Draga Djevojčice U Točkastim Štiklama,
|
U Selu ništa novo, a kako si ti? Jučer prije no što sam zaspala, imala sam prilike čuti da je susjeda opet imala dobrosusjedske izlete do druge susjede, one koja svaki dan u pola šest jede zelene jabuke ispod moje lipe. Čaša ti je prljava, kako možeš piti iz toga? (Ako ćeš biti dovoljno pametan, možda ti napokon nikne onaj tulipan, a možda bi ga mogao i zaliti s vremena na vrijeme.) Previše smo mislili pa smo zaboravili živjeti. I susjed kaže isto. A znaš da su susjedi uvijek u pravu. Susjedi znaju. (Pazi na veliko i malo slovo.) (Kako da postanem gospodar vlastite objektivnosti i zašto ne bismo svi mogli plakati u ritmu muzike za ples?) Pričala sam jučer s Marijom, onom koja je išla u osnovnu školu s nama. Mislim da ima stakleno oko, a i kosa joj je bila masnija nego inače. (Ali baterije…..) Pogledaj, pa zar ti nije jasno? Grabljala je lišće, a ona pivska boca bila je tu još od prošlog tjedna. Koliko ti treba da shvatiš? Da nije tako lijepa, ne bi se promatrala u ogledalu svaki dan, rekla bih ja. A ogledalo ima zlatni rub i stoji na stalku. Kaže mi Ivan danas da je moguće da u eskimskoj nogometnoj reprezentaciji igraju i pingvin i dvije polarne lisice. Pingvin je vjerojatno golman. Dolaze glasovi izvana. Neidentificirani neki. Pretvaram se u svijetlo. Žuto. (Jednostavno odustani… kreveti ne lete. ) Ali, jesi li gledala doktora Argusa? Nije važno gdje samo, važno je zašto smo. A ponekad čak ni to nije važno. (Zašto ne vidim?) Rolete su uvijek spuštene u podne. Podižem ih tek rano ujutro. Zavjesa je bila jednom bijela, ali previše dima cigaretnog prošlo je kroz nju. Uostalom, što fali sivome. Znaš li da je onaj dječak Neven iz A razreda za kaznu s tatom išao na koncert Boba Dylana? Koja je tvoja kazna? Ne znam, ali voljela bih biti kažnjena doživotnim pjevanjem u pratnji zbora grenlandskih pingvina. Ne brini… ako ti pukne glas, već sam pripremila čaj od kamilice. Dragoj prijateljici od Nebulozne Djevojčice S Baterijama PS. pazi na uvojke.. taft ne podržava baš sve vremenske uvjete. |
Balonska Sreća Pregolema
|
neki vjeruju u duhove neki su tužni neki ne znaju voziti bicikl neki se smiju neki gledaju omiljeni film neki piju kavu sa susjedovom mačkom neki nose kišobran neki nose visoke pete neki slušaju šapat cvijeća neki slušaju cajke neki vise na internetu neki osjećaju boje neki su zaljubljeni neki plivaju s dupinima neki popravljaju radijatore neki sjede na klupici u parku neki vide sunce u ljudima neki čitaju crnu kroniku neki grle rasvjetna tijela neki tračaju pod suncobranom neki ne vole pande neki nose naočale neki pjevaju uvijek samo u sebi neki imaju devize neki skupljaju markice ili salvete neki su slušali bekstritbojse neki imaju malo prijatelja neki su u zatvoru neki se bude neki slusaju death cab for cutie neki kupuju hlače neki jedu zelene jabuke neki i dalje pluton smatraju planetom neki žive u japanu neki razmišljaju o budućnosti nekima je rođendan neki su pijani neki ližu sladoled neki slušaju čajkovskog neki žele postati glumci nekima se sviđa ventvort miler nekima milerova rakova obratnica neki posjeduju vulkan na kamčatki neki su sumnjičavi neki jedu dorinu s lješnjakom neki se brinu oko duduovog transfera u arsenal neki nemaju slike s ljetovanja neki kuhaju ručak neki uče o apatiji hrvatskih umirovljenika neki sviraju bas gitaru neki sanjaju šarene snove a neki su ljudi tu samo da razvesele druge.... takvi najdivniji su. pa čak i ako ne znaju popraviti radijator. skoro sam zaboravila koja je jedna od najljepših ... na čitavom svijetu... |
with your smile as a big old sign
|
iznad glave napisala je: kako se divno ispitni rokovi bliže kraju i kako divno ja ne učim apsolutno ništa i kako pomalo vani je hladno, a ja lijena obući nešto toplo na sebe, odlučila sam ponovno dan provesti na internetu, pod žutom toplom lampom, skriptama sastrane i muzikom u ušima. illinois bila je jučer, ostavila je bjorkicu i novi polyphonic spree "da imam što slušati"... mark olson & the creekdippers odzvanjaju u ušima....zola and the tulip tree tako divan je. big old sign i sve i sve. kako lijepo je glazbu novu otkrivati.. tako iscjeljujuću, opuštajuću i nadrealno lijepu. adrijan i ja pričali smo nekidan i rekao je kako mu se ne da više otkrivati bendove nove. vratio se onome s početaka svojih. nosim mu fleming lipse, belle i sigur ros. nije dobro to što mu se dogodilo. ne mogu razumjeti u ovom svom daj-mi-svu-najljepšu-muziku-na-svijetu-elementu. big old sign tako je lijepa pjesma..jao*** *** zažmiri samo onako na tren i slušaj, kaže mi. što vidiš, što? -iznad oblaka smo a ti se smiješ dok ja plešem kroz maglice. i zajedno gledamo ljude kako hodaju ulicama, gradove i sela, šume i proplanke cvjetne vidim... kakve smo boje? -ne znam... mislim da se mijenjamo kako sunce plovi nebom. reflektiramo duge. aha, sad vidim.. poprimili smo boju neba, crtamo pahuljice i puštamo ih kroz prste. crtamo kapljice kišne. razvuci smaaaaaaaaajl.. razvuci smaaaaaaaaaajl.. tako je lijepo kad se smiješ. oči su nam plave a zjenice se šire svaki put kad proletimo kroz topli zrak. osjećajući zvukove čujemo ono što drugi ne vide. i tvoj osmijeh velik je poput jumbo plakata za astronaute. -i trajan poput vriglisperminta. *** |
metamistika
|
prožet onim kao tim, kao donja strana gljivinog klobuka, kao beskrajna u sebe nastavljajuća harmonika, a opet živ i sav, vodeni dim, tečem bez otpora, viskoznosti, kohezije ili adhezije, sasvim iznutra pa prema tome potpuno izvana. nebom okružen nebo okružujem. bez arogancije, bez poniznosti, bez objekta o koji bih se mogao okrznuti ili morao zaobići. predan, prezauzet, sam svoja ambakaža, beskrajna babuška, iznutra nevidljiv, izvana nesaglediv, nemam što razumjeti, vidim sa svih strana. kako da ti pomognem, kako da ti kažem, riječi koje ti šapćem na uho nisu one koje sam ti poslao ustima. kako da te dotaknem bez namjere da te dotaknem? tvoja koža želi da je dodirnem, inače bi mi ruka prošla kroz nju. mora da me tvoje oči vide, ali ja ne znam kakav ti se prikazujem. ako lebdimo previsoko, ne osjećamo kretanje zemlje, ako smo čvrsto uzemljeni, imamo dojam da oblaci samo prolaze, a munje su preekstatične jer nismo na njihovu potencijalu. vjetar prejako puše, ionako ne bi čula što ti govorim. lomiš svijetlo na jedan način, ja na drugi, naše slike su različite jer sunce nakon tebe nije ono nakon mene. kako da ti pomognem kad ti kažem, koje riječi kako da kažem da ti pomognem, da ti šapnem na uho one koje nisam poslao ustima, da te dotaknem bez namjere da te dotaknem. da te dotaknem bez namjere da te dodirnem, ako to tvoja koža želi, ruka mi neće proći kroz nju. ako tvoje oči to žele, mora da me vide kako lebdim, ako im se tako prikazujem, zajedno s tobom letim previsoko da bih osjetio da se zemlja kreće, a prenisko da bi oblaci stali, uplašeni od munje priželjkujemo je, nošeni vjetrom koji zaglušuje ono što ti zato i ne govorim. odgrizem komad jabuke koju jedeš, ali možda je slađi ili kiseliji od ostatka, osjećajući tvoj jezik ne osjećam što tvoj jezik osjeća. natopljen Davor Slamnig |
elanless
|
bilo je pahuljica danas i kaze vlado da je gledao pahuljicu pod mikroskopom i slozili smo se odmah kako su krasne pahuljice te, savršene i prekrasne, kompleksne i nevjerojatno smirujuće i samo ih želiš gledati kako padaju ili su pale već u tvoju kosu ili na ruku koju si upravo izvadio iz džepa. otvorenih kišobrana s pogledom prema gore, dopustili smo im da nam padaju u oči, da nas škakljaju po trepavicama i hlade obraze. nestale su pahuljice. možda zbog proljeća. možda zbog sunca. možda zbog jabuke na grani koja je još uvijek cvijet. kazaljke neke jedne na zidu nekoliko stotina metara od sunčane baze pokazuju stalno pet do šest. jučer smo ih pomaknuli na deset i dvadeset. da se dugo ne zadržavamo na jednom mjestu. krovovi su mokri i ne da mi se danas misliti na tužne obronke, rascvjetale vrhunce i žute grane ispod prozora. u psihodeličnim vrtlozima svijesti ne tražim žutu granu, možda samo neku čvrstu. da se u mislima imam za što držati. čujemo bubnjeve i klavirske tipke. i glas je ugodan. ne znam jesam li spomenula već, ali bratec martin je samo pjesma, svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna. nemoj se previše vezati. neke čvorove je teško otplesti. ne tražim te nikad ništa, ali danas sam budna. ako mi kažeš da će biti u redu, možda ti i povjerujem. kad si već tu, da te pitam samo znaš li možda, gdje je moj flaster? |
sebastian je hodao po moru
|
imam crveno pero. ne znam od koje je ptice. nekako zelim vjerovati da je od neke crvene. da nije umjetno. imala sam i balon, ali je puknuo. nema veze, imam još dva durexova s ne-diskriminiraj-nego-se-informiraj-koncerta i tri s rođendana. imam i svijeću, ali ne palim je jer je lijepa velika. imam i žuti bicikl, mislila sam da je super, ali mi je vp jeff objasnio da bicikl moj nije baš nešto. i pokvario sve. imam knjiga puno. puno je relativan pojam. ali ne znam koliko ih ima. volim ih gledati. volim da su tu. svaka je obilježila neki dio života. kratki dio. svaka me nosi nekim drugim ljudima, situacijama u magli ili jasnim i trijeznim. imam posudicu za olovke koja ima oči.. sama sam ih napravila. nalijepila. bile su nekad na kravama koje su bile moje papuče. u posudici nemam ni jednu olovku. imam samo penkala koja ne rade. imam slike s ljetovanja i prijatelje svoje na njima i kad ih gledam, kao da se sve to nikad nije dogodilo i kao da su na njima stranci koji su slučajno dio mog života. ali samo u nekim trenucima. imam stari vozni red. zeleni. volim vlakove. i sjećanja na večeri kad smo gledali zvijezde, a prsti su sami birali akorde za wild honey. imam krumpir jedan. i problema puno. jer sam bila na krivom mjestu kad su postavljali putokaze kraj ceste. nisam često u vlastitom tijelu, ali promatram sa strane. situaciju. hodam pored sebe, tebe, drveća, ograda, života i marelica na cesti. u podne |
pričaTi
|
Kad mi se spava i kad su mi, znaš, onako, kapci teški.. nisam sigurna je li ispravno tako reći..zamišljam kako sjedim na vrhu planine. One sa slike. Znaš na koju mislim. Fuji, kažem. E, baš te. I tako, sjedim ja, u pozadini čujem cvrčke, a to je japan, jelda.. pa mislim, imaju li tamo uopće cvrčke? Ne znam, pa valjda imaju. Ponekad mi se čak čini da osjećam magmu kako se bori da izađe van. I to sve kad ti se spava, pitam? Nije to sve… ponekad razmišljam o hemingwayu i kerouacu. o lost i beat generaciji. Sjećaš se kad smo čitale kerouaca.. nitko ne zna što ikoga čeka osim turobnih prnja starosti.. sjećaš se deana moriartyja? Sjećam se. nije to bilo tako davno. Prije nekoliko godina… sjećam se i onog.. cesta je život..kad su im kovčezi bili poslagani na pločniku. Da, lijep prizor. Ponekad razmišljam i o edi popoviću. Sanjam ga ponekad. Razmišljam kako je život glasan, a smrt ne proizvodi buku… Koliko je samo genijalnih rečenica izašlo iz te glave.. Popovićeve, pitam? A nego čije. Onako, kad s vrha planine gledam sunce, sjetim se onog dijela iz žutih zmija .. …dobro sunce! Svejedno je brojiš li plijen od noćašnje provale, ležoš li u krevetu budan i čekaš da zazvoni budilica, slušaš li kako pišti čajnik, držiš li miran cijev pištolja u ustima, ili promrzao, očiju punih trnja, čekaš smjenu straže- sunce je isto. ** kaktus. Što kaktus? Ne znam, što kaktus? Pa ti si prva rekla. Ne sjećam se… S aspekta egzistirajućeg individuuma, sadašnji je trenutak oštrica koja odvaja stvari koje jesu od onih koje bi to mogle biti. Opet citiraš davora slamniga? Zašto ne. *** Umorna sam.. a da odemo na spavanje? Sutra je berba tulipana. Idi ti samo. Ja ću nastaviti analizirati svaki trenutak svog dosadašnjeg života. A i brinem se zbog globalnog zatopljenja.  |
žuto
|
pune glave praznih misli hoda po kiši. danas joj ne smeta. mislim da je nije ni primjetila do maloprije. boli me glava i spava mi se, kaže. reci to nekome kome je stalo, kažem. gleda u jabuke i razmišlja o zavjesama. možda da su ipak žute. sunce je žuto. na slikama. ne ide mi danas, možda zbog duge. kako to misliš, pitam.. pa nije je bilo. a kiša je padala. to je zbog oblaka, kaže. da je bilo sunčano, vidjela bi dugu. kao da bi to nešto promijenilo, mislim u sebi. nisam htjela ništa reći, ne poznajemo se baš dobro. bojim se smrti. nemoj, kažem joj. čvrsto vjerujem da smrt nije kraj. čemu onda sve ovo sada... ne znam, ne znam, sve ti je to meni sumnjivo. misliš da onda svi letimo u nekoj beskrajnoj sivoj praznini? mislim da ne, kažem. možda je žuta. misliš, kao sunce? da, kao sunce. ************ gle, livada je crvena i narančasta od cvijeća... nije to livada, kažem. zalazi... sunce  |
naranča
|
" in your white hands you bear the thread of your illusions, dead forever, and in your soul a passion hungry for kisses of fire and a love of motherhood that dreams far-off dreams of cradles in quiet places, weaving with your lips the blue of lullaby." ne sjećam se više kak je ono išlo... ostavite prozor otvoren... neka prozor bude otvoren... a širi se miris naranči. otupila sam već davno. jednom sam bila pametna i ovako nešto mi se ne bi dogodilo. samo jednom. ne znam je li to obična koincidencija ili nešto drugo, ali nekako mi se čini da bi to otupljenje iliti zastranjenje s onu stranu znanja, moglo biti posljedica onog na f.... da mu ne spominjem ime. namazala sam se niveom (svjesna sam ove reklame) i krećem u nove pobjede. čini se kao da bi se i kilimandžaro mogao malo spustiti.. samo za koji metar. ne tražim previše. nekako ostajem bez daha, ali trudim se pronaći kutijicu s kisikom. umjesto kisika, u kutijici su šareni bombončići i usitnjeni tulipani. samo u kriznim situacijama, piše na papiriću sastrane. pobjedonosno gazim snijeg, sanjkam se na goloj guzici i ližem zaleđene patuljke. rekli su mi da je led grimizne boje, a kiša pada zbog žaba. " he was a handsome horseman, now a frozen heap of snow. he rode to fairs and mountains and the arms of women. now the dark moss of night forms a crown upon his brow." penje se na tobogan, a baloni su u zraku. ljestve su pune snježnih pahuljica, vidi im oblik. ne zna koja je ljepša. odlučuje se za onu skroz lijevo. baloni su puni plina i lete ususret žutom vrapcu. ona gleda prema nebu i bijelo joj pada u oči. vrabac gleda prema balonima. nije mu jasno. nema koga pitati. baloni su ostali na krošnjama, a pahuljice na trepavicama. jedem bombone iz kutijice. ne znam za druge, ali tulipane jedem samo s pohanim tikvicama. kad ujutro otvoriš oči, na trenutak ti se može činiti da svijet nije lijepo mjesto. bolje da skineš tu imaginarnu masku hladnoće i leće od trulog lišća. rekli su mi da su droge opasne i da konji ne jedu morske kornjače. *ništa joj nisu rekli o životu* sama je otkrila svoj put od fine kineske svile. i ako se vrati, samo joj mahni......... jer kornjače ne lete.  |
krik
|
kao neki imaginarni roj komaraca koji ti leti oko glave i misliš si... možda nisam trebala namazati kosu bananama... mlataraš rukama, ali oni su i dalje tu.. kruže. kažeš osjećam se ko drek... roj je velik i ponekad zakriva sunce. ako pogledaš iza sebe, možda ćeš vidjeti da se približavaju komarci sa još većim kapacitetom ispijanja krvi iz tvojih plavih potočića. vidiš zelene brežuljke i male bubamare. osjećaš miris jabuka i pokošene trave. razmišljaš koje je godišnje doba. duga ti kaže dođi. ti kažeš zaboravi, čitala sam dugu u osnovnoj školi. nećeš me zajebati. od tada je prošlo puno vremena, misliš si. sva sreća, kaže ti bubamara na lijevom ramenu. desna bubamara me čudno pogledala. nešto joj nije jasno. nasmiješ se.. misliš, te bube.. u glavi ti počinje dumiti jeff jeff jeff i pomisliš aleluja... prelazi ti preko usana i nesvjesno se ugrizeš za jezik. sunce nije još zašlo, ali ti ga i ne vidiš i čudiš se kako ovaj sumrak dugo traje. čula si negdje da komarci popadaju na zemlju kad padne mrak. dezinformacija. skačeš u lokvu i ispireš banane. sva sreća što je padala kiša, prolazi ti glavom u jeff jeff jeff stankama. komarci su i dalje tu i samo čekaš da ti se zapiče u guzicu. refleksnim pokretima prolaziš rukama kroz njih i psuješ im mamu nek te ostave na miru. izazvali ste me, doveli na rub živaca, izboli ste me i smijete se mojim ranama. sve je to zbog banane. ja nemam ništa s tim. mogla si odmah reći, čujem iz roja. tisuće glasova kaže mogla si odmah reći... kao da su oni borg, a ti matica. odlaze, a ti pomisliš ... možda će mi faliti.  |
.....
|
ova ulica je puna natpisa o pogrebnim uslugama- kažem. da, gajeva ti je puna pogrebnika i kurvi- kaže illinois  |
Une Année Sans Lumiere
 JESENJE JUTRO (Dobriša Cesarić) obukoh se. (čitaj: do podne sam u piđami, a poslijepodne isto) prozoru priđoh, a vani: jesen. moj prijatelj uđe u mokrom kaputu i cijelu mi sobu namiriše kišom. (čitaj: zablati blatnim starkama) ne veli ni: zdravo (čitaj: kaj ima?) sjedne. zanesen (čitaj: blatnjav) izusti: "jesen". (čitaj: jebemtijesenikišuiblatoisvetijebempospisku!!!) jučer sam pametno zaključila da kuhano vino sigurno ima manje alkohola od onog ne-kuhanog. nakon jedne litre bila sam pod stolom. lu više ne puši, ali uzela mi je koju tu i tamo. više tu nego tamo. sheep je otišla doma, pa mi društvo prave nokia i siemens. čitam dobrišu cesarića jer nisam od srednje. sjetila sam se zašto sam prestala. gledam edu popovića na polici i suzdržavam se. držim hessea u rukama. još uvijek miriši po tinti. uvijek sam voljela nove školske knjige. super su mirisale. često se zadržavam u garaži i šnjofam prekrasan miris benzina. sheep mi je skinula s neta neku čudnu verziju od let down (neki pedro the lion) još uvijek volim radiohead. nekidan sam napisala pjesmu. onu šugavu ljubavnu baladu o kojoj sam pisala. sviđala mi se u tom trenutku. više ne. jednom ću napisati bolju ljubavnu od *jednom kad noć* ali ne danas ni sutra jesen si je uzela maha. danas mi je tisuću puta pokvarila frizuru. htjela sam slušati weezer, al sam bogec bez ijednog cedeja. svira mi arcade fire. Une Année Sans Lumiere Hey! the street lights all burnt out une année sans lumiere je monte un cheval qui porte des oeilleres hey! my eyes are shooting sparks la nuit, mes yeux t'eclairent ne dis pas a ton pere qu'il porte des oeilleres hey, your old man should know if you see a shadow, there's something there zadivljena svojim nesvakidašnjim poznavanjem francuskog jezika, vrtim tu pjesmu opet i opet i opet dok mi se god ne zgadi. noć! moje oči te osvjetljavaju... ne zvuči dobro na hrvatskom. kate je donijela 24 sata. bolje da si je kupila sladoled. idem učiti sad. na faxu me čudno gledaju jer još nisam zapela i ne sjedim 23 sata dnevno za knjigom. kako li su samo u pravu.. eto, ipak, jučer sam iz krasnog zakona o HRT-u (članak 2) naučila: 1) naziv javne ustanove je Hrvatska radiotelevizija. 2) skraćeni naziv Hrvatske radiotelevizije je HRT. 3) sjedište Hrvatske radiotelevizije (u daljnjem tekstu: HRT) je u Zagrebu još malo pa ću cijepati atome |
...
|
Kad sam bila jako mala, imali smo crveni stojadin. Jedine uspomene koju imam na njega je slika mog tate frajerski naslonjenog na «novu pilu» i maglovito sjećanje da smo ga jednom gurali po cesti. Postoji velika mogućnost da sam to sanjala. danas nemam ni crveni stojadin ni tatu. često poželim da je sve to san. da se nije dogodilo. ne žalim za crvenim stojadinom. žalim za onim frajerom koji je na njega bio toliko ponosan. |
