Ponedjeljak je, osmi sijačanj godine Gospodnje 2001. Dakle u Slavoniji nisam bio od prošlog stoljeća. Tisućljeća !
Promet, budući je ponedjeljak, dopušta normalnu vožnju. Pred Münchenom snijeg, koji me prati do Graza. Na jedanom austrijskom parkiralištu pokrivenom debelim snijegom pravim stanku zbog Sisi i s njom trčim pustim parkiralištem. Davno već nisam vidio ovako debeli snijeg. Radujem se kao dijete. Vozim oprezno iako imam zimske gume. Na graničnom prijelazu u Sloveniju me od ispitivanja carinika spasila Sisi, koja je zalajala čim sam otvorio prozor i pružio putovnice. Već je dobar mrak.
Prvi susret s Hrvatskom u Macelju služben. Bez dužeg zastoja nastavljam prema Zagrebu i uz put se sjećam Jesenja, Štefa, kuma Iveka, njegove kleti i dobrog vina, violiniste Marijana (i Ciganice) i Ive harmonikaša, velike zabave u seoskom Domu, Štefovog župnika i njegovih zgoda i nezgoda. Za sve jedan Očenaš. Štefovom kumu sam već nekoliko puta htio poslati heilbronskog vina, no do danas mi nije uspjelo. Morat ću se prvom zgodom dogovoriti sa Štefom. Ovo me sjećanje malko probudi iz monotonije, koju tek prekine poneka vijest s radija ili dobra pjesma, ali i moja djeca, koja svaki čas nazivaju na mobitel i pitaju kako smo i gdje smo. Nisam mislio da ću ikada imati mobitel. Najprje zbog statusa koji se tom spravom nekome pripisuje, nekim „ruralnim ljudima“, kako ih naziva Ivan Supek, a ja od milja zovem „hercegovancima“. Osim toga ne želim biti dostupan svakome u svaki čas. Srećom ta se sprava može isključiti. Za Božić su mi ga kupila djeca. Sada vidim da to baš nije glup izum. Dobar je, ako ga se namjenski koristi.
Već od Krapine kiša koja pada sve do Novske. Slavonija me dočeka suha, pozdravila me dostojanstveno iako ne onako kako sam očekivao. Snijegu ni traga ni glasa. Skoro prazna auto cesta, tek po koji automobil ili kamion s BH-registracijom, koja ne odaje mjesto ni kraj, dopušta da odlutam u pokoje mjesto uz koje prolazim. Sjećam se prijatelja iz Raića i molim za njih Očenaš. Hrvatski radio emitira vijesti: „Delegacija Vojvodine došla na razgovore u Ilok. Razgovaralo se o povratu zbirke „Bauer“ iz vukovarskog muzeja, razminiranju hrvatskog područja uz granicu. U Splitu nevrijeme. Carla del Ponto dolazi u Zagreb. Vjerujem da dosta njih zbog toga neće mirno spavati. Ratna vlada:Gregurić, Granić, Šarinić, Tomac, već se nekoliko puta tajno sastala. Sada javno izjavljuju da će surađivati s Hagom i savjetovati aktualnu vladu. Nagađa se o američkoj municiji s osiromašenim uranom u Jadranu. Jedan se ronilac u Puli, (Musliman), nije vratio sa ronjenja. U Zagrebu otkriven lažni liječnik.
Vrtim po radiju i tražim nešto veselijeg. Radio „Martin“ iz Dugog Sela emitira dječju tamburašku skupinu. Pjavaju doista bezobrazne pjesme („U mog strica osma kobasica. Sedam suši, osmu strina puši“). Slušatelji nazivaju i hvale ih!? Proriču im dobru budućnost. No, svašta. Dobro napredujemo. Na mlađima svijet ostaje. Čudnog li svijeta, svijetle li nam budućnosti.
Slavonija siva, bez snijega i ičega novog.
Osvanuo je moj prvi dan u Slavoniji. Nakon dužeg spavanja idem sa Šogorom i Vladom u Jakšić po neke dijelove za traktor. Sad ne vozim. Mirno gledam lijevo i desno ne bih li otkirio išta novoga, što do sada još nisam vidio. Osim jedne velike reklame za „Löwenbräu“ u jednom običnom, ne tako velikom selu Bektež, sve je isto. Trgovac tvrdi, da su dijelovi originalni i čita omotnicu na kojoj piše: „Zemlja podrijetla SRJ“. U povratku svraćamo u „Löwenbräu“ lokal. Vanjština ne odaje interijer. To je po prilici velika diskoteka, lijepo uređena. Iako je oko 11 sati neki već piju pivo, ali Ožujsko. Löwenbräu je ipak skup. Dosta je reklama. Uz dupli esspresso kojeg pijam ja i Ožujsko pivo koje piju Šogor i Vlado, pričamo o djeci i mladeži, o njihovoj perspektivi. Pristojan mladić, konobar, lijepo odjeven nudi još jednu rundu, no mi moramo ići. Sada vozim ja. Po prvi puta u životu vozim Fiat Punto. Zgodan mal ali okretan automobil. Novi.
Umro je jedan mlad čovjek, brat šogorovog susjeda. Ja ga nisam poznavao. Sam je već godinama živio u Zagrebu, završio ekonomski fakultet, radio u banci i navodno se objesio. Iako meni nepoznat idem na sahranu. Nova grobljanska kapelica nije mogla primiti sve koji su ga došli ispratiti, pa stojimo vani. Sva sreća slabo sunce ipak malo grije. Ne čujem ništa što se događa u kapelici pa razmišljam o životu i smrti. Nakon obreda susrećem prijatelja, patra Miju koji je na dužnosti u Našicama, a kojeg nisam vidio dvije godine. Obilazimo grobove rodbine. Zastajem kraj groba mladića koji je u 37. godini poginuo u obrambenom ratu. Zna li on zbog čega je morao poginuti? Ne vjerujem da je bio heroj. Da li se on borio za ovo što se sada zove hrvatska država? Da li su i njega prevarili, jer poginuo je u Bosni? Kroz glavu mi prolazi kronologija ratnih događanja u BiH. Nije li i on pogunuo zbog nečije sulude ideje o „velikoj Hrvatskoj“. Autori i protagonisti (koji su još živi) i dalje tu ideju smatraju opravdanom. I dalje izmišljaju razloge „za“ iako ja uz najbolju blagonaklonost ne nalazim niti jedan valjan. I dalje sam uvjeren, da je na djelu bila megalomanija i suludost. Zbog toga je ovaj mladić morao poginuti i ostaviti iza sebe suprugu i malu kćerkicu.
Na večer nam u posjetu dolazi pater Mijo. Razgovaramo o njegovom adaptiranju u za njega novu sredinu nakon Njemačke, Australije i Trsata, o starim danima. Mijo je fin čovjek, kulturan. Čovjek od knjige. Dajem mu nekoliko mojih referata i „Ludi svijet“.
Vijest dana: “Biljana Plavšić dragovoljno došla u Den Haag. SRJ joj odbila dati azil“!? Da li je to pold demokratizacije ili opet neka igra? Vjeruje li ona stvarno da joj se ništa neće dogodtiti jer je „bez grijeha“? Ili je to još jedan bezobrazan srpski pokušaj povlačenja za nos svjetske zajednice?
Kasno sam legao. Iako po prilici umoran ne mogu zaspati od laveži uličnih pasa. Osjećaj je to kojeg davno nisam doživio. Zanimljivo je da me to ne smeta. Kroz glavu mi na tu temu prolaze kojekakvi stihovi neke moguće pjesme.
Viješću, kojom je završio jučerašnji dan, počima i novi. Prve moje TV vijesti dana: Biljana Plavšić izjavljuje na tribunalu:“ Dobro jutro, časni sude. Juče sam dobilao optužnicu, dobro sam ju rezumjela i niti po jednoj tački se ne osjećam krivom.“ Aferim!
Predsjednik Mesić došao na Hvar običnim trajektom. Hoda rivom bez pratnje, rukuje se s ljudima, s njima na terasi pije kavu. U Hrvatskoj je i to vijest dana. Da li su to jedine vidljive promjene u Hrvatskoj?
Račan predlaže smanjenje plaća članova Vlade. Božo Kovačević će „glasati protiv“. Čačić je glasati za, ukoliko to bude zadnji ovakav prijedlog. Ipak samo mi svi najprije ljudi.
Organizacija poljoprivrednika najavljuje prosvjed zbog neisplaćenih jesenskih dugova.
Dan sunčan, proljetni. Skoro do podne u pidžami ispijam kavu. Na odmoru sam. A kava mi najviše prija u pidžami.
Na veče TV-emisija „Željka Ogresta i gosti“. Za uvod prikazuje neki očito autentični snimak potpisivanja nečega od strane pokojnog Predsjednika. Kamera ide u desno i hvata Škegru dok sa stola uzima bocu whyskija i stavlja ju pod sako. Obećava da će ga jednom zgodom pitati o toj krađi. E, kad bi to bila jedina njegova krađa. Među inim gost joj je i Dobroslav Paraga. Po prilici uspjeva kontrirati njenom čačkanju po njegovoj očito burnoj iako kratkoj političkoj biografiji. Pita ga da uporedi bivšeg i sadašnjeg predsjednika države. 1:0 za sadašnjeg. Na kraju ga moli da svira klavir. „Nemam note“ izmotava se Paraga, ali će onda pjevati. Njegove dvije kćerke koje su sjedile u publici, dobro su se amizirale tatitnim pjevanjem.
Slavonska televizija Osijek tvrdi, da se u Bizovcu jednoj ženi, dok je cijepala drva, u drvetu ukazala Majka Božja, pa su to drvo odmah odnijeli u crkvu. Događaju se u Hrvatskoj i „čuda“.
Noćas psi nisu dugo lajali. Možda ih je ušutkala dobra kutjevačka graševina?
Nastavak slijedi!
|
