Imaš situaciju gdje im ništa ne valja, trebalo bi promijeniti ovo ili ono, stalno kukaju, jedni po drugima u lice laskaju, a iza leđa pljuju. Nezadovoljni. Isfrustrirani. Žele promjene, samo kad bi imali malo više hrabrosti, kad bi netko umjesto njih barem stisnuo zube i napravio onaj najteži – prvi korak, svi bi složno i kao jedan se borili za pravdu i zajednički boljitak.
Je, malo sutra!
Kada se napokon nađe takav „pacijent“ kojem je voda došla do grla, koji se napokon usuđuje stati javno ispred svog mišljenja, izboriti se za sebe, a time i za druge, koji glasno izgovara ono što zapravo svi misle, ali eto – strah im upravlja bijednim životima….
Nazovimo tog pacijenta Don Quijote (klasika, kako drugačije).
Kada se pojavi Don Quijote, odluči se obračunati sa vjetrenjačama, u vlastito ime, svjestan svih nedaća koje će ga zasigurno snaći nakon borbe, sveg prezira određenih ljudi koji su predmet i razlog borbe, a opet – unatoč tome, borba koja će svima olakšati, nema nikoga. Kada se napokon stvore uvjeti da svi oni, isfrustrirani i nezadovoljni bijednici napokon bez posljedica izraze svoje mišljenje, strah i njihov karakter napokon izađe na vidjelo pa se povuku. Izmišljaju, preformuliraju, sve kako bi u toj borbi za zajedničko dobro baš oni ispali bolji.
Kada treba jednom u životu nekome dati podršku – nema ih. Nema nikoga.
Ono što ostaje je osuda poslije bitke, prijezir svih zbog uvedenih promjena i dodatne zamjerke cijelom svemiru oko novih promjena.
Sva sreća da Don Qujote ima svog vjernog prijatelja Sancha Panzu (kojeg neću nazvati slugom kao u djelu) koji je tu da ga savjetuje, pomaže mu i čuva leđa u svakoj prilici, za razliku od svih ostalih samozvanih prijatelja, koji ne da mu okreću leđa svakom prvom prilikom, nego mu zabijaju nož u njegova, leđa koja im je podmetao i bio s njima.
Njegov Sancho je jednako lud kao i on, ne osuđuje ga niti preispituje odluke. Jednostavno je tu. Jedan jedini.
Razlika je u tome što ovaj Don Quijote se više neće prilagođavati ostalima, jer – gdje su bili svi ostali kada je njemu trebalo? Gdje su oni bili kada je trebalo sudjelovati?
Jer naš junak prezire licemjere, slabiće, dvolične i kukavice. A svijet ih je prepun.
Ova bitka možda nije dobivena, ali rat mora biti.
Nema nam druge….
