Sjetila sam se jednog starog blogera kojeg sam voljela čitati pa rekoh sebi da malo pronjuškam ima li šta novoga. Nisam naišla na njegove postove, ali pregledavanje naslovne stranice i pojedinih blogova me vraća u one (ajmo reć') stare dane. Neki stari osjećaj mi se vratio, dobar neki osjećaj.

Iako sam blog pisala najčešće u periodima kada nisam znala kud sa sobom, u periodima histerije, nervoze, tuge, povremeno sreće.... Ipak mi je neki pozitivan osjećaj ostao oko svega toga. Čitala sam razne vrlo zanimljive tekstove, razmišljanja, povremeno naišla i na korisne stvari.

Kod mene nikad nije bilo ničeg pametnog, kamoli korisnog. Samo moje nepovezane misli, razbacane nesputano i bez ustručavanja. Bilo je to doba kada sam imala vremena, živaca i koncentracije pisati, istresati sve kroz tipkovnicu. I moram priznati da mi je svaki put nakon toga bilo lakše, kao da je na taj način stvarno jedan dio negativnih emocija izašao.

Nakon toga su počeli razni i mnogobrojni drugi problemi, i više nisam imala vremena niti živaca za tipkanje, čitanje, kukanje.... Dosta se toga promijenilo, neke stvari na bolje, neke na nešto lošije, sve se preokrenulo, ali se također ipak na kraju sve posložilo onako kako bi trebalo biti. Nastojim se ne obazirati na ljude koji me ne zaslužuju, ne živcirati se zbog gluposti, a i vrijeme je pokazalo da na kraju svatko dobije što je zaslužio.

Mislim da je krajnje vrijeme da budemo zadovoljni, nemamo puno ali imamo najvažnije. Sebe, a kako je krenulo kroz nekoliko mjeseci nam se pridružuje i naše čudo. Malo, željno i dugo iščekivano čudo.