trenuci
|
/// zapis od prije nekoliko dana neobjavljen. trenutak prošli./// miffy je žena. miffy ima zelenu majicu i crvene hlače. svi su loše. ne primjećuju stanje općeg kozmičkog veselja u kojem se nalazi naš mali malecki gradić na brdu zagrebačkom. hvala na pitanju, dobro sam. možda sam izgubila smisao za humor. ili je to ipak bio netko drugi. imam rozu lopticu skočicu. muc ju je ostavio kod mene. sheep kaže da je kajkavski seljački. osjećam se uvrijeđeno. iva je došla iz londona i donijela mi upaljač sa britanskom zastavom. kaže.. znam da više ne pušiš, ovo je za paliti svijeće. i knjigu sam dobila koju je čitala u avionu. knjiga je lijepa. lastavičin dnevnik od amelie nothomb. loptica je u kutijici sa drvenim bojicama. drvene bojice su nezašiljene, pa trenutno ne služe svrsi. miš je rekao nekidan da ne želi više raditi i od tada samo svijetli crveno. ne radi. strelica bijela ekranska samo stoji dok se mišem vozim po stolu. koji fingerbording... miš i ja hendbordamo ali bezuspješno. danas je loš dan. sutra će biti bolji. učenje. bezuspješno. trošenje vremena. uspješno. ///trenutak sadašnji/// imam fino sjajilo od čokolade koje sam kupila u muzeju čokolade u blizini strasbourga. i ulaznicu za muzej imam. i slike poluživih lutaka koje se tamo nalaze. i u glavi hrpu malih sjećanja koja postaju velika kad se pojave pred očima i tada, baš tada, na lice izmame najveći osmijeh ikad. onaj od kojeg te iste oči sjaje u opni od sretnih suza i ukoči se lice. sjajilo je fino i nestane za tri sekunde. ipak, osjećam miris čokolade i trenutke neinspirativne. ili toliko inspirativne da ponestane riječi. u trenucima manične sreće hvatam zrak zajedno s trakama sunca koje pletem u njegovoj kosi. može li se uhvatiti trenutak i spremiti ga u šarenu malu kartonsku kutiju.. i osluškivati ga s vremena na vrijeme.. pjevati trenutku i tražiti novi isti takav? ket kaže da počnem pisati tako da me svi razumiju. nisam sigurna da razumijem o čemu priča. neki su trenuci toliko lijepi i čarobni da ih ponekad ne možeš ni sam razumjeti.. ni samome sebi objasniti. zbog toga ih ne možeš objasniti ni drugima. pa i ne pokušavaš. i mislima i riječima nacrtaš ono što vidiš u sebi i što si pronašao u trenutku. i znaš da će netko vidjeti tvoj crtež i sjetiti se svog crteža i vlastitih trenutaka. tvoj pogled na svijet možda nije moj pogled. gledamo očima, ali ustvari vidimo tek kad ih zatvorimo. naglašavam očito. i u životu punom besmislenih paradoksa, taj je jedini bitan i samo zbog njega ponekad sjajimo poput novčića na suncu.. tužno je kad nekog pitaš što vidi kad zatvori oči.. i on kaže da ne vidi ništa.. jesu li ti ljudi prazni ili im samo život nije dovoljno ispunjen? vidjela sam mnogo loptica skočica danas. skakale su ulicama grada. ne znam kojeg, ali to je sasvim nebitno. poseban je neki osjećaj kad ih vidim. asociraju na sretno djetinjstvo. odrastanje nije neizbježan dio života. ako ništa drugo, možemo ga odgoditi na neko neodređeno vrijeme i za neko isto tako neodređeno mjesto. svaki dan na putu do faksa prolazim pored tržnice. tržnica je šarena od raznog cvijeća i crvena od suncobrana. na pločniku isto ima suncobrana. i stol i stolice. neki kafić mali placni je to. čovjek koji radi tamo izgleda kao roberto benigni. uvijek se sjetim Noći na zemlji... i kako obožavam taj genijalni film, a uvijek ga zaboravim spomenuti kad nekome pričam o filmovima koje volim... i sjetim se priče iz italije. ali samo na kratko.. talijanska priča dolazi samo u flešu i u flešu i ode. zbog čovjeka koji izgleda kao roberto benigni. rasprši se već pred semaforom na kojem je uvijek crveno. čekajući zeleno na raskrižju, brejnstormično se u djeliću sekunde prebacim na posljednju priču. helsinki. i sjetim se zadnje scene u tom filmu. čovjek. nakon neprospavane noći i puno previše alkohola, sjedi sam nasred ulice.. usred snijega. i sve je bijelo. i tiho. i jednolično. i hladno. a on je sam u total planu. malen čovjek usred svijeta. usred života, a bez života. tiho. samo sjedi. tiho tiho. jer misli da nema smisla išta reći. tužan. s mislima o besmislu vlastite egzistencije. sjedi. tiho. pored drvene ograde. tom waits je vidio tišinu na kraju. a možda je i bila neka glazba, ali je ja nisam čula. nisam je čak ni osjetila. kameni pas divna je popovićeva knjiga u kojoj piše život je glasan, smrt ne proizvodi buku! pjevam od trenutka kad sam to pročitala. u šarenu kutiju uhvatila sam taj trenutak i spoznaju o beskonačnosti i nedokučivosti života. više ne pokušavam razumjeti. ne bojim se živjeti glasno. jer svi imamo svoje pravo na glasan smijeh ili na duge tihe zagrljaje. imamo pravo izabrati. izabrat ću oboje. i pročitati amelie nothomb da saznam na što je iva mislila. ponekad nas drugi bolje razumiju od nas samih. u nekom trenutku. da i to je dobro.  |
inside and out
|
osjećaš li to? da. što je to? ne znam, ali osjećam. kako znaš onda da osjećaš? ne znam. osjećam. nema mraka. samo je svjetlo tu. i tamo i ondje i gdje god se okreneš. svjetlo. ako si razliven po njenim dlanovima ona će te upiti poput jutarnjeg sunca. ako si dio njenih misli, tada si dio nje. i možda je svijet ponekad siv. možda su duge sakrivene daleko negdje iza oblaka hladnih misli i turobnih pogleda ljudi koji ne sanjaju. i možda smo ponekad i mi sami puni hladnih misli i tako stojimo usred svijeta. bez kišobrana. nasred ulice. između automobila i tramvaja. usred užurbanih ljudi. pored nekih davnih ljudi. usred lokve vode. stojimo otvorenih očiju i gledajući dalje i dalje i dalje dalje preko kišnih oblaka dalje kroz turobne poglede ljudi jer osjećaš samo kad svijet postane manje važan. ili svijet postane manje važan kad osjećaš. više se ne mogu grčevito držati za ljude iz prošlosti jer su postali sjene. a kroz sjene ruke prolaze.. ne možeš ih dotaknuti. samo se ponekad naziru ispred tebe. izgube se kad trepneš. samoća je jednom bila kristalizirana i kotrljala se za mnom... nisam je čula. nisam ništa čula. ali mogla sam je opipati. hladnu. kemijski procesi i lančane reakcije. duge i dugine boje. gledala sam je kako odlazi u zrak i mahnula joj. rasplinula se. samoća. i osjećaš to? da. osjećam note. i miris zvukova. nema je tu. nema je više. što je pored zvukova? pored nota? cijeli svijet u bojama |
