SKIJAŠKI DAN 38. – Aspen (Buttermilk), Colorado, SAD (03.03.2013.)

Teško mi se rastati od apartmančića u Snowmassu. Baš je, kako bi Ameri rekli, 'cozy'. Odlazak na spavanje uz svjetlost kamina. Veliki bračni krevet da udobniji ne može biti. Pogled s velikog prozora prema planinama. U svakom pogledu premašio je moja očekivanja.
Jutros, dok stavljam stvari u auto, napokon upoznajem i Gordona, vlasnika kuće. Proveo sam četiri dana ovdje, a eto nikako da naletimo jedan na drugoga. Do jutros. Pita me gdje idem skijati danas. Kažem Buttermilk. On meni: "To ti je malo skijalište, za početnike i prosječne skijaše. Bolje odi u Snowmass.".
U Snowmassu sam bio prvi dan skijanja u Aspenu. I nije me se nešto dojmio. Bez obzira na sve, htio bih vidjeti i četvrto skijalište u Aspenu - Buttermilk. Dobra strana ovog skijališta je da je parking tik uz skijalište i potpuno je besplatan. Nema ostavljanja auta na kilometrima udaljenom parkingu i hvatanja skibusa. A prije nego li stavim skije na noge, uzimam čašu kave koju zaposlenici besplatno dijele u devet ujutro kod blagajne. Ovakve male stvari zaista ti uljepšaju dan i daju skijalištu dodatnu nijansu.
Buttermilk je ne samo najmanje od četiri aspenska skijališta, nego je i daleko najmanji od svih skijališta na kojima sam skijao u Coloradu. Ima svega 190 hektara skijaške površine, 44 staze ukupne dužine 34 kilometara. Dvije trećine skijališta čine zelene i plave staze, dok ostatak su crne. No, staze su ovdje puno položenije od ostalih skijališta pa plava ovdje nije isto što i plava primjerice u Beaver Creeku. Crne su također dosta lagane. Buttermilk je zaista skijalište za početnike i prosječne skijaše, iako će i napredniji skijaši uspijeti pronaći zahtjevniju stazu ili dvije, ali bi im ovo skijalište moglo brzo dosaditi. Ono što Buttermilk izdvaja iznad ostalih aspenskih skijališta je sređenost staza. Ovdje se peglaju sve staze, čak i crne (tek jedna jedina crna nije vidjela ratraka). Druga stvar koja izdvaja Buttermilk jesu žice. Ne ubrojimo li par onih koje se nalaze na stazama za učenje, Buttermilk ima samo tri četverosedežnice. No, one su tako dobro postavljene da bez problema servisiraju cjelokupno skijalište. I te tri četverosedežnice su jako jako brze, jedne od najbržih koje sam vidio u životu (gps gogle pokazuju da idu 18-20 km/h), i definitivno najbrže dosad u Coloradu. Šteta što druga aspenska skijališta ne pogledaju Buttermilk jer bi imali što za naučiti.
Buttermilk je i veoma nisko skijalište kada se usporedi s konkurencijom u Coloradu. Baza je na 2399 metara, a najviša točka tek na 3018 metara nadmorske visine. Dva su vrha na skijalištu, East Summit i West Summit, ali staze, iako lakše i na manjoj nadmorskoj visini, nisu prekratke. Svaki spust ti na konto stavi barem tri, a najčešće i četiri odskijana kilometara. I ovdje ima dosta prijelomnica. Manje nego u Snowmassu i Apen Highlandsu, više nego u Aspen Mountainu, tako da je Buttermilk nekakva zlatna sredina po tom pitanju. Prijelomnice me i danas užasno živciraju jer nakon kratkotrajnog sunca rano ujutro, veći dio dana je oblačan pa se prijelomnice ne vide što u brzini izaziva neočekivana skakanja i riskiranje krivog doskoka i ozljede. Generalno gledano Aspen ima na svojim skijalištima previše neravnina i prijelomnica i to nije nešto što očekuješ od jednog ovako renomiranog skijališta.
Bez obzira na sve, s obzirom da mi je danas posljednji dan skijanja u Coloradu, skijam od otvaranja u 09:00 pa do 15:15. Prvo sam mislio završiti sa skijanjem oko jedan kako bih na vrijeme krenuo natrag za Denver i došao u Denver za dana. Ali onda nikako da se odvojim od koloradskog snijega i nastavio se spust za spustom. I tako do 15:15 kada sam napokon skinuo skije i put auta. Zaista mi je teško napustiti Colorado. Ali dao Bog da se sve posloži i da sljedeće zime zimujem ovdje mjesec-dva...
Prije polaska za Denver odlazim još jednom do desetak minuta udaljenog Aspena na tankanje auta, posljednju kupovinu i posljednji pogled na ovaj zgodan gradić u američkom Stjenjaku. Do Denvera ima oko 320 kilometara puta, a gps pokazuje da će mi trebati skoro četiri sata vožnje: najprije brzom cestom do Glenwood Springsa, onda Glenwood kanjon i već poznata autocesta I-70. Krećem na vrijeme da barem polovicu puta prođem za dana. Mrak me hvata negdje kod Beaver Creeka i Vaila dok ponovno, onako blic iz auta, bacam pogled na ova dva fenomenalna skijališta. No već u Vailu počinje jako snježiti, a snijeg se sve više počinje hvatati za tlo. Prijevoj Vail, najopasniji u ovom dijelu Colorada, zameten je u snijegu. Toliko gusto pada da se ne vidi ni prst pred nosom, čak ni trake po kojima bi trebalo voziti, već ih onako od oka bodem. Naravno, izuzetno loše vremenske prilike ne sprečavaju bahate američke vozače da sa svojim terencima jure 100-110-120 kilometar na sat. Nekako čisto sumnjam da oni vide bolje od mene. A onda se događa ono čega sam se nagledao ovdje u Coloradu - prometne nesreće, na krov okrenuti automobili, a na radiju svako malo prekidanje programa zbog obavijesti o zastojima radi prometnih nesreća. S jedne strane im se divim na hrabrosti za ovakvu vožnju u ovakvim uvjetima, s druge bi im najradije prislonio pištolj na sljepočnicu. Još više što takvom brzom vožnjom svojim kotačima zaseru moj auto i posebice stakla pa ih svako vrijeme moram prati. A onda sam usred mećave ostao bez tekućine za pranja stakla. Stakla su mi toliko zasrana da mogu vidjeti van samo kroz jedan omanji čišći dio i to ako se ful nagnem naprijed i poljubim staklo. Auti i dalje jure i prljaju, oni u suprotnom smjeru koriste duga svijetla (jako je često u Coloradu da vozači uopće ne gase duga svijetla), snijeg je gust, ništa se skoro ne vidi. Vozim tako petnaestak minuta. Osamdesetak sam kilometara od Denvera. I jasno mi je da ovako ne mogu dalje jer ću se negdje zabiti. Uspijevam upiknuti nekakvo proširenje uz cestu za kamione i sjetim se da imam bocu pitke vode. Odlučujem ju uliti u spremnik tekućine za pranje stakla pa i uz rizik zaleđivanja. Koji trenutak kasnije stakla su čista, a ja nastavljam put prema Denveru. I snijeg ubrzo prestaje padati kako se približavam Denveru budući da je Denver na nižoj nadmorskoj visini. Nakon četiri sata vožnje u daljini se ukazuju svijetla velegrada. Pet sati nakon kretanja iz Aspena stajem pred Quality Inn Downtown hotelom u kojem ću provesti posljednju noć u Coloradu. Sutra popodne pravac Island.