---

Click here: Šminkerica » Čudovišta iz shopping centara

---

Nekad će uhvatiti vaš pogled i odmah podijeliti sa vama vlastitu, najčešće tužnu, životnu priču. Brine li netko o njima? Stalno kupuješ ili dobivaš nešto novo!!

Tada se užasno naljutila, psovala, prijetila te gađala mobitelom prisutne. Više mi izgleda kao neka osobna frustracija nego neki smislen članak sa poantom.

- Osobe koje pricaju o svojim problemima i zamaraju time ostale pod pretpostavkom da nikad nisu, i nikad nebi napravili fizicku stetu niti psihicki uznemirili osobu s kojom komuniciraju do mjere da se osjeca ugrozeno po meni imaju problem, ali nazvat ih psihickim bolesnicima i strpat ih u istu ladicu s gorim slucajevima mi ne ide.

Ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak, petak, subota, nedjelja. Badnjak, Uskrsni ponedjeljak, Prvi svibanj, Dan državnosti… I tako unedogled. Na nama je samo da svaki dragocjen trenutak slobodnog vremena provedemo unutar četiri glomazna staklena zida hipnotizirano prevrćući šarene artikle, etikete i deklaracije. Prije nekoliko godina upoznala sam Mladu Damu. Bilo je to u vrijeme njene udaje. Tada mi je ispričala fascinantnu priču o tome kako je jedan cijeli dan potrošila na kupovinu nove posteljine za bračni krevet. Posjetila je, dakle, petnaestak trgovačkih centara i manjih trgovina u potrazi za savršenom posteljinom. Pronašla je ona tu istu posteljinu na više različitih prodajnih mjesta, ali tek je tada uslijedio famozan ključan trenutak! Usporedba cijene te iste obične posteljine u svim tim brojnim trgovinama! Dan je završio bez posteljine u potrošačkoj košarici. Taj se divan događaj ipak dogodio tek dan kasnije nakon što je Mlada Dama krenula u novi pohod, ali ovog puta u potrazi za zavjesom za spavaću sobu. Pomislila sam kako je sigurno divno dočekati i uživati u tom razdoblju života u kojem vas more slatke brige. U redu, možda je zaista to takvo posebno razdoblje u kojem jednostavno morate potrošiti cijeli dan na traženje idealne posteljine. Ali, tada su se zaredali dan za odabir i kupovinu idealnih kućnih papuča i ogrtača, dan za odabir i kupovinu idealnog stolnjaka za stol u dnevnom boravku, dan za odabir i kupovinu idealnog svadbenog pudera, dan za odabir i kupovinu idealnog parfema, dan za odabir i kupovinu idealnog prekrivača za naslonjač… Jesam li spomenula da je Mlada Dama u to vrijeme bila nezaposlena i bez ikakvih primanja? U ovoj je priči možda to nevažno, ali brine me činjenica kako netko može potrošiti cijeli dan svog života u potrazi za jednim običnim komadom platna zvanim posteljina. Ili pak cijeli jedan dan u potrazi za bočicom odnosno nekoliko mililitara guste tekućine u boji lica. Sve to možda i ne bi bilo tako čudno da kasnije kroz mjesece i mjesece pobližeg upoznavanja Mlade Dame nisam upoznala i njenu strastvenu odnosno zabrinjavajuću ovisnost zvanu shoppingholizam. Prilikom svakog našeg druženja neugodno bi me odmjerila od glave do pete pa počela bombardirati pitanjima: Gdje si kupila te naušnice? Koliko si ih platila? Otkud ti ta košulja? Ima li ih i u drugim bojama? Koja je to marka? Kada si kupila te sandale? Jesu li već na sniženju? Takve iste imaš u toj i toj trgovini po toj i toj cijeni. A upravo imaju i popust na ljetnu kolekciju! Otkad imaš tu novu torbicu??! Stalno kupuješ ili dobivaš nešto novo!! Ovdje prestajem sa nabrajanjem jer bi se razgovor sada već polako pretvorio u pravi napad. Zamislite samo da vas netko svako malo tako detaljno i bahato skenira te zatrpava zamornim pitanjima o markama odjeće i obuće jer je ipak najbitnije u životu da smo od glave do pete brendirane , cijenama istih, akcijama, rasprodajama… Uh! Žalosno je da tako mlada osoba, unatoč besparici, brine samo o brendiranoj odjeći i danonoćnom shoppingiranju, tumaranju krcatim trgovinama te mučenjem okoline propitkujući ih gdje su što kupili i po kojoj cijeni. Kada se cijeli život jedne osobe svede samo na brigu oko rasprodaja… Tužno, zar ne? Ova priča o mladom čudovištu ovisnome o shoppingu potaknula me da se ujedno malo više raspišem o još nekoliko čudovišta iz shopping centara, a koje sam imala priliku osobno upoznati. Ne mislim o njima sve najgore, niti ih ovime želim uvrijediti. Tražila sam dovoljno jak pojam da nas uzdrma čitajući ove tužne, ali iskrene retke životne priče. Za vrijeme rada na jednom od privatnih projekata provodila sam dosta sati tjedno u jednom većem poznatom zagrebačkom shopping centru. Ime mu neću navoditi jer je ono o ovoj priči potpuno nevažno. Važno je samo to da sam shvatila da zapravo svako mjesto ima svoja mala čudovišta. To su ljudi koje ćete tamo susresti skoro svaki dan. Oni imaju već poprilično dobro uvježbanu rutinu, a koja je usko vezana za besciljno tumaranje shopping centrom. Nekad će uhvatiti vaš pogled i odmah podijeliti sa vama vlastitu, najčešće tužnu, životnu priču. Vjeruju vam kao da vas poznaju cijeli život. Ponekad su mirni, nekad zaista gnjave, a ponekad prave nered te, kao što to biva u pravim akcijskim filmovima, odjednom sa svih strana jure zaštitari i smiruju situaciju. Druga takva osoba nakon Mlade Dame, ovisnice o shoppingu koju sam upoznala zove se Urlajuća Tišina. Pitate se zašto baš ovaj naziv za nju? Nisam ga ja izmislila, gospođa mi se zaista tako predstavila! Riječ je o gospođi starosti nagađam nekih 50-60 godina. Na glavi uvijek nosi šešir ukrašen ovisno o prilici: od svjetlucavih šljokica pa sve do božićnih grančica, mašnica i slično. Obučena je slojevito, šareno i kičasto, ali čisto i uredno. Ispričala mi je odmah sve o svojem slavnom ljubavniku, gdje je radila, zašto je dala otkaz, kako je sada slobodna duhom te volontira u nekoj dječjoj udruzi. Na prvu me iznenadila njena otvorenost prema meni tada nepoznatoj osobi , ali mi je na kraju ipak to bilo u neku ruku i simpatično. Sve dok mi istu priču nije ponavljala iz dana u dan iznova i dok nisam shvatila da me se uopće ne sjeća. Za vrijeme jednog druženja zaštitari su je zamolili da se udalji jer je svojom pojavom uplašila prisutnu djecu, a možda malo i smetala. Tada se užasno naljutila, psovala, prijetila te gađala mobitelom prisutne. Mobitel se, uz glasan prasak, razletio u desetak komadića. Viđala sam je kasnije i u drugim shopping centrima kako traži novac za kruh od prolaznika, ponekad strašno galami i slično. I opet me nije prepoznala. Ni dan danas nisam sigurna je li ta žena svjesna što se događa oko nje, je li njena životna priča istinita ili plod njene mašte? Zaista, tjera me na razmišljanje! Glavnu ulogu moje sljedeće priče zaslužuje Samohrana Majka. Ovog je puta riječ o prisebnoj osobi, ali koja vječno priča o svome tužnom i usamljenom životu: napustio ju je njen suprug, sama odgaja njihovu kćer, to joj je neopisivo teško, njena je kćer začeta iz ljubavi, a sad su obje same i napuštene. I tako bi priča trajala i trajala unedogled. Djelatnice shopping centra rekle su mi kako i one svaki vikend satima slušaju istu priču te gledaju njenu kćer koja nikad ne govori, baš nikad. Da se razumijemo, njena je životna priča zaista teška, ali govoriti potpunim strancima satima o tome je potpuno iscrpljujuće i neprihvatljivo. Prvih sam se nekoliko puta suzdržavala od komentara, bodrila ju, ali kada sam shvatila da to ponavljanje više nema smisla doslovno sam eksplodirala. Uletjela mi je taj dan po običaju u posljednjoj minuti radnog vremena. A ja sam iz samilosti odlučila opet korektno izvršiti uslugu. No, kad je žena nakon pola sata bez srama zahtijevala još i još te to sve popratila po deseti puta ponovljenom pričom o tužnom životu, poludjela sam u sebi te potom na glas, oštro, ali smireno rekla kako sam i ja dijete začeto iz ljubavi, da su i moji roditelji rastavljeni, ne živim s ocem, ali sam unatoč tome završila školu i fakultet, živa sam i zdrava te sada normalno radim svoj posao! Jaukanje nikome ne pomaže! Kasnije sam, normalno, osjećala laganu grižnju savjesti, ali jednostavno mi je čitava ta priča postala toliko iscrpljujućom! Samohranu Majku, a ni njenu kćer, od tada nisam vidjela. Nadam se da je Majka prestala govoriti umjesto svoje kćeri te da će joj aktivno pomoći da se razvije te da izraste u zdravu i potpunu osobu. Uz ovisnice o shoppingu, majke i očeve koji bezdušno ostavljaju svoju djecu na višesatnom besplatnom čuvanju u igraonicama čak i blagdanima , Urlajuću Tišinu i Samohranu Majku, tu su još i Baka i Djed. Od početka mi zaista nije bilo ništa jasno! Sve dok neka žena nije počela histerično vrištati i moliti Baku da se udalji od njene kćeri, da ju prestane grliti i ljubiti u čelo. Ja sam zaista pomislila da je to njena baka! Nikad ne bih pomislila da netko samo tako dođe, grli i ljubi tuđu djecu, potpuno čudno! I opet… Jurnjava zaštitara, sveopća panika. Pored brojnih navedenih, tu je još i starija gospođa Kradljivica koja je iz knjižare i papirnice pokušala prokrijumčariti neplaćenu knjigu. Ili jednostavnije rečeno — ukrasti ju! Prodavačica je, na sreću, to na vrijeme shvatila te pozvala zaštitare koji su pojurili za njom. Još je nisu ni uhvatili kada se Kradljivica bacila na pod te počela panično vrištati kako ju nešto boli i kako ona nije ništa kriva da, baš! Poprilično je glasno zavijala i vrištala tako da bi neki slučajni prolaznik zaista i pomislio da joj zaštitari čine nešto loše, a ona ni kriva ni dužna. Galama je parala uši. Kao što i svaki lokalni kafić, kvartovska klupa ili parkić, autobusni odnosno željeznički kolodvor imaju svoja malena čudovišta, tako je to i u shopping centrima. Bilo gdje da se duže zadržite upoznat ćete odnosno prepoznat njihova lica, slušati ćete ponekad i prisilno njihove životne priče, teške sudbine. Ispočetka ćete možda biti zadivljeni, a onda shvatiti težinu ljudskog postojanja. Neizreciva je tuga oko nas. Tuga i praznina koji doslovno obuzmu ljude, izbace ih stanja prisebnosti i pretvore u mala čudovišta. Često se zapitam… Gdje žive ti ljudi? Imaju li uopće svoj dom? Brine li netko o njima? Gdje su njihove obitelji? Nekima od njih možda čak i možemo pomoći, no tužno je kada shvatimo da je za neke, na žalost, već prekasno, da smo zajedno bespomoćni. Poznajete li opsesivne shoppingholičare? Kako im možemo pomoći? Jesu li oni uopće svjesni da se njihov život vrti oko rasprodaja? Poznajete li i vi neke ljude koji svoje tužne sudbine dijele sa apsolutnom svakim prolaznikom onako usput, potpuno neorganizirano i neprikladno? Osjećate li se bespomoćno što ne možete svima pomoći? Znam jednu jakoo veliku šopingholičarku, naime ona i njena kćer su svaki tjedan subotom u šoping centru , ali apsolutno svaki tjedan, ja se veselim kad mogu u šoping, ali bi mi svaki tjedan u istom šoping centru doista dosadilo, a njima je to prešlo u naviku, inače oni su se uvijek hvalili kako se oblače po skupim dućanima, a da ih sad vidite, krediti do grla! I mene nerviraju ti sa tugaljivim pricama. Poznajem ih dosta a i prva susjeda mi je takva, nekad kad mi kuca na vrata bacam se na pod i pravim da nisam doma samo da je ne slusam. Znam do joj je tesko, razumijem to, nisam bezosjecajna ali ni meni ne cvatu ruze i stvarno nemam snage po tisuciti put slusat istu pricu…Inace dobar clanak, ali nije bas za sminkericu, vise za osobni blog. Nazalost i ja sam neko vrijeme bila zaglavila sa sopingoholicarkama…jedna se tako lijeci a ostale neznam…kao i vecina svijeta zarazena je konzumerizmom i moci kohi joj novac daje,ali u cijelom tom njihovom svijetu nedostaje nesto…na kraju mi ih je zao jer mi se cini da imaju tako povrsne zivote,i neznam kako pomoci,ali sada znam da ni ne zelim pomoci. To je njihov zivot i promijeniti ce se kada za to budu spremne. Dokle im je god novac na prvom mjestu nema bas pravog prijateljstva. Ili barem onda da je naglasak na curama koje su opsjednute kupnjom ali ovako protivanje ljudi i pisanje o njima mi zaista nije jasno. Svatko se nosi sa osobnim problemima na svoj način, netko tko je npr izgubio dijete ili nije u kontaktu sa svojim ce otići i sjesti u park i gledati ih, netko ce otići u trgovački centar da ih gleda ili da im brže prođe dan. Također provesti popodne u centru tražeći prvi put nesto za novi stan koji se tek počinje namještati i raditi dom od njega mi također nije čudno, netko ce kupiti prvu stvar koju vidi, a ne tko zna otprilike sto želi i neće se smiriti dok ne nađe. Žao mi je što je članak otišao u drugom smjeru negoli je trebao otići. Ljudi koji imaju psihičkih problema ne biraju to biti, jednostavno skrenu sa putanje. Često takve ljude drugi ljudi osuđuju, ismijavaju se, žale, ali takvima treba pomoći. Neki odbijaju pomoć, neki ne dobe, no uglavnom treba im se pokušati pomoći. Fizička bolest se vidi golim okom, pshička ne i često ljudi imaju tendenciju vjerovati da psihička nije toliko važna naspram ove prve. Što se tiče samoga članka, pročitala sam u jednom dahu. Fascinantno je kako imaš smisla za pisanje. Koncept je odličan samo nije realiziran najadekvatnije, sve je otišlo je jednom drugom smjeru. Uglavnom, više bi voljela takvih članaka, tj. Oliver ili Zara i td. Jednom u zivotu sam bila u Zari u Portanovoj i odjeca mi je bila grozna al zato cijena paprena i svi lude tamo za nekom krpicom koja meni lici na svilenu potkosulju u ultra modernoj zelenoj boji-. Samo prva cura pokazuje znakove shoppingholizma dok su ostali samo tuzni ljudi koji cesto prebivaju u shopping centrima. Ne mogu se sloziti ni sam nazivom cudovista jer nisu cudovista, prije bih iskoristila naziv duhovi posto zaista lice upravo na njih. Ponavljaju se, tragaju za necim dok ne znaju sto to traze. Praznina i tuga, osamljenost u mnostvu. Oni nisu tamo da bi kupovali vec da bi bili medu ljudima, okruzili se sarenilom jer u njima nema tog veselja. Osobe koje su zaista sopingholicari odlaze u ducan kako bi kupili nesto novo jer sve sto su prije kupili, izgubilo je svoj sjaj, dosadilo im je i moraju nanovo iskusiti tu poletnost koju osjete s novim predmetom. Impulzivne kupnje im nisu nimalo strane, kupovanje predmeta samo zato jer su na snizenju, ali ih zapravo ne zele. Oko narukvice se izgradi cijeli novi outfit koji ce biti brzo zaboravljen jer treba nesto novo posto je novo bolje od staroga i nije to ista majica. Da isti je kroj, materijal i boja, ali jedan ima kristalice dok ovaj drugi ima masnicu. Uopče mi se ne sviđa članak. Više mi izgleda kao neka osobna frustracija nego neki smislen članak sa poantom. Nazivanje usamljenih ljudi, čudovištima je odvratno i ovo stvarno nije mjesto za jedan takav članak. Nema nikakve veze sa šopingholičarima, samo pljuvanje po određenim ljudima kojima je potrebna pomoć. Hoče li im pomoći pljuvanje po internetu? Može vas biti sram što ste objavile ovaj članak. Inače volim tvoje članke i sve DIY sitnice koje objavljuješ… No,ovo mi se iskreno nije svidjelo… Ti u svom članku nisi govorila samo o šopingoholičarima,već o ozbiljnijim psihičkim bolesnicima. I mislim da nikome od nas koji smo pročitali naslov nije bilo ni na kraju pameti da ćeš u članku doslovno POPLJUVAT! Oni za to nisu krivi niti će ikad biti. I koji ona ispunjava sa sitnicama kojima želi…Svidjelo se to okolini ili ne… Mislim da nije bilo ni vrijeme ni mjesto za ovakav članak,a kamoli način da se o tako velikom socijalnom problemu govori!! Ne znam što su po tebi onda psihički bolesnici? Ako ne ljudi koji iz ovog teksta dođu do tebe,ne poznaju te,upoznaju se sa tobom svaki dan ponovno isti scenarij ,pričaju ti dijelove iz svog života koji bi trebali biti intimni …. O tome koliko je tko vidio svijeta i različitih problema stvarno ne želim razgovarati… Kriterija ima raznih, istina, i sve ovisi o tome koga i zbog cega smatramo psihickim bolesnikom. Osobe koje pricaju o svojim problemima i zamaraju time ostale pod pretpostavkom da nikad nisu, i nikad nebi napravili fizicku stetu niti psihicki uznemirili osobu s kojom komuniciraju do mjere da se osjeca ugrozeno po meni imaju problem, ali nazvat ih psihickim bolesnicima i strpat ih u istu ladicu s gorim slucajevima mi ne ide. Ja osobno pod psihicke bolesnike svrstavam ekstremnije slucajeve a ne ljude koji se zale jer ne znaju kvalitetnije potrosit energiju… Da, imaju problem sami sa sobom ali su to po meni blazi slucajevi koji su rjesivi bez terapija, tableta i slicnog- barem vecina. Imala sam par takvih ljudi cak u svom krugu prijatelja i iskreno sam im rekla nek se srede jer nemaju nista od toga da se truju ruznim stvarima. Nekima je trebalo duze, neki su shvatili uz pomoc nas najblizih da je i centimetar prema naprijed uspjeh… a drugima je bilo lakse nastaviti kako jest. Za nekoga tko npr ima 30 godina i ne zna sto zeli u zivotu, frustriran je jer radi posao koji mrzi ne mogu nazvat psihickim bolesnikom vec bi rekao da ima problem sam sa sobom. Ja ljude iz clanka svrstavam u drugu skupinu, naravno ne poznam ih i ne mogu ulaziti u neciju psihu ali sam na osnovu svojih iskustava i dojmova te ljude spojila s onima koje znam. U mojem okruzenju pojam psihickog bolesnika se koristi za teze slucajeve tipa poremecaj licnosti, shizofrenija, kad se osobi prividaju stvari ili pricaju sami sa sobom itd. Eto tako sam ja shvatila ovaj clanak. Hmm, meni je vecina njih vise povezana sa pojmom psihickih vampira a ne cistim konzumerizmom iako ima elemenata, mislim da osim prve djevojke dolaze u takve centre jer im je tamo najlakse susresti se s vecom masom ljudi i zapoceti razgovor nego na nekom drugom mjestu. I onda zapocmu s jadikovanjem… Imala sam frendicu koja je znala satima drzati monolog o svojim obiteljskim problemima. I stvarno, iskreno cu reci da to nije bila neka uzasna i nerjesiva stvar ali ona je svaki put samo o tome pricala do momenta dok mi svi ne bismo osjecali umor i iscrpljenost. Cak i u drustvu ljudi koje je tek tada upoznala. Da im kovanica od 5 kuna ispadne na cesti, njima bi to bila gora situacija od osobe kojoj je netko provalio u stan, i konstantno bi to nabijali na nos. Neko je rekao da je ovaj clanak pljuvanje po tim ljudima i da im treba strucna pomoc… Nebi rekla da je pljuvanje, isto kao sto mi kao nepoznata osoba nismo duzni dopustati da nasu pozitivnu energiju isisu svaki dan. Ne zato jer smo sebicni pa to ne dozvoljavamo, vec zato sta oni s tom pozitivnom energijom nece napravit nista dobro, nego ce sutradan opet isto ponavljati. Moram primjetit poveznicu sa shoppingom: zamarala se izgledom… Non stop je govorila da mora kupiti nesto, srediti frizuru, staviti umjetne nokte iako su joj financije bile u losijem stanju. Vise puta sam je otvoreno upitala zasto radije ne radi na sebi kao osobi, na onome sto je unutra a ne fizickom izgledu posto joj nista od toga nije hitno? Nije me shvatila, i nastavila je trositi pare na gluposti dok joj je majka svaki dan pitala samu sebe kako ce platiti kruh i osnovne stvari za zivot. Takvi ljudi kupuju da si nadomjeste rupe koje osjecaju, a jadikuju jer im je lakse. Zapravo je vrlo zanimljiv clanak jer s takvima se susreces cijeli zivot, a kada pocmes raditi medu ljudima jos vise, treba se znat ogradit od takvih da ih pristojno odmaknes od sebe i proslijedis nekome tko nema pametnijeg posla i voli biti volonterski psihijatar i dusebriznik. Jedino sto mi mozemo uciniti jest verbalna pljuska, kao sto si ti napravila onoj zeni koja se non stop zalila. Nekim ljudima grubi povratak u stvarnost i postavljanje stvari onakvih kakvima jesu pomogne. Drugima samo ude kroz jedno uho a kroz drugo izade. Bas mi je drago vidjet tvoj clanak, falila si Još sam na početku članka navela kako mi nije poanta uvrijediti ikoga, nego samo trznuti nas iz nekog savršenog pogleda na svijet, da shvatimo da oko nas ima ljudi kojima je zaista potrebna pomoć. Dakle, ovih nekoliko životnih priča grubo, ali realno prikazuje probleme kojima smo okruženi, ali možda nemamo vremena da razmišljamo o njima, da im pokušamo pomoći, da nas natjeraju mislimo li previše samo na sebe. Mislim da nije članak otišao u pogrešnom smjeru, nego su ga neki komentari tamo odvukli. Žao mi je, ali ja ne vrijeđam člankom. To mi nije namjera. Ne razmišljamo svi isto. Oprosti ali ja nisam nigdje vidjela da si ti navela kao si pomogla nekome od njih? Vidim tracanje bivse prijateljice, podsmijeh urlajucoj tišini, a sto se tiče samohrane majke i sama si rekla da joj je priča tužna, sto da ju je muž ostavio samo u grlu kredita ili bez primanja pa je primorana hodati centrom jer neznam nije imala za platiti režije pa je bebi hladno doma? Ne kažem da je tako do ne razumijem prijezir prema njoj, zao mi je sto su tvoji razvedeni no to ne znaci da su svi jednako podnijelo razvod kao ti i tvoja majka. Jedna osoba ce pasti godinu u školi i hvaliti se kako je frajer, a drugi ce doći doma i nauditi si. Nismo svi isti, odrasla osoba se ne bi smijela smijati i na ovaj način govoriti o ljudima samo da dokaze da je bolja od njih. A ovo sa usamljenim baka neću ni komentirati, kada ih vidim negdje kako tako sami sjede i gledaju tužno svijet srce mi se slomi no ti si očito i tu našla nesto za ismijati. Da si htjela pomoći odvojila bih minutu, nasmijala bi im se i pružila neku toplu riječ koja bi njima sigurno mnogo znacila, a ne skupljala informacije za ovako nesto. Stara gospođa koja ne zna kako se zove prosi za kruh? Stogod da se pise, bez obzira koliko je truda uloženo, vi uvijek izvlacite i izmisljate samo ono najgore. Stvarno mi nije jasno otkud vam volje i snage. Lijepo je u članku objasnjeno zasto je upotrijebljen taj i taj naziv, isto tako ja tu ne vidim ama bas nikakvo ismijavanje vec samo realnost kakva je danas… Kad vidim koliko je negativnosti ovdje, čudi me da cure uopće imaju volje pisati… Lina, odličan članak, pročitan u jednom dahu! Hoćemo jos Svaki put me pojedini komentari iznova zadive. Zao mi je stvarno sto se u svakom clanku trazi najmanja sitnica da se izvrne i pretvori u nesto drugo, ruzno, samo da se preokrene u negativnost. Bas se pitam koliko ce daleko jos krenuti dok se ne krene s autorizacijom komentara, a sta se ovoga tice mozes slobodno pobrisati nepotrebne komentare. Smisao clanka je kvalitetna rasprava o ovakvim stvarima i slicno a vi prozivate autoricu da ismijava? Lina nek te ne poljuljaju ovakve gluposti, vidis da nijedna cura nije postedena gluposti i nema smisla uopce da se raspravljas s njima i uvjeravas ih u ono sto je netko cistog razuma shvatio. Prvo, što se tiče šopingholičarke s početka — ni ja ne kužim te ljude kojima je najbitnije odakle je nešto i koliko košta, a pogotovo ne odakle im energija za cjelodnevno lutanje po centrima.. Nadalje, što se tiče ostalih priča — ok, svatko ima problema u životu i u današnjem svijetu je mnogima potrebna utjeha i tak to, ali stvarno mislim da nema potrebe za ispovijedanjem svog života strancima na koje neletiš u šoping centru, na trgu, u tramvaju ili gdje god to bilo. Slažem se sa tim da bi vjerojatno imali manje problema kad bi jadikovali drugima i okrenuli se sami sebi i krenuli rješavati te probleme. Možete reći da sam arogantna i bezobzirna, ali to je moje mišljenje. I da, Šminkerica se ne treba sramiti ovakvog članka, brisati ga ili što već- get real! Čestitam Lina jer si imala volje sve ovo napisati,i stvarno istina je sve ovo što si napisala i baš sam pronalazila slične osobe onima koje ja susrećem u našim centrima Osim ove Bake ona je baš prečudna. Ali mislim da si pogriješila sa uvodom. Jednostavno uvod je bio baš ono o šopingholizmu i Mlada Dama se u to sve uklopila i onda odjednom dodaš ljude od kojih pojedini faktički prose po šopingccentrima. To mi se nije dopalo,ali sve ostalo je ok. I mislim da se članak ni u koju ruku ne bi trebao brisati. Hej, ne možeš baš tako… Na netu se lako zanijet sa teškim riječima, ali daj shvati da su one upućene stvarnoj osobi, a ne fotografiji na kraju članka. Za reći ikome nešto tako ružno, moraš imat itekako dobar argument. A ovaj članak to definitivno nije. Da ne pričam o tome da curu ni ne znaš. Jer realno, ne možeš na temelju toga zaključit ni kakva je osoba ni što ju je navelo da to napiše ni što je time htjela postići. Razmisli da li bi joj mogla to reći da stojite licem u lice. Recenicne konstrukcije su kao kod djeteta pa time i vulgarno opisivanje problema odredjenih individua. Jos strasnije mi je sto jedna takva osoba radi sa djecom. Jedan neprirodan i nadasve abnormalan pristup ljudima. Kako je moguce da je takvoj osobi dopusteno raditi sa djecom? Procitala sam tekst jer mi je jedna osoba ukazala paznju na njega a Sminkericu nemam razloga pratiti vec jako dugo vremena. Ti duhovi mogu imati neku životnu priču, poput samohrane majke, no ja ipak češće viđam duhove koji su jednostavno zavedeni od strane modnog časopisa, neke serije i njima sličnim osobama iz okoline,koje ukoliko ih odvojite od odjeće koju imaju na sebi i šminke, ili čak i novca od njih ne ostaje apsolutno ništa…postaju nevidljivi…duhovi…izgubljeni… Također, većina nas će rađe odvojiti 100 kn za neku šminku ili majčicu, nego li za djecu iz dječjeg doma, azil životinja, beskućnike, susjeda ili sl. Uza sve to, kad dođem u shopping centar i vidim tamo roditelje koji navlače svaki jadni vikend tu djecu u trg. Svi mi znamo da je svijet u kojem živimo preumjetan i materijalistički nastrojen, i o tome ćemo rado porazgovarati s frendovima i frendicama dok ćemo šetati dućanima, no samo će rijetki od nas stati navečer prije spavanja u gledalo i primjetiti da u njemu ne vide ništa, jer svi smo mi svjesno ili nesvjesno na neki način postali duhovi… Naravno, svi mi znamo da je to stvar izbora… Znamo i da se valja i zapitati ali i odgovoriti na pitanja: 1. Tko sam ja zapravo? Što želim u životu? Kako ću to postići? Što volim i čemu se želim posvetiti? Ej Petrić di si ljubice…Super ti je ova majica! Di si je kupila? E oćemo se prošetat do onog dućana, vidla sam kad sam prolazila da imaju super stvari….. A po cijele dane je trazila posteljinu i dr. Sigurno je i sretna bila zbog udaje.. Uostalom,mlada je i kad će ako ne sad dok može i ima vremena?! Da se vratim na ispitivanja o odjeći, i sama pitam često jer mi se nešto uistinu sviđa i mozda trazim slično.. Zar je to razlog? A možda i bolje otići kupiti neki lakić za nokte, kremicu, krpicu,nzm,…nešto, i pohvaliti se i napisati koju o tome,nego ovakav članak. Ubuduce ću imati strah u centru da me ne gleda netko i poslije još piše pogrdno kako sam 3sata tražila kupaći! Također nisam našla povezanost između većine tih ljudi i šopingholičarstva osim možda kod prvog primjera. Oni su izabrali samo mjesta gdje je puno ljudi, isto kao što si spomenula kolodvore i slična mjesta, mislim da nitko od njih nije došao zbilja manično prevrtati robu po dućanima. Tako da je članak u suštini promašen. I mislim da nije u redu tako osuđivati ljude samo što vidiš kako se manifestiraju posljedice njihovih teških trenutaka u životu. Ja razumijem da ima ljudi koji su uspjeli naći put u životu kroz poteškoće, ali nismo svi isti karakteri i to što je netko drugi uspio preboljeti za nekog drugog je bilo previše i nije mogao podnijeti. Najviše po primjeru ovih staraca koji grle djecu. Ti ne znaš što se dogodilo u njihovim životima i da li su možda izgubili svoju djecu ili unuke na neki tužan način pa mislim da zbilja nema potrebe osuđivati i blatiti takve ljude. Mislim da članak nije dobro pogođen i žao mi je što cenzurirate komentare, pretpostavljam dosta nepotrebno, jer time samo dajete dojam da se smije komentirati ako je komentar tipa: predobar članak, sve super pogođeno! Ura dragi moji prijatelji, ne trebate kredit ili su u potrazi za način da se jedan, ili možda ste odbili strane banke zbog vaše loše kreditne status, a ne žele dati, a sada misliš da su sve nade je izgubio , Ne, draga moja sve nade nije izgubljeno. Dolazi mjesto rješenja za sve svoje brige i tjeskobe. Ovdje je majstor planer SHARON BERGER zajam tvrtki. Nudimo naše kredit na 2% kamatne stope za sve ili osobe, tvrtke ili poduzeća. Možete nas kontaktirati na danas za jednostavan i pouzdan kredit, naša je dužnost da vam pomogne u vašoj situaciji i stati na kraj anksioznost i tjeskoba E-mail: Molimo te da se prilikom komentiranja pridržavaš Internet bontona, da poštuješ tuđe mišljenje te da tvoje kritike budu konstruktivne. U komentarima je zabranjena samopromocija bilo koje vrste dozvoljen je unos web stranice u za to predviđeno polje. Svako kršenje pravila komentiranja rezultirat će brisanjem komentara ili zabranom daljnjeg komentiranja. Hvala ti što svojim komentarima pridonosiš našoj zajednici : Šminkerica je prvi i najveći domaći beauty community, zajednica ljubitelja kozmetike, mode i dobrog stila koje članke pišu isključivo na temelju vlastitog iskustva. Pišemo recenzije proizvoda, tutoriale, diskutiramo, prenosimo trendove u svijetu kozmetike i mode, organiziramo evente i još mnogo toga.

1017 Unconditional Love is the Best, Multi-subtitles
Nije me shvatila, i nastavila je trositi pare na gluposti dok joj je majka svaki dan pitala samu sebe kako ce platiti kruh i osnovne stvari za zivot. Zapravo je vrlo zanimljiv clanak jer s takvima se susreces cijeli zivot, a kada pocmes raditi medu ljudima jos vise, treba se znat ogradit od takvih da ih pristojno odmaknes od sebe i proslijedis nekome tko nema pametnijeg posla i voli biti volonterski psihijatar i dusebriznik. Pored brojnih navedenih, tu je još i starija gospođa Kradljivica koja je iz knjižare i papirnice pokušala prokrijumčariti neplaćenu knjigu. Ime mu neću navoditi jer je ono o ovoj priči potpuno nevažno. Za nekoga tko npr ima 30 godina i ne zna sto zeli u zivotu, frustriran je jer radi posao koji mrzi ne mogu nazvat psihickim bolesnikom vec bi rekao da ima problem sam sa sobom. Jesu li već na sniženju? I opet… Jurnjava zaštitara, sveopća panika. Uostalom,mlada je i kad će ako ne sad dok može i ima vremena?! Ne mislim o njima sve najgore, niti ih ovime želim uvrijediti.

[Anime, manga, japan.. fanzine|Smokvin list ona trazi njega|Kako ga izluditi porukama]