bdsm_blog

...

Ovo nije opis nekih spravica i sličnog, već jednostavno, ono što na mene utječe, što me zaboli, zbuni, izvuče iz mog samouvjerenog svijeta. Kad sam bila na drugoj ili trećoj "seansi" sa tim prvim gospodarem,.. još uvijek zbunjena svime, još uvijek ne razumijevajući u potpunosti mehanizam onoga što mi se dogodilo prvi put, dobila sam poruku od njega, da , kad dođem kod njega ne smijem progovoriti ni riječi, niti ga smijem pogledati u oči... Mislili biste... peace of cake... glupo..., ali zapravo lupi u glavu...pokušajte biti kraj osobe s kojom dijelite neko intezivno iskustvo i ne pogledati je i ne reći joj ništa... teško... ne gledajući tu osobu u oči ne znate što ta osoba misli, osjeća, a svoje osjećaje ne možete izraziti. Pogotovo mi žene, uvijek žudimo na neki način biti u kontaktu sa našim ljubavnicima, bilo fizičkim kontaktom, bilo pogledmo, bilo riječima. I onda praznina, odsječenost od te mogućnosti, kao neka najgora kazna koju mislite da niste zaslužili. Ali onda se dogodi druga stvar, da pokušate pogoditi po njegovome tonu kako se osjeća, po načinu disanja, i time se postiže odmak od te osobe... možete funkcionirati sami za sebe, osjećati samo za sebe, tako izoliranima vam je lakše uć u subspace... I tada sam prvi put dobila kaznu... jer sam ga ipak pogledala,... bilo mi je prelijepo i htila sam u njegovim očima pročitat da je i njemu..., a on je znao da ću to napraviti i dočekao me sa tim svojim ironičnim smješkom i rekao da me mora kazniti... Normalno... dobila sam udarce u guzu sa kajišem... to i nije bilo strašno, ali tu dolazi do jedne druge zločeste fore koju Domovi koriste... a zove se....
Brojenje... E dragi moj blogerski puče... to je grozno.... Zamislite da vas nešto boli, i sjetite se.. jer se to sigurno svima dogodilo... u jednom momentu u toj boli nađete neki izlaz, fokusirate se na nešto van toga, i bol više ne boli toliko... a sada pokušajte zamisliti da vam netko naredi da brojite dok vas tako boli... tada se ne možete koncetrirati na taj izlaz, na određeni užitak i olakšanje koje taj izlaz donosi, jer tu konstantu brojenje razbija.
I svaki sljedeći broj je sve teže reći, sve se teže fokusirati na izricanje te jedne riječi: jedan.. dva... tri..... četiri....... pet................šest...................

Plavusha.. kažeš da sam te prepala sa onim opisom subspace-a. Ispričati ću ti jednu priču.... Jednom, još u vrijeme komunizma je moj tata išao vani u austriju i odatle mi donio čokolada... mi smo u to vrijeme u HR imali samo braca i seku.... i bila je ta jedna čokolada u kojoj je bilo i ruma i kokosa i tartufa... koja se otapala na ustima.... Volim čokoladu... i cijeli život sam u potrazi za tim posebnim okusom i nikako da ga nađem... tu jednu posebnu čokoladu koju sam jednom probala. I svaku čokoladu uspoređujem sa tom.
Tako je sa svime u životu, sve sljedeće što nam dolazi potpada pod kriterije prijašnjeg. Hrana, odjeća, mjesta, ljudi, poljupci... seks... Sve. Svemu dajemo ocjenu koliko god to radili nesvjesno.
E sada, jedno objašnjenje - ne upadam ni ja u subspace stalno, to se događa tu i tamo, jedan do dva puta mjesečno, jer da je više i češće... izgubilo bi na draži i okusu isto kao što i jednolična hrana može dosaditi.
Poanta cijele priče je da je meni što se stupnjevanja i ocjenjivanja tiče...
dosadni normalni seks - milka
wild normalni seks - dorina sa bademima (crna čokolada)
bdsm - nutella
subspace -- ona moja tajanstvena čokolada.

Anyway.... mrzim brojanje... i moj dragi to koristi kad me hoće upozoriti na nešto.... ah....