beautiful freak

Kažeš veliki je napor potreban za pravi početak. A ti nisi u pravom raspoloženju za prave početke. Vučeš svoju tešku sjenu po ogoljenim ulicama Londona, slično poput "mog" slučajno otkrivenog duha Fernanda Pessoe, jednog kolovoškog popodneva, u uličici Bairra Alta; s jednom velikom razlikom, koja je kažeš izvor tvog očaja ( i vjerojatno prava definicija očaja, mnogo više nego sama posljedica): Nemogućnost da osjetiš. Onesposobljenost da vidiš... Život, prikazan monokromatski, poput starog istrošenog filma. Radost i patnja, oboje reducirani na puke fonetske zvukove.
Gdje je sada Pessoa? Blago Pessoi! Koliko je samo boja vidio! Koliko je kompleksnosti bilo izliveno u čašama Lisabonskih taverni! Koliko je samo života postalo živo, izdavajući žalopojke pjesnika, upravo tada, u tom izlasku sunca viđenom očima dvojice insomničara!
Vidjeti kožu koja stari, jetru koja slabi, vidjeti lišće elektricitetom potreseno na vjetru, privučeno zemlji... vidjeti deset osobnih egzistencija koje oživljuju u u žutom autobusu sa deset putnika... vidjeti kišu koja pravi ribnjake u napuklim ulicama...
Bataille tako dobro pristaje tvom raspoloženju...
Kažeš da se još uvijek sjećaš mojih očiju.