Kada me je moj prijatelj pater Franjo, gvardijan cerničkog samostana, pozvao da vidim novo uređenu crkvicu Sv. Leonarda u filijali Giletinci, niti sanjati nisam mogao kamo idem. Put do crkve nije odavao ništa posebnoga. Tek prvi pogled izvana, pa iznutra, te ugođaj oko crkve u sjeni visokih stabala i savršena tišina, potsjetiše me na Lavernu, mjesto gdje je Sv. Franjo Asiški dobio stigmata (rane, koje je Imao razapeti Isus).
No pođimo redom.
Od kada je u Cerniku službovao moj prijatelj pater Vjenceslav, franjevački samostan je obvezna postaja na povratu u Njemačku. S velikim sam zanimanjem pratio sve što se u samostanu i crkvi radi, obnavlja, restaurira ili gradi. Cernik je rodno mjesto mog prijatelja i kolege Ivana, kolegice Vesne, patra Ivana, njegovog pokojnog brata, kojeg smo od milja zvali Mika, a napose patra Tomislava, kojeg sam upoznao još 1972 godine, dok je u Eichstaettu u Njemačkoj studirao teologiju. Čuo sam da je u Cerniku, pa sam pohitio da ga nakon skoro 15 godina ponovno vidim. No od kada je u Cerniku pater Franjo, koji je u čitavoj hrvatskoj franjevačkoj provinciji poznat kao graditelj (veoma se dobro sjećam njegovih građevinskih poduhvata u Bušetini, Borovu, Seoni i Donjoj Motičini) moji "dani" u Cerniku su duži. Treba sve to vidjeti. Puna usta hvale marljivih vjernika, darežljivih poduzetnika, dosjetljivih arhitekata. Kroz to sam zavolio tu župu. Rado se sjećam Velike subote i Uskrsa 1999. godine, veličanstvene liturgije u Cerniku, za mene veoma dirljive uskrsne mise u Baćondolu u seoskoj dvorani. Ovog sam ljeta odlučio doći na dva dana. Odmah po dolasku sam izrazio želju vidjeti ne samo Cernik nego i filijale. Kroz Baćindol uvijek prolazim. Želja mi je bila vidjeti Cerničku Šagovinu.To mi je mjesto ostalo u sjećanju iz domovinskog rata, koje je uvijek bilo na udaru Mašićke Šagovine.
Polako se vozim prema Cerniku, gledam oko sebe i razmišljam. Jako je vruće, pa je narod pobjegao u debelu hladovinu velikih oraha. U Požegi mi u oči upade tikvica i to baš onakva kakva se nalazi u grbu «Vinkovačkih jeseni». Par sam godina i ja aktivno sudjelovao na toj smotri izvornog narodnog folklora svjedočeći kako se čuva tradicija, kultura i identitet šokački.Ponosni smo mi na blago iz bakinih škrinja. Eto još malo, pa će se vinkovački trgovi i ulice i ove godine, čini mi se po 36. put, pretvoriti u najljepši izlog etnografskog blaga i pokretni spomenik slavonske, ali i hrvatske baštine. Širokim će ulicama prolaziti tisuće sudionika svečane povorke u bogatim, zlatom izvezenim nošnjama, s tamburama u ruci, a za njima bogato urešena stara drvena kola. Vućiće ih Žeravi i Riđani ponosno podignute glave kao i kočijaš s kapom urešenom grozdom dukata, ili cure i mlade snaše koje iza njega sjede na feder sicu. Biti će to opet prigoda sjetiti se vremena života i djelovanja poznatih Vinkovčana: bana Josipa Šokčevića, Josipa Runjanina, Antuna Matije Relkovića, Josipa Kozarca, Vladimira Kovačića, Vanje Radauša i mnogih drugih. Ponose se Vinkovčani na svoje sinove. Ponosni su i na svoju 220 godina staru gimnaziju. Ponosni su Vinkovčani, ali i čitava Slavonija na prepoznatljive simbole svoje narodne nošnje, koja se ljubomorno čuva baš kao i dukati, na urešene nošnje djevojaka, snaša i baka. I muškarci su ponosni na svoje «špencle» (vuneni kratki kaput od valjane vune, tamno plave boje s ovratnikom u znaku trobojnice) i «fusekle» (čarape od istog materijala i iste boje, s istim šarama kao i špencle). Na rukavima su bili i ostali utkani simboli ružmarina, liciterskih srca, trešanja i jabuka. Vrbanjski je majstor «štriker» Ivan Jochann Horvat, na svakom «špencletu» u lijevom kutu, izvezao i hrvatski grb. Ovaj je omiljeni šokački odjevni poredmet dobio ime po britanskom lordu Spenceru, koji je svoje mornare odijevao u kapute od valjane vune. Zato i pučka pjesnikinja Maca Galović iz Drenovaca pjeva o špencletu :"Diko moja u novom špencletu / uvik ću te nosit u srcetu!" Njen muž Đuka najviše je pjesama posvetio ravnici, ratarima, konjima, žitu, dogodovštinama i istinitim pričama koje je uz samicu sam pjevao. Svakako mu je najpoznatija pjesma «Slavonci smo i Hrvati pravi» i "odavno smo Graničari stari". Poznam ja čika Đuku. Zadnjih je godina skoro potpuno oslijepio. Ostavio je taj rođeni Županjac traga u svojoj Slavoniji. Hvala ti, čika Đuka. Za života si sebi podigao najljepši i najveći spomenik. Takve ljude mi Šokci ne zaboravljamo. Vinkovačke su jeseni svakako i dobar motiv za širenje kulture i turizma, ali najljepši su «auzlog» (izlog), kako se to prije reklo, prikazivanja autohtonog blaga i hrvatske kulturne baštine i tradicije. Dođu u Vinkovci i folklorne skupine iz drugih država, na primjer iz Hercegovine i onda se oni «raspjevaju i razigraju». A Šokci se smiju. To za njih izgleda, kao kad u Zagrebu na međunarodnoj smotri folklora nastupi neka skupina iz Afrike. No tih su dana Vinkovci ionako šareni, pa neka bude i takve šare. U tim sam mislima sjetnim i veselim, ponosan i pomalo tužan došao do Cernika i parkirao automobil u samostanko dvorište u hladovinu velikih starih oraha.
Nakon ručka mi pater Tomislav pokazuje «Biblijski muzej» kojeg je on sam uredio u jednoj velikoj dvorani samostana. Tematski veoma stručno a dobro razumljivo.Nije čudo kad mi je vodič sam autor. U nizu objavljivanja Biblije manjka mu ona na njemačkom jeziku – Luterova. Obećao sam mu jednu takvu darovati. Moj skromni obol cerničkom samostanu, koji me se svake godine nanovo doima. Čuva on veliko blago, a o njemu se slabo zna. Šteta. Možda će se ipak jednom ostvariti želja patra Franje, možda će Cernik opet biti duhovni centar ovoga kraja, Slavonije a možda i Hrvatske.
Moj je domaćin, u čijoj sam kući i pod čijom sam jurisdikcijom, odredio redosljed «vizitacije» župe. Svakako je za župu najvažniji događaj godine bio blagoslov obnovljene crkve Sv. Linarte. Sigurno ne zbog toga što je to obavio požeški biskup, nego što je izuzetnim zalaganjem franjevaca, napose patra Franje, ali još više vrijednih vjernika, to staro zdanje zasjalo iako ne baš prvotnim sjajem. Prvi dakle pohod toga dana je Sv. Linarta, kako ga ljudi zovu. Sve dok iz daleka iz automobila nisam vidio krov, mislio sam, da tu nije bilo baš puno posla, jer mi se izvanjska žbuka činila starom, a ovo vrijedno zdanje nisam do sada nikada vidio. Tek pogledi izbliza te stručno tumačenje patra Franje, otvori mi oči. Na jakom ljetnom suncu prozori lijepih boja. Pomislio sam da su stari. Ljepši su izvana nego iznutra. No ipak lijepi. Još više me se dojmio ulaz u širom otvorenu crkvu. Blista jednostavnošću i ukusnom skromnošću. U kratkoj se molitvi sjećam svih koji su tu radili. Zahvaljujem im. Možda će netko reći, što to ja, stranac, imam zahvaljivati marljivim vjernicima cerničke župe. Sigurno da imam! Pa nije Cernik negdje u Africi, nego u Hrvatskoj. Ures je to cerničkog kraja, a Cernik je, to obvezno moram spomenuti, dio moje drage Slavonije. Dakle i moj je! Eto i zbog toga!
Sjeli smo nakon pohoda crkvi na terasu višenamjenske nove zgrade, i najprije gledali crkvu.Pater Franjo sve važne podatke, i poneke šaljive, dobro ima u glavi. Mogu misliti da je iza tako obimnog posla i odgovornosti dosta neprospavanih noći. Sve je to sada zaboravljeno jer tako veliki uspjeh liječi sve. Nisam mogao odoljeti da ne kažem da se osječam kao u Laverni. Mir, blaženi mir u divnoj Božjoj slavonskoj prirodi. Lijepe misli i spontana molitva same naviru. To je to. Mjesto razgovora s Bogom. Kao naručen stiže jedan crveni automobil. Mlađi čovjek, koji je po priči patra Franje i sam pomogao pri radovima, dovezao je dvije starije gospođe na molitvu u crkvu. Tako eto nakon dugih godina Sv. Leonard opet okuplja Božji narod na molitvu. A tom je narodu teško. Imaju doista puno potreba. Jedino im može po zagovoru Sv. Leonarda pomoći Bog.
U takom raspoloženju prijateljski razgovaram s patrom Franjom o «mojem» Sv.Pavlu, o teologiji. Malo kritiziramo, dosta predlažemo. Nas smo dvojica saglasni, no nas se ne pita. Pozdrav patra Franje prekine temu. Došao je stariji gospodin na molitvu kod čudotvornog bunarića. Nije ga u molitvi smetala naša šetnja oko bunarića, na čijem se zadnjem dijelu postolja velikog križa nalazi već dosta darova: dječjih čarapica, kapica i drugih predmeta, koji simboliziraju «čudo ozdravljenje ili pomoći». Najradije bih ostao ovdje. Nije gospodinu A. Aga u članku «Zašto obnavljamo Linartu» bilo teško napisati i ovo:
» Linarta će biti oaza čiste prirode, zasluženog mira i blage pobožnosti. Svojim će sadržajem omogućiti ugodan boravak svakom vjerniku, svećeniku, putniku namjerniku, učeniku, strancu i domaćem čovjeku da ovdje zastane, odmori tijelo i dušu i u zrcalu bistre čudotvorne vode kamenog zdenca ugleda svoje zadovoljno lice.» Tako je, gospodine Aga! U to sam se ja, putnik namjernik, uvjerio pri mom kratkom ali veoma dojmljivom pohudu Linarti.
Jedna želja patra Franje, jedna moja. Linarta, pa Cernička Šagovina. Pater Franjo vozi polako. Bržu vožnju ne dopušta cesta, pa gledam lijevo i desno.Mogu samo misliti što se sve za vrijeme rata događalo u ovim šumama. Kratki posjet crkvi Sv. Luke. Analiziramo detalje kao neki građevinski inspektori, pomalo kritiziramo kič. Dok je pater Franjo razgovarao s jednom starijom gospođom o zvonu i njegovom tonu, razgledam skromu, netom postavjenu mramornu ploču «Akcija Šagovina 1991». Pri zemlji je, jedva je se vidi. Pa i žive, prave branitelje se u Hrvatskoj jedva vidi. U Hrvatskoj se puno toga jedva vidi. «Pokoj vječni!»
Pater Franjo osjeća da me se ovaj početak «vizitacije» doima, pa bira sve ljepše od ljepšega. A i nije ovdje teško naći ljepota. Mene se ova nedodirnuta Božja priroda i te kako doima, kratki susreti s ljudima također. Uljudno zahvaljujemo jednoj gospođi koja nas je pozvala na piće, ali mi još nismo na kraju, a i ona mora musti krave.
Uz rub guste šume «vikendice». To su prave kuće. Skromnost se pokazuje jedino u nazivu. Pater Franjo mi želi pokazati one doista posebne.»Ovi ljudi rade u Francuskoj» obješnjava mi pater Franjo u vožnji prema jednoj, na kojoj se još nešto radi. «Dakle ovo nije vikendica» govorim mu, dok se sa šumskog puta spuštamo pred kuću, koja leži na osami zagrljena tišinom stare slavonske šume. Odmah nam ususret dođe gazdarica, gospođa Ivana i pozdravlja nas. Ispričava se što je sve «prašno i neuredno od majstora». Ispod kuće u nizini uz potok vide se djeca i koze. Gazdarica nam veoma dojmljivo priča o svom «blagu», o danu kad se okozila prva koza, o kokošima i purama. «Ima puno posla, al nije mi teško.» Pater Franjo pita za njenog muža Zdravka koji je još na poslu. Nismo ga vidjeli. Zdravko je keramičar. U Linarti je postavio pločice u svetištu. Bez puno pitanja veoma simpatična mlada žena priča nam o njihovih petero djece, o smrti svoga prvog muža koji je poginuo u domovinskom ratu, o tome kako je upoznala svoga sadašnjeg muža kojem je umrla žena, a bio je u istoj postrojbi kao i njen pokojni muž i pušio iste cigarete. Upravo su preko tih cigareta, koje je gospođa Ivana, radeći u jednoj trgovini, prodala svom sadašnjem mužu, stupili u razgovor i sada su u sretnom braku. Neistraživi su Božji putevi. Pokazuje nam križić koji je njen pokojni muž nosio o vratu. Ne zdvaja. Uzda se u Boga i gleda u budućnost, ali očito ne skrštenih ruku.
Kuća je doista krasna, nesvakidašnja. U veoma prostranoj dnevnoj sobi, koja se bez vrata nadovezuje na lijepu kuhinju, pokazuje nam iz jednog francuskog kataloga, kako će urediti «šank za kojim djeca mogu jesti. Manje mi je posla. Kuhinja mi je na dohvatu ruke.» Vidi se smisao za praktičnost ali i ukus i ljepotu. Blagovaonica je puna prekrasnog cvijeća po kojem je pala prašina, «jer majstori još rade».
Polako se bliži večer, pa nam je poći. I ovdje bih ja rado ostao. Moram priznati da mi je ovaj dio brdovite Slavonije dosta nepoznat. Ja sam iz Posavine, nigdje brda. Kod nas je naveće brdo bundeva. Moj Bože, lijepu si je uredio!
Nastavak slijedi! 
|
