always behind your back....

naslov za razmisljanje...

takvo je i vrijeme...vrijeme da se zapitamo sto mislimo, osjecamo, radimo, govorimo, zelimo, trazimo, unistavamo i tome slicno...

vrijeme je za pocetak

nikad nisam bila sigurna je li ono sto se dogada stavrno ono sto zelim...
sada sam uvjerena...i sa 100 postotnom sigurnoscu tvrdim da je splet okolnosti uvijek onakav kakav treba biti, ali i onakav kakvim ga sami poslozimo, podsvjesno, sve u nasim glavama...
neobicni smo mi, ljudi...
nikad ne ocekujemo ono sto dobijemo, a isprva nismo sigurni u ono sto zelimo...

ja znam sto zelim...zelim mir u svijetu
zelim biti ovakva kakva jesam i zelim biti okruzena ljudima kojima sam okruzena...ljudima koji me razumiju i znaju sto zele i znaju sto ja zelim i ljudima za koje ja znam sto zele...
zelim biti sigurna i zelim da ljudi kojima sam okruzena osjecaju tu sigurnost isto kao i ja...
zelim da stavri ostanu ovakve kakve jesu...zelim biti zarobljena u vremenu i prostoru, kao u nekoj trecoj dimenziji....

znam sto zelim i zelim ono sto znam...
znam da necu biti onakva kakvom bi se sama sebi gadila...
znam da je ono sto zelim ono sto se dogada, ono sto ce uvijek postojati i ono sto je svevremensko...

znam da ne zelim puno...ali zelim ono sto mi, kao i svakom drugom, pripada i ono sto, kao i svi, zasluzujem

i kalendarski je pocelo proljeće...
lijepo je to...

da kisa ne pada mozda bi i uspjeli dozivjeti svu njegovu car i razuzdane pticice kako sjede i pjevaju po bujnim zelenim granama nase razuzdane mladosti...

buduci da pada kisa, i nasa je mladost ugasla...ceznja za povratkom u nekadasnje harmonicno zdanje nepremostiva je i neizdrziva...jednostavno prevelika da bi bila i u jednom svom aspektu zanemariva i nebitna...

nametnuto nam je...ma sve nam je zapravo nametnuto...ali tko nam namece te standarde, te dogadaje, te sitnice po kojima mi kritziramo ili hvalimo sami sebe u svakom slucaju pretjerano i uzaludno...

otrovani smo viskom informacija...