
Uzašašće Kristovo – nije blagdan koji bismo mogli odvojiti od
sveukupnog uskrsnog događanja.
Taj je blagdan još jedna daljnja faseta onoga, što uopće sačinjava uskrsno otajstvo. U isto vrijeme je to blagdan između Uskrsa i Duhova.
Uskrsli Isus nestaje pred očima svojih učenika, kako bi istovremeno s njima započeo novi odnos – jedan odnos tako jak i dubinski, da sve biva ispunjeno Kristovom prisutnošću. Kristovo je uzašašće zahtjev učenicima, onaj odnos na koji su se privikli ostaviti i skupiti hrabrost, upustiti se u jedan novi. Zaista izgleda kao da ih Isus ostavlja nakon posljednjeg viđenja. Ipak on ih samo naizgled ostavlja.
Njegovo nevidljivo prisustvo dosiže dubinu, koju mu njegovo zemaljsko tijelo nikad ne bi dopustilo. Po Duhu Svetome je Isus uvijek prisutan tamo, gdje je svoje učenike i naučio: u riječi, u sakramentima, u bližnjem, i ne tek kao posljednje – u poslanju koje im je dao (Idite k svim narodima .... Od sada učenici više nisu tu kako bi gledali u nebo, već kako bi bili svjedoci Uskrsloga i radili na proširenju njegova kraljevstva.

Mada je uzašašće božanska tajna, ipak izriče istovremeno i duboki smisao svakog ljudskog rastanka. Sjetimo se kraja "Maloga princa": "I ja ću se danas vratiti kući ... I kad se budeš utješio (mi se uvijek utješimo), bit ćeš sretan, što si me upoznao. Ti ćeš uvijek biti moj prijatelj ... Ponekad ćeš otvoriti svoje prozore, tek tako za zadovoljstvo ... Bit će, kao da sam ti umjesto zvijezde darovao hrpu malih zvončića, koji se mogu smijati." (A. de Saint-Exupéry)
|