nepogled!

Nakon duge noci pune sna docekao sam svitanje zore na nogama uvjezbavajuci neke korake sa Pentiumom. Mojim najdrazim pokemonom. Ocekivao nas je tezak mec za bedz planine Ucka i znao sam da cu morat izvuci 150% iz svojih pokemona kako bi ga osvojio. Kad su se probudili ostali, premotali smo Marku pelene i krenuli prema vrhu planine.
Nakon 3-4 sata hoda, negdje oko podneva vidjeli smo pred sobom prekrasnu dvoranu. Imala je staklene prozore i drvena vrata. Nismo mogli doci k sebi od divljenja, pa smo sjeli i popili po litru bijelog. Marko je popio frutek od mrkvice.
Nakon osvjezenja odlucio sam uci u dvoranu i izazvati trenera na dvoboj. Ulaz u dvoranu bio je 20ak metara dug hodnik na cijim zidovima su bile slike raznih pokemona i golih starica. Vjerojatno da me preplasi i zgadi mi zivot. No, nisam se dao vec sam gledao samo ravno. U jednom trenutku oko mi je pobjeglo na sliku gole starice. Imala je bar 90 godina, a nije imala ni komadic odjece na sebi.
- Burpppp - ispovracao sam se po slici.
Pogledao sam lijevo-desno, vido da me nitko nije primjetio i pobjegao u dvoranu.
- Ja sam Albert, glavni trener dvorane Ucka. - zacuo sam glas i gledao uokolo kako bi skuzio odakle dopire, no nisam vidio nikoga nigdje.
- Ja sam shime iz grada Vara... - zapoceo sam, ali me Albert grubo prekinuo - Koj kurac hoces? - a onda me pogodio limenkom koncentrata poriluka u glavu. Skoro sam se rasplakao. Bila je to polkilnata limenka i stvarno je bolilo.
- Ja sam shime iz grada Vara... - htio sam se opet predstavit i reci da ga izazivam, ali me opet prekinuo - Ma boli me kurac, sta bi ti maleni, a?
Albert mi se lagano nije svidjao i odlucio sam da je najbolje da ga odmah izazovem al me opet pogodio limenkom u glavu.
- E pa nabijem ja tebe na taj poriluk i sve po spisku. Izazivam te na dvoboj i hocu tvoj bedz. - izderao sam se na njega i posegnuo sa svojim pokeloptama. Bio sam 100% nabrijan da ga pregazim te sam nastavio vikat - Ajde dodji da ti pokazem ko je tu glavni. Dodji dodji pederu, ajde, krvi cu ti se napit. I tebi i tvojim pokemonima, necete od srama moc zaspat. - Nisam mogao stat kolko me raspizdio pa sam nastavio jos 5 minuta u tom stilu. Onda sam zasutio i cekao da cujem njegovu reakciju. No, reakcije nije bilo. Onda sam malo njuskao uokolo po dvorani i uocio otvorena vrata na straznjem kraju. Bila su pritvorena a iza njih je sjedio neki djedica i jeo zive mrave. Stao sam sokiran i zgadjen, a on se nije dao smetat. Ispovracao sam se po njemu, a ni to ga nije omelo da nastavi jest dalje, no onda sam ga trknuo, izbio mu stap na koji se oslanjao pa je pao na pod.
- Daj mi reci gdje je Albert, glavni trener ove dvorane.
- Otisao je jos prije 10ak minuta, reko je da ide provjerit mail pa oprat sudje i da ce doc sutra natrag. - rekao je djedica, podigao se na noge i nastavio jest mrave.
Popizdio sam. Ovaj smrdljivi Albert me odjebao. Pogodio me konzervama, pa otisao i pustio da ja vicem na njega. Zamrzio sam ga istog trena i odlucio da cu ga pobjedit, a ako ga ne pobjedim da cu ga prebit.
Vratio sam se kod Klarice i Marka koji su popodne proveli pokusavajuci napraviti Eiffelov toranj od mrtvih ovaca. Nije im uspjelo, iako su se kleli da su vec slozili jedan vrlo realistican, al da se srusio kad je jedna ovca odluzila da nije mrtva te je pobjegla iz skuplture. Zvali su me da im pomognem, ali ja se nisam htio baviti takvim glupostima, pa sam sjeo sa strane i radio Peugot 407 od uvenulog planinskog cvijeca. Kako je cvijeca bilo malo uspio sam napravit samo volan, a i on nije bio realistican. No, trudio sam se i tako je prosao dan.
Navecer smo isli spavati jer me ujutro cekao okrsaj sa pederom Albertom.