SKIJAŠKI DAN 27. – Breckenridge, Colorado, SAD (20.02.2013.)

Sinoć sam stigao u Dillon u deset. U jedanaest sam mrtav umoran bio već u krevetu. Probudio se u četiri. Iako nije prestrašno, jet lag je u igri. Razlika od -8 sati u odnosu na Hrvatsku nije mala stvar. Ali stvari treba gledati pozitivno - rano buđenje znači da mogu ranije krenuti na skijalište i biti tamo na otvaranju. Pitanje je samo u kojem pravcu krenuti. Maksimalno pola sata vožnje od Dillona su Keystone, Breckenridge i Arapahoe Basin. Gledam situaciju na netu. Za svako od ovih skijališta danas prognoziraju mix oblačnog i sunčanog vremena s laganim snijegom u drugoj polovici dana. Naposljetku je u autu odluka pala na Breckenridge.
Breckenridge je tipičan gradić američkog Divljeg zapada. Nastao je u vrijeme zlatne groznice. Zlato je naime ovdje pronađeno 1859. godine i ubrzo se otvorio prvi saloon na Main Streetu i oko njega je izrastao grad. Godine 1945. posljednji je rudnik zatvoren, a stanovništvo se počelo masovno iseljavati te je Breck brojao svega 300 stanovnika. No, u ranim šezdesetima preostalo stanovništvo odlučilo je iskoristiti velike količine snijega i okrenuti se prema skijališnom turizmu. Godine 1961. otvoreno je skijalište u Brecku i već te prve godine imao je 17,000 posjetitelja. Deset godina kasnije skijalište se proširilo, a 1981. Breck je imao prvu brzu četverosedežnicu na svijetu. Danas Breckenridge ima 3420 stanovnika.
S obzirom da je cijeli Colorado dosta visok, ne čudi da je početak ovog skijališta na 2926 metara nadmorske visine. Upravo zbog velike visine cijelog Colorada, ovdje nema nekog pretjeranog uspinjanja po serpentinama i prijevojima da bi se došlo do skijališta. Najviši vrh skijališta je 3963 metara nadmorske visine. Ukupno je 31 žica, od kojih su većina sedežnice, za od dvije do šest osoba. Tu je i jedna moderna gondola te nekoliko sidra, tanjurića i pokretnih tepiha.
Prva velika razlika između skijališta u Europi i SADu je da u Europi računaju veličinu skijališta po kilometrima staza, dok u SADu računaju po ukupnoj površini staza po kojima se može skijati, što uključuje i one koje ratrak svakodnevno prolazi, kao i one koje ratrak nije nikada vidio. Tako Breckenridge ima ukupno 155 staza na 954 hektara površine. Ali druga velika razlika između Europe i SADa je da ovdje u SADu puno više naginju prema off-pistu, dakle neuređenim stazama, i onom čuvenom koloradskom powderu. Tako u Brecku službeno dnevno imaju tek 29% ratrakiranih staza.
Postoji u mjestu nekoliko parkinga. Ali svi oni parkinzi bliže žicama naplaćuju se između 5 i 15 dolara na dan. Parkiram na jedinom besplatnom koji je par kilometara udaljen od gondole, no tu je besplatni shuttle bus koji svakih petnaestak minuta povezuje parking s gondolom. Kako imam sezonski skipass, ne moram stajati u redu na blagajni, već samo uzimam mapu skijališta i uskačem u gondolu.
U gondoli proučavam mapu. Treba se priviknuti na potpuno drugačije označavanje staza ovdje u SADu. Najlakša je zelena, zatim slijedi plava, pa crna s jednim označenim crnim dijamantom, potom dvostruka crna s dva crna dijamanta, a ne zaboravimo ni narančastu boju koja označuje staze isključivo rezervirane za fun park.
Breckenridge se prostire na četiri paralelna brda koja su "maštovito" nazvana Peak 7, Peak 8, Peak 9 i Peak 10. Počinjem s Peak 7 budući da je najbliži gondoli i polako se tokom dana pomičem prema Peak 10 i potom opet natrag prema sedmici. Moj prvi dodir s koloradskim snijegom je čudan. Toliko sam čitao i slušao o tom suhom snijegu da kada sam sada napokon stao na njega, ne znam da li samo previše umišljam jer sam previše uzbuđen što sam ovdje, ili je snijeg zaista drugačiji i toliko bolji nego u Europi. Prvi spust sam odradio kao nevjerni Toma. Čak i drugi. Ma jebiga i treći. A onda sam napokon prihvatio da sam u snježnom raju i da je snijeg zaista drugačiji. Nema ga puno izvan staza, ali na stazama i više nego dovoljno. Uzmem ga u ruke i mrvi se kao da u ruci imaš brašno, a ne snijeg. Daleko je od onog vodenastog snijega u Europi. Teško je od ovoga napraviti grudu. Pod nogama mekan - krstariš tako lagano i sigurno. Zbog manje vode u svom sastavu, pravih ledenih ploha nema, a ono što Ameri nazivaju ledom, kojeg ima na par mjesta na skijalištu, nije nikakav zapravo led, jer moje Elanice ga bez problema svladavaju, već tek malo tvrđe speglana staza.
Staze su u Brecku savršeno ispeglane. Iako službeno ratrak dnevno obrađuje svega 29% staza, imam feeling da je veći dio skijališta speglan do savršenstva. Skijam od devet ujutro do četiri popodne s tek jednim polusatnim stajanjem za ručak, i staza je u četiri popodne savršena kao u devet ujutro. Jedini hupseri su moguli koji su namjerno napravljeni na nekoliko staza. Osim mogula tu je i nekoliko fun parkova. Žice bi mogle biti brže, a neke i modernije, ali ne žalim se. Na kraju dana odradio sam 53.7 kilometara i time prešao magičnu granicu od 1000 odskijanih kilometara u ovoj sezoni!!!
Postoje dvije stvari koje mi u Breckenridgeu ipak nisu legle. Prva je da su mnoge staze prelagane. Mnoge zelene zahtjevaju odgurivanje. Plave su za popizditi također položene, a obične crne jesu ipak strmije, ali nešto između naših europskih plavih i crvenih. Dvostruke crne su kao naše crvene. U konačnici proizlazi da nema u Brecku pravih crnih staza na koje smo naučeni u Europi. Najbolje staze su na Peak 10 (umjereno duge i ritmičke) te sam vrh Peak 8 gdje je također sve američki crno. Inače, do vrha Peaka 8 (3963m) vozi četverosedežnica za koju ovdje kažu da je najviša sedežnica na svijetu.
Staze imaju zabavna imena. Danas su mi dva imena posebno ostala za pamćenje: crna Psychopath i još jedna crna Adios. Tu su i Amen, Forget Me Not, Lulu, Pika...
Drugi minus u Breckenridgeu je cijena hrane i pića na skijalištu. Skoro pa dvostruko viša nego u Lake Placidu i Mont Tremblantu lani. Obična šalica juhe dođe cca deset dolara, a mala porcija pomfrita oko pet. Moj obrok od jedne porcije pomfrita s otopljenim sirom, čokoladnog moussea i coca cole izašao me 18 dolara!
Samo mjesto Breckenridge je ono što bi Ameri rekli 'picture perfect'. Glavna ulica Main Street prepuna je slikovitih drvenih prizemnica i jednokatnica, tipičnih za Divlji zapad, u kojima su trgovine, restorani i barovi. U najstarijem saloonu u gradu također je danas restoran. Ušao sam u nekoliko trgovina opremom i cijene su nekoliko puta niže nego u Europi. Ali niti imam novca niti mjesta u koferu za nekakvu novu opremu.
Natrag u Dillonu kuća je puna ljudi. Došla su Cherylina dva sina mojih godina sa svojim frendovima tako da večer provodimo u zajebanciji uz kamin. Gdje sutra? Nemam pojma. Odluka će pasti ujutro.