
Na grčkom otoku Kreti priča se o jednom poznatom pustinjaku, Svetom ocu Makariosu, koji je živio u Egiptu u 4. stoljeću, slijedeća priča:
Otac Makarios išao je jednom pustinjom i u pustinjskom pijesku naišao na lubanju. On je zapita:“Tko si ti?“ – „Ja sam bio poganski svećenik“, odgovorila je lubanja, „kad se moliš za ljude koji su u paklu, doživljavamo veliku okrjepu.“ Nato će mu Otac Makarios:“A kako je u paklu, i kakva je ta okrjepa?“ Lubanja će:“Svi stojimo u sredini plamena. Ali naša glavna muka je da su nas povezali leđa na leđa i da ne možeš vidjeti s kim si povezan. To je pravi pakao. Ali kad ti za nas moliš onda povezi malko olabave i možemo vidjeti jedan drugoga. To je okrjepa!“
Živimo jedni s drugima a ipak smo jedan drugome okrenuli leđa. U braku, u obitelji, među susjedima i prijateljima, kolegama na poslu, svagdje isti problem „leđa na leđa“. Pojedini povezi, lisičine, srdžbe i zavisti, ljubomore i egoizma, samoljublja i bezobzirnosti sprečavaju da se pogledamo licem u lice. Ti čvrsti povezi drže nas okrenutih leđa.
Ali ova stara pustinjska priča zna i rješenje, rješenje tih čvrstih veriga:“A kada ti za nas moliš, onda se povezi olabave i možemo vidjeti jedan drugoga. To je okrjepa.“
Nikada neću zaboraviti jednog od mojih profesora dogmatike (dogmatika je teološka znanost u vjerskim istinama) koji je pakao fornulirao ovako:“Pakao je stanje u kojem ne možeš ljubiti i biti ljubljen.“
„I molim za ovo: da ljubav vaša sve više i više raste u spoznanju i potpunu pronicanju!“
Pavlova poslanica Filipljanima – 1,9
|