Nastavak
Dolazimo u tihi cernički samostan. Pater Tomislava, koji nas je ispratio u molitvenoj šetnji ispod velikih oraha u dvorištu samostana (već dugo nisam vido fratra kako u šetnji moli) nema, nema patra Bogdana, a kapelana, patra Zvonimira nisam još ni vidio. Dok ja u tišini malog refektorija pokušavam «srediti» sve snažne dojmove današnjeg dana, pater Franjo je izbrojao, da je jedan veliki «komarac« (on ga je nazvao komarcem, iako sam ja uvjeren da je to neki drugi kukac, možda pauk?) već «četiri puta obišao zid iza nas». U toj dvojbi glede tog komarca ili pauka, odlazimo na počinak. Na starom pisaćem stolu još starije fratarske sobe namještene starim namještajem, uz zvuke cvrčaka zapisujem dojmove intenzivnog dana.
Doista tvrdi krevet, ali i snažni dojmovi današnjeg dana, nisu dali snu na oči. Još sam jednom odmotao film od Linarte do Šagovine i gospođe Ivane. No ipak umoran od dojmova i žarkog sunca, ometan tišinom Potočne ulice (čuvam još uvijek u mislima sliku cerničkog potoka u kojem je voda nevoljko spavala pokrivena tankim zelenim pokrivačem. Izgledala mi je kao djevojka koja bi zaigrala, o onda ipak spavala. Onda opet počela gužvati taj tanki zeleni pokrivač, dok se odjednom kroz oveću rupu nisu ukazale bujne joj, glatke grudi) koja navire na otvoreni prozor, ipak sam zaspao.
Za moje prilike ustao sam rano. Sjedim na krevetu i prelistavam veoma dopadljivi «Godišnjak Župe Cernik», kad se javi pater Franjo. Htio me je probuditi, ali nisam mu se dao.»Mika je tu, požuri!» Pater Ivan je sinoć navratio s puta. Nisam ga vidio od kako je napustio našički samostan i otišao u Osijek. Drago mi ja da s njim, patrom Tomislavom, patrom Bogdanom i konačno patrom Zvonimirom mogu doručkovati. Nekoliko znatiželjnih pitanja o narednim izborima u provinciji i o njegovoj župi Jug II, i rastanak. Žuri mu se. Pater Bogdan je za patra Tomislava donio pošiljku. Tomislav je odmah otvara, zanima ga, iako zna što je u njoj. Iz Amerike je dobio dvije važne knjige na englaskom jeziku za «Biblijski muzej». Znalački ih pregleda i objašnjava mi sadržaj. Tomislav govori nekoliko živih jezika: njemački, engleski, talijanski, arapski, židovski. A govori i aramejski.Tim je jezikom govorio Isus. Nije badava bio jedan od najmlađih doktora u Hrvatskoj i nije badava profesor arhaičnih jezika na franjevačkom sveučilištu u Jeruzalemu.
Novi dan, nove «obveze». Nastavljamo s «vizitacijom» župe. Sunce već dobrano grije. I danas će biti vrući ljetni dan.
Prva postaja: BAĆINDOL. Ulazimo u lijepo uređenu cvrkvu «Svete Marije Magdalene». Pogled mi se odmah zaustavi na velikom raskošno izrezbarenom oltaru. Od hrastovine je ali ju je boja otuđila. Možda je to šteta. Ta hrastovina je slavonski mahagoni! Sjedimo iza tog impresivnog oltara. Pater Franjo priča o njegovoj povijesti, o selu i ljudima. Iako je još kasno jutro ugodno je sjediti u hladnoj crkvi. No moramo poći. Na velikoj slici iza oltara, Sv. Mariji Magdaleni je izgleda naknadno narasla žućkasta kosa i donekle pokrila velike obnažene grudi?!
BANIĆEVAC! Crkva Mučeništa Sv. Ivana. Ovaj je Sv. Ivan moj zaštitnik. Oprosti mi, Sveti Ivane, ali od mnoštva umjetnog cvijeća, neukusno načičkanog uz oltar, ne mogoh se sabrati. Kipići Majke Božje u nekoliko varijacija. Ljepota jednostavnosti – toga ovdje nema. Pozdravljamo susjedu preko puta koja u krilu drži unuče, i idemo dalje.
Niti za crkvu Sv.Šimuna Apostola u PODVRŠKOM se ne može reći, da je ukusno uređena. Govorim patru Franji, kako je službena Crkva dala naputke o uređenju. Zabranila je umjetno cvijeće. Ako nema živoga, ne treba nikakvo.Ne vjerujem da vjernici u svojim kućama «njeguju neukusne vrtove umjetnog cvijeća». Crkva je oduvijek njegovala umjetnost. Ne mora umjetnost uvijek biti skupa i sabrana u velikim gradovima. Umjetnost je umjetnost – a ukusna jednostavnost - ljepota. Ma, ne ljutim se. Žao mi je. Lijepi dojmovi prošloga dana nisu isčezli, ali ovi današnjeg, malko ih mute. No vjerujem da će pater Franjo to na svoj način riješiti. Nisam mu rekao, ali iduće ću ga godine zamoliti da napravimo «kontrolu», ukoliko on još bude u Cerniku.
U takvom raspoloženju stajemo u hlad kuće pokraj crkve. Uljudno pozdravljamo očito bolesnog staroga čiču koji sjedi u hladu. Čim sam izašao iz automobila ugodno me iznenadi zaista lijepi spomenik pogunulim braniteljima OPATOVCA, mom prezimenjaku Šariću i Curiću. Ovakvih lijepih spomenika malo se vidi. Svaka čast! Crkva je dosta uvučena od ulice, pa ostavlja impozantan dojam. Ali i njena unutrašnjost uvelike «otskače» od posljednje dvije. Iza crkve škola.Hoće li ikada biti puna đaka, razmišljam dok gledam u dvorište susjeda desno od crkve.Ono bar nedjeljom mora biti uredno, jer svakom je vjerniku na ulazu i izlazu iz crkve na oku.
Nakon ovog ugodnog iznenađenja lakše podnosim vožnju prema ŠUMETLICI.I tu razgledamo crkvu Sv. Ane, koju nam je otvorila susjeda. Trebalo bi je malo urediti. Stropom male crkve dominira veliki drveni luster. To je jedan od onih koji su do restauracije i postavljanja novih, sjajnih, visili u crkvi u Cerniku.
Vozimo se kroz šumu prema STRMCU. To mi je mjesto poznato. Znam da se nekad tamo nalazio sanatorij za liječenje tuberkuloze. Sada to veliko zdanje bivše bolnice zjapi devastirano i prazno. Nekoliko stražarnica odaju posljednjeg stanara – hrvatsku vojsku. Zašto naša hrvatska vojska uništava svoje? Na to pitanje mi do danas još nitko nije uspio dati zadovoljavajući odgovor. U hladovini visokih brijestova razgovaramo o mogućoj namjeni objekta i svim promašajima politike.
Nemamo gdje sjesti. Po prilici razočarani upućujemo se prema planinarskom domu. Na 350 metara nadmorske visine (u Slavoniji smo!), kako nas upozorava omanja tablica, obilazimo po prilici zapušteni bazen za kupanje, koji se napaja izvorskom pitkom vodom. A voda u njemu je prljava. No to očito ne smeta nekoliko dječaka koji se kupaju i jedni druge upozoravaju na zmiju. Vide se da je to prije bilo u funkciji. Danas je sve oronulo. Glazba s radija odaje «restoran». Pola krova nema. Pa i plastična folija, koja bi ga trebala zamijeniti, poderana je. Da li je i ovo «zdanje» privatizirano? Što donekle funkcionira je oveća natkrivena terasa, s prljavim bijelim plastičnim stolovima i stolicama. Ipak se odlučismo tu popiti kavu. A gdje drugdje? Osim ove nema druge prilike. Prilično utučeni i tužni zbog nemarnosti i manjka ideja srčemo ne baš vreli «espresso» i razgledamo stabla. Puno ih je raličitih. Kao neki alboretum. Na pamet mi pada onaj pred Dubrovnikom koji je za vrijeme rata spaljen. Ovaj ovdje nije spaljem vatrom, nego nemarom. Pater Franjo kaže da ih ima preko stotinu različitih. No to očito nikoga osim nas ne zanima.Ta šuma, koja je stoljećima svojim debelim, starim hrastovima, prkosnim kao i njeni Šokci, bila simbolom naše šokačke slave, danas je nekako oronula. Od slave joj nije ostalo puno. Danas je ona nijemi svjedok našeg preživljavanja.
Na početku puta razočaranje, na kraju još jedno. Šok terapija: vruće pa hladno. No ona Kneipova liječi. Ova ubija dušu...
Žurimo se na ručak. U samostanu moramo biti točni. Poslije ručka, kojeg sam zbog ovih posljednjih, ružnih dojmova nevoljko jeo, razgovaram s patrom Bogdanom o neminovnoj politici i hrvatskoj Crkvi. Nismo ništa riješili ali imamo dobrih ideja.
Pater Franjo je telefonom obavio važne poslove i pokazuje mi samostan. Svaki puta nešto novoga. Veliki rafektorij (blagovaonica) je krasno uređen. Mislio sam da su freske na stropu restaurirane. «Ne! Samo smo oko njih stavili bijeli okvir» sa smiješkom mi objašnjava pater Franjo i otkriva daljnje planove oko ove reprezentativne prostorije. Razgledamo riznicu. Pater Tomislav je i u njoj napravio veliki posao. Katalogizirao je sve slike.
Ja ću trebati dosta vremena da «katalogiziram» sve slike viđene u ova dva dana. One lijepe nikada neću «odstraniti iz moje galerije» . Najljepša je svakako Sv. Leonard i njegov bunarić.
Bog – Bog. Do drugog puta u Cerniku! Možda na godinu provincijske promjene u Cernik dovedu nekog drugog prijatelja fratra. A ja ću i dalje na mom povratku u Njemačku prolaziti Cernikom. Put u slavonsku Lavernu dobro sam zapamtio. Zasigurno ću još koji puta “zastati, odmoriti tijelo i dušu i u zrcalu čudotvorne vode kamenog zdenca ugledati svoje zadovoljno lice”.
Kraj!
Svim Marijama, Maricama, Marinama i Marijanima želim od srca SRETAN IMENDAN!
|
