SKIJAŠKI DAN 41. - Hlidarfjall Akureyri, Island (09.03.2013.)

Nevjerovatno kako se stvari vide drugačijim očima čim vani sije sunce. Jutros sam stavio budilicu u pola devet jer je subota i na Hlidarfjallu bi moglo biti jako gužvasto pa vrijedi doći odmah na otvaranje. Danas skijalište ima normalno radno vrijeme - od 10:00 do 16:00.
Cesta od centra Akureyrija do Hlidarfjalla je u puno boljem stanju nego prije dva dana. Vidi se da je ralica nedavno prošla i nema toliko snijega ni leda na njoj. Točno u deset stižem na skijalište i dok parkiram auto na još praznom parkingu, vidim da su se žice upravo počele vrtiti. Iako je na parkingu malo autiju, što mi omogućava da parkiram odmah u prvom redu, odmah je vidljivo da je ljudi daleko više od onih desetak na koje sam naišao na početku skijaškog dana prekjučer. No, istovremeno moram konstatirati da je, s obzirom na vikend, ljudi još uvijek poprilično malo.
Dan je kao stvoren za skijanje. U početku malo oblačan sa suncem koje se probije, a onda oko podneva svi oblaci su se razišli i sunce je otvoreno obasjalo Hlidarfjall. Pogled s vrha planine je božanstven. Zbog njega zaista vrijedi potegnuti skroz do Islanda iako je riječ o relativno malom skijalištu jer nema puno mjesta na svijetu gdje možeš skijati i cijelo vrijeme imati otvoreni pogled na fjord, budući da su sve staze okrenute prema fjordu. Kako je skroz vedar dan, danas se Eyjafjordur čini puno bližim nego prekjučer. Sve bijelo dokle pogled seže, ogoljele planine bez ijednog stabla na vidiku, i onda jedino plavetnilo fjorda para tu bijelinu. Kontrast bijelo-plavo je zaista za pamćenje.
Staze su danas savršeno ispeglane i ne govorim tu samo o dvije-tri staze koje su i prije dva dana bile odlično ispeglane, nego sve staze su u savršenom izdanju. I takve će izdržati do kraja skijaškog dana. Izvan staza dovoljno je svježe napadalog snijega pa onaj tko želi, unatoč težini islandskog snijega, može se okušati i u off pisteu, s obzirom da je sve otvoreno, u blizini nema niti jednog stabla, a i količina stijena je minimalna. Ono što danas, zahvaljujući odličnoj vidljivosti, također primijećujem je sam vrh planine iznad skijališta. Žica ne dolazi do njega, već se gornja vučnica zaustavlja na par stotina metara od vrha. Vrh planine je kao da ga je netko nožem odrezao, ravan, i amfiteatralno obavija skijalište. I vrlo je strm. Tipično za planine Islanda koje su uglavnom nastale vulkanskim djelovanjem.
Oko podneva broj skijaša na skijalištu je sada već popriličan, ali još uvijek puno manji od broja skijaša na alpskim skijalištima vikendom. Postaje na žicama malo gužvasto, s obzirom da skoro svi koriste samo dvije žice: četverosedežnicu od dna do sredine skijališta i vučnicu od sredine do vrha. Ostale vučnice na donjem dijelu skijališta skoro nitko da i ne vidi i, kao što sam prekjučer napisao, ne vidim im baš svrhu. Maksimalno čekanje na žicu je sedam, osam minuta.
S obzirom na pripremljenost staza i vidljivost, danas se uglavnom zadržavam na gornjem dijelu skijališta koje je strmije i stoga meni draže. Tu su crne i crvene staze, iako u stvarnosti je većina pristojna crvena. Nema ovdje strmih crnjaka na koje smo navikli na mnogim mjestima u Alpama. Uživancija do jaja.
U pola četiri odlučujem napustiti skijalište jer je preda mnom dug put natrag do Reykjavika. Nekih pet sati vožnje. A sutra avion za doma. Došao je nažalost kraj mojoj američko-islandskoj turneji koja je ispala iznad svih očekivanja. Sada je ostalo da ostatak zime i prvu polovicu proljeća još malo odskijam po Alpama. Priznajem, teško će se nakon Colorada i Islanda biti vratiti na domaća skijališta...