nedjelja, 16.11.2008.
evo me opet...
|
I svašta ljude natjera da razmišljaju o prolaznosti života, kroz suze ili u šoku u kojem nemamo snage niti plakati, jer nam je netko drag otišao.Razmišljamo da li nam zaista ostaje toliko vremena koliko samo si zamislili za realizirati nekakav savršen život. Kroz osušene sive puteljke od suza i sa crvenim očima razmišljamo da li čemo doživjeti toliko dugo da ostvarimo još barem jedan važniji cilj u životu.I nije zapravo važno za čije se zdravlje brinemo,da li je netko umro ili smo samo na to natjerani s obzirom na okolnosti, važno je da takve teme zaboravimo sa prvim pozivom na kavu,jer, život ide dalje i mi protiv toga ništa nemožemo.Mislim možemo uzaludno pokušavati izmisliti eliksire za produžiti život, možemo izmišljati svakojake lijekove koji bi nas obranili od bolesti ali to neče ništa pomoći kad se za takve stvari nema para. Zato možemo samo sjediti i jadikovati ili prihvatiti poziv,možda se prijatelju još malo isplakati na rmenu a kad nas prijatelj utješi, otići na kavu, zapit se, napušit, ili bilo šta drugo, jel oni koji su nam otišli su sigurno i nas voljeli i sigurno bi bili tužni vidjeti nas kako plačemo ili smo tužni.
nadam se da će me za sljedeći post život natjerati da pišem o lijepšim temama....  |
volim: 
,
,
,
ne volim: 
,
, 
,