srijeda, 31.08.2005.
Noina arka
Ova noć je za mene poput arke Nojeve, .... Tamo gdje si ti, tamo stanuje mi duša. Žedna ljubavi Dok gledam slike poslije izlijeva gnjeva prirode, osvete majke zemlje nad našom ohološću, ostajem manje više hladnokrvan prema svemu tome, skoro pa indiferentan prema žrtvama. Ne uspjevam, iako ne mogu i priznati da ih želim vidjeti kao nešto više od brojke. Brojke od ekoliko stotina mrtvih. Brojke od nekoliko desetaka tisuća ljudskih duša koje su ostala zarobljene na milost i nemilost u New Orleansu, nekad gradu najvećeg razvrata u Americi. U Nolinu, kako to izgovaraju njegovi stanovnici. Velike vode, potopit će svijet.  Ja sam za nas arku gradio. Ispod moje palube, tvoju granu masline Nisam nikad vidio.  Zarobljeni jer nisu imali novca, automobila, da se odvezu koju stotinu kilometara, ili milja, ako su paranoični, dalje u unutrašnjost.  Ne mogu, ni radi takve ljudske patnje zaustaviti svoj svijet, preokrenuti njegovu rotaciju u nekom drugom smjeru, a i ne znam da i želim.  Ja svoj svijet okrećem, ubrzavami zaustavljam po nekim čudnim pravilima,zaustavljam ga radi sitnica, mnogo nevažnijih od ljudskog života i patnje. Stišćem tipku za pauzu, radi životinje koja će u svom vijeku primiti više pažnje, na koju će potrošiti više novca nego što je itko od onih 30ak tisuća ljudi ikad i vidio. Životinje koja živi bolje od većine ljudi na zemlji, koja ima redovite liječničke preglede svaki tjedan....  Ja svoj svijet zaustavljam, preokrećem, i mijenjam mu brzinu okretanja, čak ni ne nadajući se da će kao što golubovi pismonoše pronađu put kući, nakon duge vožnje zatvorenih očiju, uspjeti jednog dana da se vrati u svoj normalan tijek. Ja svoj svijet vedrim i oblačim, potrebno i nepotrebno. Preskačem bitno radi sitnica... zaustavljam potrebno radi nečeg tako malog, možda nebitnog, poput jednog pogleda, usamljenog osmijeha. Preskačem doručak, zaboravljam ručak, kasnim na večeru... Ostavljam sve potrebito moga truda, vremena, ono najprečje, možda najvažnije, ali sigurno najhitnije. Preskačem sa stvari na stvar, poput pčele na cvjetovima, ali bez ikakvog reda, poput pokvarene gramovonske ploče, koja svira po nekom svom neobičnom ritmu i sjetnoj melodiji. I sad kada vrijeme opet nezadrživo curi svoje zadnje minute, kada trenutak izgubljenog vrijedi nenadoknadive mjesece, srce želi još jendnom preskočiti, zaustaviti svijet i sutradan zapjevati: "Čije si pile pirgavo, što nisi meni suđena" a u meni nema niti snage ni želje da ga zaustavim. Ja svoj svijet zaustavljam, preokrećem, vedrim i oblačim na sasvim čudan način. Što od svake vrste uzeo je par. Divlje zvijeri, lavovi, crne zmije, slonovi. I dvije lude, ja i ti. Boss Gibo Noina Arka |
- 22:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
U jednoj rečenici
There's one thing I know for sure girl, I don't give a damn for the same old played out scenes I don't give a damn for just the in-betweens, .... Every fool's got a reason for feelin' sorry for himself And turning his heart to stone Tonight this fool's halfway to heaven and just a mile outta hell And I feel like I'm comin' home ...tell me who i see when i look in your eyes is that you baybe or just a brilliant disguise... ...I want to know if it's you I don't trust 'cause I damn sure don't trust myself..  moj pogled na svijet na jedan drugačiji način |