Svi mi kažu da sam isti svoj otac. I to ne samo po fizičkom izgledu, nego i po ponašanju i nekim svojim razmišljanjima.

Svi mi kažu da imam njegove oči. Njegove ruke. Njegov stav. Njegov hod. Njegov pogled.

Čujem kad mi iza leđa šapću: "Isti je svoj stari."

Volim iste stvari koje je i on volio. Smijali smo se istim šalama. Navijali za isti tim.

Tvrdoglav sam poput njega. Poput njega, volim more.

Preminuo je na današnji dan prije šest godina...

Idem. Idem negdje dalje od ovog prokletog mjesta.

...

Jebite. Si. Mater. Ustašku.

Mrzim jebene ljude. Otišao sam negdje gdje inače ne zalazim. Sve je bilo O.K. dok nisam začuo melodiju Thompsonove uspješnice o Jasenovcu i Staroj Gradiški.

O Jasenovcu i Staroj Gradiški.

Noge su mi se odsjekle. Nisam mogao vjerovati da se tako nešto prokleto može desiti. Isuse Kriste... prva misao mi je bila nafitiljiti prvu stvar koja mi dođe pod ruku u glavu napirlitanog idiota koji je puštao glazbu. Cijeli jebeni kafić bio je na nogama i u sav glas pjevao prokletu profašističku pjesmu o klanju. Na stolovima, na stolicama ljudi s desnicom u zraku pjevaju stihove o crnoj legiji.

Jebem vam mater, idioti desničarski, maloumni. Ne mogu vjerovat, Isuse Kriste ne mogu vjerovat, jebem ti ovakvo mjesto, ovakvu državu, ovakve ljude. Ponekad mi dođe da jednostavno sjednem i plačem.