
Jedan od najpoznatijih mostova je „most uzdisaja“ u Veneciji, kojega vidite na gornjoj slici. Taj most spaja duždevu palaču, sjedište vlade i suda, i zloglasni zatvor, u kojem su se izvršavale sudske presude. Koliko je samo uzdisaja na smrt osuđenih čuo ovaj most? Koliko je urlika straha pred smrti zatreslo ovaj most? Koliko li je samo užasa vidio?
Nije li put čovječanstva i put života od izreke do izvršenja presude put preko mosta uzdisaja? Nije li naš život razapet presudom od samoga početka:” Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš.” (Knjiga postanka 3, 17-19) pa do izvršavanja presude na kraju:” I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud…” (Pavlova poslanica Hebrejima 9,27)? A naš je put stalni uzdisaj i jecanje, strah i užas. Svi ljudi i „sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima“ (Pavlova poslanica Rimljanima 8,22). Sve uzdiše za spasenjem i viče za oslobođenjem.
A Bog čuje naše uzdisaja i jecanje. On presudu ljudskoga roda uzima na se. Na njemu se ona izvršava, a mi postajemo slobodni i pomilovani. Život se od uzdisaja pretvara u usklik radosni, od jadikovki u hvalu. Most uzdisaja se pretvara u Golden Gate most, u most k zlatnim vratima kojem se divimo u San Francisku. Isus je most k zlatnim vratima koja nas vode u jedan potpuno novi život. Zbog toga je Isus za nas išao mostom uzdisaja i to do kraja: do presude i propasti, kako bi mi spašeni i pomilovani mogli započeti novi život.
„Nikakve dakle sada osude onima koji su u Kristu Isusu!“
Pavlova poslanica Rimljanima 8,1
|