Dakle drustvo. Otkud da pocnem.
Ajmo probat dodat i mali uvod libanonskoj prici - pa ko izdrzi izdrzi :)
Bum zato malo razlomila cijelu pricu na faze da vam bude lakse za citat. Vidite kak sam vam krasna. Pravi andjelek :)
Prica je zapravo stvarno pocela ponesto prije samog puta u doticnu blesavu mediteransku zemljicu. Naime. Prije nekih mjesec dana, odlucila ja otici na vikend u Dubai. To vam je ovdje nesto ko kod nas 'idemo u Zagorje na izlet'. Karta avionska za bahrainske prilike jako jeftina (citaj - za bahrainske place... blazena tax-free oaza!), let traje sat vremena, a avioni voze ko busevi za Split - svakih 2-3 sata. Easy-peasy.
Mos mislit.
Povod putu je bio takozvani indie rock festival koji se odrzavao u doticnoj prijestolnici jednog od 7 Ujedinjenih Emirata. Sto je vec samo po sebi u ovim krajevima fenomenalno nevjerojatno rijedak dogadjaj. Na festivalu su, osim mnostva dj-eva i ostalih 'actova' za 'zagrijavanje', svirali razni bendovi koje sam voljela u ranoj mladosti, a mnoge od njih volim i slusam i danas - ko sto su Happy Mondays, Human League, Echo and the Bunnymen, The Farm. Znam, znam, svi zvuce ko da im vrhunci karijere datiraju negdje debelo u proslom stoljecu. Kad i je tak :) Ali kaj mogu - to vam je najblize kaj se moze dobit od normalne zive muzike u ovom dijelu svijeta. U Bahrainu je vrhunac koncertne sezone kad se pojavi neki 'tribute to' bend ili solo izvodjac. Netom prije tog vikenda ovdje je svirao 'tribute to Robbie Williams' u kombinaciji s 'tributeom to Freddie Mercury'. Ja sam probala zadnji dan doc do karata jer sam naravno zeljna bilo kakve koncertne zabave u kombinaciji sa strasnom znatizeljom kak ce to sve skupa izgledat - presmijesno ofkors!, nadobudno pomislila da cu ih uspjet i nabavit. Medjutim - ostatak bahrainske populacije, sto domace sto strane, je pametno prokuzio foru puno brze od mene - i nabavio karte na vrijeme. 'Tribute to' je bio ras-pro-dan! Karata ni za lijek. Ko da sviraju pravi pravcati Robbie i netom uskrsnuli Freddie. Nemres bilivit koja pomama za tim kartama.
Tolko o tome kolko je zivahna koncertna ponuda na malom prasnjavom otocicu :) Tu bi cak i Milli Vanilli rasprodali koncertnu dvoranu. Samo da je imaju. Koncertnu dvoranu mislim.
Da se utjesim za neuspjeli koncertni dozivljaj otisla sam tulumarit s nekim lokalcima koji su zapravo porijeklom iz Libanona i Perzije. (tj. Irana - mada oni tvrde da su iz Perzije i da to nikak nije isto. Whatever.) Strasno draga ekipa. Preludi ljudi. Upoznala sam ih na plazi. Usred mora. Pricajuc o Tajlandu s kolegicom Kolumbijkom. Bilo je to usred Ramazana, onog dozlaboga dosadnog mjeseca u kojem se na javnim mjestima nista ne smije pit ni jest. Ni gutljaj vode povuc iz bocice ako te umori sunce. Jer te u protivnom mogu globit za uznemiravanje ramazanskog javnog reda i mira. A Libanonci/Perzijanci su nas pokupili u moru, izvukli van na plazu i pocastili rostiljem i pivicama. Odmah sam skuzila da su neka superkul ekipa. Jedan par (svi su uglavnom parovi s djecom, u nekim srednjim tridesetima) ima biznis s uvozom cvijeca. Strasno dobar biznis na mjestu na kojem nista zeleno ne raste samo od sebe. Drugi par je jos ludji. Zena ima firmu za elektricne instalacije a muz zlatarne. Predobra fora! I sasvim dobar pokazatelj kolko im je strasno stalo do tradicionalnih obicaja i podjele poslova na muske i zenske u muslimanskom svijetu. Osim sto rade razne smijesne poslove, doticni drugari vole jest, pit i zekat se. Ko sto rekoh - pravi tradicionalni Muslimani :) Ma genijalci.
No nego da se ja vratim pricici o Dubaiju. Digla se ja tako u 5 ujutro nakon tog tulumarenja, i dosla na aerodrom oko 7. Let leti, sve pet. Ali. Moja viza nije dovoljno kul za umisljene Dubajcane. Jerbo - spika vam je ovakva: ako imam boraviste u nekoj od zemalja Zaljeva, mogu uci u bilo koju drugu zemlju Zaljeva s vizom koju mi izdaju na dolasku. Medjutim, postoji jos jedan detalj, koji mi se naravno nitko nije sjetio spomenuti - da bi ta cijela prica hodala, potrebno je da moja boravisna viza za maticnu zemlju vrijedi najmanje 6 do i jos barem 6 mjeseci od dana ulaska u zemlju destinaciju. A moja viza je u tom trenutku bila na jos +4.5 mjeseca. Tako da su me uredno vratili s aerodroma doma. Bahrainskog. Nisu me cak ni pomislili ukrcati u avion. Naravno da smo spusile (V i ja) svu lovu - karte za koncert, hotel, te avionske karte. No najgore mi je bilo to kaj sam spusila koncertice i veseli vikendic u bliskoistocnom Zagorju. Ono - dozivljaj koji novac ne moze kupit. Kako veli stricek Mastercard :)
A bas sam se veselila.
