always behind your back....

Ljubav,ljubav je smisao života
prica mi covjek za šankom dok cigaru mota.
Ljepota njena se ne može ni s cim mjerit
rece mi krvavih ociju i ode rakiju potegnit

zar to zbilja mora biti tako????
sad mi nista vise nema smisla....ljubav je jedno veliko sranje koje samo ceka da muhe dolete i oblijecu ga....
ljubav
sto je uopce ljubav?
ljubav je kad su ti sva čula i intelekt zaokupljeni jednom osobom, kad si slijep kod očiju, glup i uz iznadprosječni IQ......
a i najpametniji se ljudi u jednom razbolju svog zivota osjecaju strasno glupima, prevarenima, izigranima, ponizenima, naivnima, jednom rjecju, tj. dvjema, nesretno zaljubljenima.....
i zasto nam to treba? zar smo zaista toliki sado-mazohisti da ne mozemo prestat nanosit bol drugima, ali prvenstveno sebi....odakle nam tolika potreba za tim? zasto ne ucimo na greskama? gdje je nestalo ono "might trick me once, but i won't let you trick me twice" pravilo? je li ono ikad postojalo?
trenutno imam osjecaj da "prava", "iskonska" ljubav nikad nije ni postojala, da se sve vrtilo u krug, da je muskarac, danas i zena, samo dosao/la do nekog suprotnog/istog spola, udario/la ga/ju maljem po glavi i za kosu odvukao/la u pecinu/stan/kucu/auto/grmlje/po izboru, obavio/la ono sto je trebao/la i to je to.....
zar to ima smisla?
hocemo li mi tako civilizirani, ako sto valjda i jesmo ikad postici tu razinu zaljubljenosti, koja je zapravo toliko primmitivna da smo svi mi, toliko uzviseni, zapravo postali njeni robovi......

zna se za koga.......
no names u komentraima, molim lijepo.......=)
i'm still in love......