a ča sad?

Što bi napisala nakon toliko vremena? Samoj sebi?

(Povijesno) sam započinjala tekstove nakon što bi čitala prvi prethodni post i pokušavala biti "bolja". To ni u ovom slučaju nije iznimka, naravno. Neka razmišljanja se ponavljaju, većina zapravo. Manje nahajcana bijesom, al možda je samo dublje zakopan. Čudnovato je čitati rane edicije fraza za koje sam mislila da su novootkrivene. Bit će da ipak svi kružimo oko sebe i približavamo se nekom središtu (shoutout to ma man Peterson), ako tako nešto uopće postoji.

Također, čudno je pisati za nepostojeću publiku, a i dalje formirati misli kao da ih netko čita. Samoljublje i izdaja sebe ujednom paketiću.

Pitanje slobode mi je uvijek bila slaba točka, bolno očito u starim zapisima (/refleksijama/kronikama/životnim anotacijama/captain's logovima/...). Uvijek taj dojam da je budućnost oteta, da ovisi o vanjskim utjecajima, i da sam ja u sredini, bespomoćna i nošena strujama koje ne mogu predvidjeti niti kontrolirati. Nakon ponešto godina, malo manje dramatično u svakodnevnom životu. No i dalje pervazivna ideja od koje je teško pobjeći, i koja se mota negdje iza kataloga dnevnih pizdarija koje pune prvi plan.

U zadnje vrijeme malo modificirano, dodane su neke interne klauzule koje umanjuju katastrofičnost. Dodatne godine nose ipak više iskustva, i taj dojam sinusoide života koja nekako uvijek skoči gore pa dole, nevezano za to što ja radim i koliko ja malena dramim u sredini. Što zapravo opet nosi dojam manjka slobode, ali ipak na manje zastrašujući način. Ne dolazi uvijek katastrofa, i ne dolazi uvijek nešto najfantastičnije u životu. Svede se na neku srednju žalost. Nije ni to neka silna utjeha, ali barem nije konstantni strah i panika. Stremim visoko!

Pfff. Štajaznam više. Toliko razmišljanja, toliko kopanja po sebi, vječno i neprestano, traženje nečeg a da ni neznam što tražim, niti dal to postoji. Oduzima previše vremena i živaca a svijet prolazi.

Iako sada, kao, stoji. Štagod da ovo bilo uopće. Očekivala sam veliku pozitivnu revoluciju početkom ovih pizdarija prošle godine, ali nekako imam dojam da kada/ako ovo potpuno prođe, da će svijet postat još samo mrvicu gori. *Mrvicu* odvojeniji, *mrvicu* prestrašeniji, *mrvicu* oprezniji. Taman dovoljno da se na velikoj skali te *mrvice* nakupe i sve postane *kruhić* tužnije.

Iako, predložena mi je ideja da ćemo postat luda generacija koja neće prestat feštat dok nas na silu ne uguraju u grob. Kome će ikad past napamet reć da mu se "neda ić" na koncert nekog friškog nepoznatog benda, preskočit usputnu pučku veselicu, ne ić kod familije na rođendane ili blagdane, odbit poziv za đir do Trsta na kafe? ....vjerojatno dosta njih. ALI! Sigurno u manjoj količini i uz duboke unutarnje borbe. Svijet = *mrvicu* bolji?

Ako nešto mogu reć sa sigurnošću (ha ha, smij se), je da mi ne pada namapet ikad reć da sam "prestara" za izlaske ili zabavu. Što je zapravo bila karakterna osobina i prije ovoga, sada zapečaćena. Planiram bit luda nonica koja će bit comedy hub za susjede i familiju čisto zato jer... zaš ne.

Mudre riječi. Sigurna sam da ću se složit jednog dana. Veliki mislioc svog doba. Sa mislima konzistentnima sa mišljenjima većine. Ono, čista revolucija.

Dobro je sve. Idem spat.

LP,
SM