
Zemljoradnik, paor, već u jesen poore svoje njive i priredi ih za proljetnu sjetvu. I kada dođe vrijeme u zemlju baci skupocijeno sjeme. I njegovo jesensko ili proljetno oranje i sijanje i svi drugi poslovi usmjereni su na žetvu ili berbu. I kada nakon nekoliko mjeseci sazrijevanja i čekanja dospije vrijeme žetve pšenice, berba voća i kukuruza, vađenje repe i krumpira nitko nije tužan. Rast i sazrijevanje nije kraj nego žetva. Nitko ne plače dok bere zrelo voće, žanje i melje zrelo žito.
Naš je život rast i sazrijevanje. A da će nakon šarenila životnoga ljeta doći i jesen i da će mo dospijevati u vrijeme žetve, konačno nije ništa žalosnoga. Bog samo pobere svoje zrele plodove. Žalosno bi bilo kada bi došla jesen a za žetvu ili berbu nebi bilo ničega jer ništa nije naraslo. Jesen bez berbe i plodova je žalosna. Život, kojega ubire Bog, koji je izrastao i sazrio u plod, je ispunjeno vrijeme, vrijeme žetve, vrijeme radosti, vrijeme zahvale, vrijeme života.
„Što tko sije, to će i žeti! Doista, tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni.”
Pavlova poslanica Galaćanima 6, 7-8
|