neću moći znati jer mi je hladno odmahnula rukom na moj osmijeh ljubavi. Učinila je ono što nisam htio. Odmah sam ju osjetio. Odmah sam osjetio te njene osobnosti. Nisam više zaljubljen u nju. Jesam li? Neznam. Tek kada ju vidim znati ću, jer ako je osjetim, onda je kao i svaka ostala osoba. Ima li još kristala? Ima li još kojih osoba koje ne mogu osjetiti, koje ne mogu pročitati i napisati. Ima ih u mojemu imaginarnome svijetu, ali ima li ih u ovome monotonome? Neznam. Znati ću tek kada ih vidim. No postoji još jedno pitanje, ako ih ne osjetim kada ih vidim, hoće li razlog tomu biti moja zaljubljenost u njih ili njihova specifičnost. Neznam! Također u ovom svijetu upoznati ljubav nije lako. Ljubav je osoba, višega i lijepoga izgleda poput cvijeta. Udaljena je satima, danima, mjesecima ili čak i godinama od nas. Jesam li ju pronašao? Jesam li ju osjetio? Jedino što sam napravio za nju je to da sam ju proslijedio na njezine usne. Je li ona isto učinila meni? Nije? Zašto? Neznam! Neznam zašto je ovaj svijet toliko misteriozan radi pojmova, a ne radi ljudi u njemu. Toliko je jednolik, toliko je iskvaren i toliko je ograničen. Toliko je zaboravljena bit života: Preživjeti. Toliko je... neshvaćen s mojega gledišta. Jesam li ja neshvaćen? Možda. Zašto? Zato jer želim biti ispunjen svim tim misterioznima stvarima. Želim biti neograničen. Jesam li sada ograničen? Nisam. Zašto? Zato što ću sada ugasiti ono što nas uništava, te otići u snove. Snove? Da otići ću u snove gdje ću biti dio nečijeg imaginarinoga svijeta. Čijega imaginarnoga svijeta? Imaginarnoga svijeta noći. Johnny! |
