Ovo malo mene

Ne piše mi se jer mi se već duže ne događa ništa fino (duže od 5 minuta).
Šta da ti kažem jedva sam smantala darlinga (bio je to cjelotjedni psihološki dribling) da preko vikenda odemo u kuću na Kornate, te da on i dečki ostanu tamo preko tjedna dok se ja točam u znoju, te da se tako prestanu solidarizirati sa mnom i mojim mukama iščekujući me da se vratim s posla crknuta, spremni i orni za kupanje i s razrađenim planom i programom stopedeset drugih aktivnosti, koje se nikako ne uklapaju u moj koncept popodnevne fjake posli ručka.
Naravno da kuća na Kornatima koja je dobila nagradu za arhitekturu godine, opremljena morem (možeš kroz prozor ujutro kad otvoriš oči odma se bacit u more), vjetrom koji stalno pušika i hladi i svim komforima današnje proklete civilizacije koje mogu pružit alternativna energetska oprema (solarna energija i agregati), ugodno susjedstvo, dobra riblja spiza, djeca koja su na otvorenom po cili dan u moru (a ne zarobljena u stanu) i da ne nabrajam dalje - ne znače apsolutno ništa mom darlingu.
Ipak moja jaka volja da ih evakuiram tamo zahvaljujući jačoj argumentaciji od njegove – «ne da mi se i šta ću tamo» je na kraju i pobjedila.
U petak popodne poslije arbajta razletila sam se da ko vjeverica nakupim spize za desetak dana boravka tamo (samo vjeverica ne pegla DINERS). A sriće moje ne mogu opisati kad bi u trku zatvorila oči i zamislila se kako na ligeštulu u debelom hladu u subotu i nedilju čitam «Vrag nosi Pradu» koju jedva dobih u knjižnici nakon višemjesečnog tepljenja. Onda skok u more, pa knjiga, pa skok, pa knjiga, pa brčkanje s djecom, pa popodne prileć u prohladnu kuću, može i koja prigodna krevetu aktivnost, pa naveče čaša vina i tupi pogled u more, a bonačina samo takva. Tako sam ja to maštarila i opremala pripremne radove za taj pothvat. Naravno morala sam organizirati i «prugu» do Kornata jer je naš brod na kraju na piturivanju. To sam sredila sa susjedom, koji je trebao krenut u subotu ujutro. Ajde reko super što mi ide.
Da se sve nastavi bajno na prvoj etapi puta autom, isti me zove da ne može ići iz ne znam kog razloga, a ne zna ko drugi ide. Već lagano ja padam u depru, a i živčeki rade. Pa ipak mislim se ja negdje u prikrajku entuzijazma naći ću ja već nekog za prijevoz ipak je petak, subota smjena turista itd. Da ti ne kažem da sam potrkivala od kuće do kuće, zvala, nazivala sve žive i mrtve, ama niko ni na kraj pameti ne ide. Tužno sam gledala sve ono što sam pokupovala tješeći se da neće propast (zaleđeno meso u procesu otapanja), al ne videći se više u situaciji «skok, knjiga, skok, knjiga». Kako sam u subotu ujutro ipak skupila nove snage za očajničku potragu za prijevozom, uspili smo se probiti na otok do 3ipo. Skraćeni vikend, ali i to me trenutno činilo sretnom.
Drugi šok je bio stanje kuće. Kad sam otvorila vrata od dvora, trebala mi je mačeta za doć do drugih vrata. Kiša padala, sve zaraslo, zapaučinilo se, nastanila se i zmija u zidu kuće, tamaris pa preko ruže, ruža pala priko dvora, tice izbacale grožđe po svukuda, ajme i kuku. A dok sam sve raspakirala stvari bila je već nedilja ujutro. Nedilju cilu sam pilala tamaris (ošišala ga na nulu), popodne sam čistila dječiji dio kuće, a u 7 sam mrtva umorna krenula nazad. Iako nije baš neki relaksirajući vikend, bacila sam se u more koji put, al od Vraga u Pradi ne bi ništa. Ipak bijah zadovoljna jer moje dečke ostavljam u kakvom takvom redu. Doma me dočekalo da je mama od prije umrla, pa opet u ponedjeljak na otok, sad hidrogliserom (bar nije trebalo prugu tražit), pa u 11i30 naveče tek doma. U utorak ujutro me dočekala baba (92,5 god) s urinoinfektom kojem ne pomaže ni jedan antibiotik na svijetu osim onog koji se prima pod paskom liječnika u bolnici. Tako sam jučer ujutro provela sa ženom za kupanje babe, doktoricom i hrpom uputnica i recepata. Popodne poslije posla sam se otimala s čačom za moj auto. Treba je ić do Šibenika. Rezultiralo je svađom (auto mi treba po cijenu života, ka i njemu), a pobjedila sam ja, ali sad mi ne gine 7 dana rupe u komunikaciji s njim (doma i na poslu). Navečer kad sam se dovukla doma dočekala me izgladnila mačka, stan u neredu i po boce vina. Prvo sam prionula na vino. Legla sam s Vragom u Pradi, ali slabo mi je nešto išlo čitanje. Jutros sam odrađivala raznošenje babine piš-piš po raznim laboratorijima, doktorima i bolnicama i rezultat je da mora biti hospitalizirana.
Sad sam došla na posa i liječim se ovim postom.
Sutra me znači čeka otprema babe u bolnicu i ko zna šta još.
Imam i paralelni teror poziva darlinga da mi frfljajući dočara kako na Kornatima utapa tugu nad svojom strašnom sudbinom u pivi, vinu i svemu što nađe, pa imam dežurni light motiv – strah da mi se djeca ne udave ili polome po kamenju dok je on u deliričnim stanjima.
Ima li još šta ?
Sad konačno moram i štagod RADIT.

Sve više se osjećam ko pomoćna tajnica Vraga, jedino ne nosim Pradu. Pročitaj pa će ti bit jasno.

Na slici: moji dečki s komadima. Bar nešto utješno.