
Puno je različitih vatri i žara. Svi znamo za žar strasti, vatreni bijes, užarenu mržnju, žarku želju, vatreni temperament. I večeras smo to, ali prije utakmice s Australijom, itekako vidjeli. Navijački žar! Svakoj je od ovih vatri nešto zajedničko: iza sebe ostavljaju prljavi, sivi pepeo. Ljudi gore od oduševljenja, upali ih vatra strasti, užare se u bijesu i želji, sijaju u idealizmu ili od bijesa i mržnje. Ali u svim ovim vatrama konačno čovjek izgori i iza njega ostane pepeo.
Ima međutim jedna vatra koja zapali čovjeka a da ga ne opeče. Vatra ljubavi Božje se razbukta ali ne uništi čovjeka. Vatra ljubavi Božje zahvati čitavoga čovjeka, on gori svjetlim plamenom, ali iza toga ne ostaje pepeo. To je još davno doživio Mojsije u pustinji. Četrdeset godina čuvao je ovce svojega tasta. Koliko je puta vidio da se od jakoga sunca zapalio grm i nestao u pepelu. Ali jednoga je dana bilo drugačije. Grm je gorio ali nije izgorio. To je bila realnost Božja koja je drugačija od vatre ovoga svijeta. Mojsije je skrenuo sa svoga puta i susreo Boga i poziv svoga života.
Kada nas Bog upali svojoj ljubavi, kada nas užari vatrom svojega duha, tada ne izgorimo nego postajemo razbuktanom bakljom nade i radosti.
"Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!“ Luka 12,49
|