SKIJAŠKI DAN 35. – Aspen (Snowmass), Colorado, SAD (28.02.2013.)

Dok sjedim na žici u Aspenu, još uvijek ne mogu vjerovati da sam zaista u Aspenu, tom vjerovatno najpoznatijem skijalištu na svijetu. Osmjeh mi je na licu dok razmišljam koliko imam, da pokucam u drvo, sreće u životu i mogućnost da ostvarim svoje želje.
Aspen se zapravo sastoji od četiri, žicama međusobno nepovezana skijališta: Aspen Mountain, Aspen Highlands, Snowmass i Buttermilk. Stoga sam odlučio svakom od tih skijališta posvetiti po jedan dan. Danas sam u Snowmassu koji je par kilometara udaljen od mjesta gdje spavam. Auto ostavljam na besplatnom parkingu koji je opet desetak minuta udaljen od skijališta, ali tu je besplatni skibus. Snowmass je najveće od aspenskih skijališta. Ukupno je 1448 hektara skijaške površine, 94 staza i 241 kilometara istih. Pogled na kartu otkriva da su pola skijališta američko plave staze, potom crne, dok je zelenih jako jako malo. Ukupno u Snowmassu postoji 21 žica, od pokretnih tepiha i sidra do dvije nove gondole. Same žice su tipične za Ameriku: uz iznimku njih par, velika većina je nova, ali opet ne i najnovija, a i mogle bi se malo i ubrzati. Ono što me malo iznenađuje je da jedno poznato skijalište poput Aspena ima par žica, i to relativno dugih, koje nemaju prečku za noge pa umorne noge moraju visiti u zraku dok se desetak minuta penješ na brdo.
Jednodnevni skipass za Aspen je 117 dolara, dok se za dvodnevni treba izdvojiti 220 dolara. Međutim, i u Aspenu se može malo ušićariti pa ako se skipass kupi online preko službene stranice Aspena dobije se 10% popusta. A tu je i liftopia.com koja povremeno također ima akcije. Tako sam ja iskombinirao da za prva dva dana kupim skipass preko stranice Aspena i tako dobio 10% popusta, a druga dva dana kupio sam preko Liftopije gdje sam uštedio 16% na akciji. Nije velika ušteda, ali raduje.
Baza Snowmassa je na 2473 metara nadmorske visine, gdje se nalazi planski izgrađeno naselje Snowmass Village kojeg karakteriziraju trgovine, kafići, restorani i hoteli i nedostaje mu osobnosti. Vrh skijališta je na 3813 metara nadmorske visine. Ukupno su ovdje pet brda: Burnt Mnt Glades, Elk Camp, High Alpine, Big Burn i Sam's Knob. Mora se odmah priznati da su zelene i plave staze sve odreda odlično speglane, dok se od crnih niti jedna ne pegla, što mi se čini kao veliki propust Aspena, s obzirom da je u ostalim američkim skijalištima uvijek bilo par crnih koje se peglaju. Iako Snowmass ima dosta snijega, još uvijek je to puno manje nego na prijašnjim skijalištima ovdje u Coloradu i nedovoljno je onog svježeg da popuni sve rupe između hupsera. Tako da danas potpuno odustajem od crnjaka jer pogled na mogule odmah mi oduzima svu volju za svladavanjem istih. Orijentiram se na plave staze, koje bi u Europi bile crvene, s obzirom da ih je u izobilju. Prekrasno je sunčano vrijeme kao stvoreno za uživanje na snijegu. Po ovakvom vremenu jednostavno volim pustiti skiju i jurnuti niz stazu, pogotovo ako je plava (crvena). No, unatoč savršenoj pripremljenosti zelenih i plavih staza, ima nešto u Snowmassu što me ubrzo počelo živcirati i urušavati onu jako pozitivnu sliku Aspena koju sam dotad imao u glavi. A to nešto su prijelomnice. Gotovo da u Snowmassu nema staze koja nije ispresijecan prijelomnicama. Većina ih je toliko oštra da ako ne paziš, možeš čak i s manjom brzinom napraviti poveliki skok. A tek da ne govorimo kada uletiš na prijelomnici u brzini od 50-60 ili više kilometara na sat. A onda su tu i ljudi tik ispod prijelomnica, koji se zbog oštrine prijelomnice ne vide sve dok nisi skoro na njima. Sve je to ok (osim što živcira što moraš svakih sto metara kočiti, a ne pustiti skiju) dok ti vidiš prijelomnicu ispred sebe. Ponekad se ona vidi sama od sebe, ponekad je tu upozorenje poput 'Slow down' i 'No jump', ali prečesto se ona ne vidi čak ni za sunčana dana, a nema ni upozorenja. I onda si ti u brzini i odjednom desetak metara ispred sebe skužiš da je prijelomnica i slijedi naglo kočenje koje te skoro baci na pod. Eto, to mi se nimalo ne sviđa u Snowmassu. Nema na stazama onog krstarenja i osjećaja punog uživanja.
Ono što mi se sviđa u Aspenu je vjerovatno najljepši pogled s vrha planine. Dokle pogled seže zagasito crvene stijene kontrastiraju bijeloj boji snijega. Iako je na vrhu brutalno hladno i uz vjetar temperatura je sigurno na -10 Celzijaca, moram stati i uživati.
Jedan stariji par, kojeg sam susreo jutros u skibusu i s kojim sam ugodno popričao, preporučio mi je da ručam u Gwyn's High Alpine restoranu na polovici planine. Jer "Imaju umjerenije cijene". Ma jok, ovo je Aspen i cijene ne mogu biti umjerene. Velika salata od tjestenine i povrća i jedna čaša nekakve 'planinske vode' (koja okusom podsjeća na schiwasser u Austriji, ali je ova kričavo plava) koštalo me malo ispod dvadeset dolara. Toliko o umjerenim cijenama.
Nakon skijanja uskačem u auto i put Aspena koji je od Snowmass udaljen desetak kilometara. Za razliku od Vaila, Beaver Creeka, Coppera i drugih dosad posjećenih skijališta u Coloradu, Aspen nije planski nastao kao baza skijalištu, već je ovo tipičan američki gradić građen po principu rastera i blokovi ulica itekako pomažu u orijentaciji. Ima tu svega i svačega: restorana, fast foodova, supermarketa, trgovina sportske opreme, trgovina skupocjenih marki, kafića, hotela..., ali niti jedna od zgrada nije viša od jednog kata što daje Aspenu jednu posebnu draž malenog gradića. A unatoč trgovinama poput Prade, Versacea, Burberryja i sličnih, ne osjeća se u gradu nekakva snobovska atmosfera, ni u ponašanju ljudi ni u njihovom oblačenju. Da je ovo Europa, vjerovatno bi ovdje pohitali high class Hrvati i pripadnici nekih drugih naroda u želji da pokažu svoje najnovije skupocjene akvizicije. Ne samo da toga ovdje nema, već mnogi hodaju Aspenom u no-name odjeći sa starijim skijama u rukama i starim pancama na nogama.
Ja sam prije puta u Ameriku slučajno na CNNu pogledao reportažu o najnovijim skijaškim gadgetima. I posebno mi je upao u oko jedan. Kod nas ga se ne može naći. Mislim da bi ga teško bilo pronaći i po Austriji i Italiji. Nekako sam tada zamislio da bih mogao potražiti taj gadget u Aspenu. Jer ako se ne može pronaći u Aspenu, onda se nigdje ne može pronaći. Riječ je o goglama s ugrađenim gps-om koji unutar gogla imaju mali ekran koji pokazuje gps lokaciju, visinu, brzinu skijanja, prijeđenu kilometražu, temperaturu zraka i čitav niz drugih informacija. Ima nekoliko proizvođača, ali ja sam u potrazi za goglama Zeal Opticsa, jer su puno jeftinije od konkurencije, a opet nisu loše. Naravno da su i ove papreno skupe i kada sam ih napokon pronašao u jednoj od trgovina, izašao sam van i napravio još nekoliko krugova po gradu razmišljajući da li si smijem to priuštiti. I onda sam si odjednom rekao "Jebiga, samo se jednom živi!", vratio se u onu trgovinu, izvukao kreditnu karticu i kupio gps gogle. Cijenu ne želim ovdje pisati jer me od same pomisli na nju stisne u želucu. :)