
Liječnik Antun, koji je u svom zvanju dugo bio veoma uspješan i poznat, sjedne jednoga dana i napiše pismo svojoj učiteljici iz osnovne škole, koja ga je, dok je bio njen učenik, jako poticala.
Tjedan dana poslije dobije on odgovor pisan drhtavom rukom. U pismu je stajalo:“Dragi moj Antune, htjela bih da znaš što mi znači tvoje pismo. Ja sam jako stara žena u osamdesetim godinama, živim u jednoj maloj sobi, sama si kuham, usamljena sam i osjećam se posljednjim listom na drvetu. Možda te zanima, Antune, da sam 50 godina bila učiteljica i da je za svo to vrijeme tvoje pismo jedina hvala koju sam dobila. Sitglo je jednoga hladnoga jutra i obradovalo je moje usamljeno staro srce. Već me godinama ništa tako nije obradovalo!“
„Riječi kazane u pravo vrijeme zlatne su jabuke u srebrnim posudama!“
Mudre izreke, 25,11
|