|
Tako prije dvije godine u ovo vrime dok bacah Leyu u more ispred kafica Srebreno, ugledah vrlog Engleza svojih 60ak godina kako se stomaka uronjenog u more igra sa svojom unucicom Leyine dobi. Kako smo bili sami uronjenih stomaka i pazili da se cruice ne nagutaju mora zapocne spika. -Odakle ste? -Iz Kingstona kraj Londona? Dosao sam u posjet sinu koji je u Mostaru pa smo malo produzili do Dubrovnika. Lijepo je ovdje. Vise sunca nego u Londonu (smijeh). -A funta je jaka, pa vam se isplati doci cesce? -Imate pravo, nekad je piva u pubu kostala funtu-danas je tri, a za sve su krivi Paki. -? -Oni su stavili u svakom kvartu svoje shopove i prodaju pivu po pola funte. Tko moze tome konkurirati? Iskreno nije bas bila jasna logika njegove konverzacije, ali poslije mi je sinulo da pub kao mjesto drustvenog dogadjanja u UK je ima veliku vaznost u zivotu svakog engleza, a magicna svota od tri funte je vjerovatno predstavljala psiholosku barijeru i drustvenu ulaznicu koja je postala skupa jednima, a preskupa drugima. -A imate li vi ovdje Pakija?- upita on mene -Pa nemamo,-odgovorih. -A crnaca? -A nema ni njih. -Pa kako? -Pa nema posla ni za lokalne ljude, a di bi tek oni radili? -Svidja mi se ovdje-odgovori on. |