
Kada bi na ulici upitali mlade ljude što je smisao života, bojim se da bi čuli svakojake, ali ne bar donekle prave odgovore. Za vrijeme studija smo napravili takovo jedno ispitivanje i to u ne baš malom gradu, i dobili samo tri spontana odgovora. Jedna je djevojka rekla:“ Smisao moga života je ljubiti, raditi, umrijeti!“
U ovom brzom, cool odgovoru nalazi se u stvari najdublja ljudska čežnja. Naravno da je ova djevojka mislila na tjelesnu ljubav, ljudski rad i zemaljsko umiranje. Pa ipak u tom odgovoru biva jasnim da mi ljudi život smatramo smisaonim ako smo u njemu ljubili i ako smo ga ispunili. Čeznemo za onom posljednjom ljubavi koja je bezuvjetna, neograničena, neizmjerna. Koja ljubav uključuje sve nizine i traje do smrti? Koja ljubav izdrži sve granice i preživljava sve poteškoće? Čak i prava prijateljska ljubav može naići na svoje ranice. Samo je Isusova ljubav prema nama ta koja sve može jer je savršena i na kraju jedina koja još vrijedi. Život je smisaon i dobar ukoliko je utonuo u Isusovu ljubav. To nipošto ne znači, da međusobnu ljubav ne trebamo. Dapače! Sam je Isus rekao „Kako ćeš ljubiti Boga kojega ne vidiš, ako ne ljubiš brata kojega vidiš!“ Naravno da je Isus mislio na brata čovjeka, ne brata po krvi, kojeg ionako ljubimo.
Veliki ja dar da možemo raditi, micati rukama i misliti glavom. Međutim sam naš rad nemože biti ispunjenje života. Rad je, uostalom kao i novac, sredstvo za život ali nikako smisao života. Samo je jedan posao koji je doista savršen i trajan. Isosov posao za nas koji sadrži i njegovu muku, križ i smrt. Taj posao može biti noseći temelj našega rada. Njegovo nas djelo nosi, pa smo slobodni za naš učinak. A kad više nemožemo raditi tada smo oslobođeni pritiska za učinkom, jer naš život dobiva posljednji smisao u Isusovom djelu za nas.
Može li smrt biti posljednji smisao života? Možemo li doista izdržati to da smo spašeni i da svejedno moramo umrijeti? Samo je jedan čiji je život imao smisao u umiranju. Isus je rođen kako bi cijeli svoj život uložio za nas. Njegova smrt iz ljubavi prema nama i radi nas završava u životu koji našem zemaljskom umiranju daje nadu u život poslije smrti. Ljubav koja je cjelovita, djelo koje je savršeno, smrt koja završava životom. Isusova ljubav, posao i smrt noseći su elementi našega života. Oni nam nude skrovitost i čine nas slobodnim. Oni nam pomažu da se sa svime pomirimo i ujedno nam nude nadu. To je smisao života!
„Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo!“ (Pavlova poslanica Efežanima 2,10)
Dug ili ispunjen život?
Jedan si je bogataš dao sagraditi prekrasnu vilu. Uselio je u tu kuću iz snova sa svim njenim predivnim odajama i skupocijenostima. Ali u njegovu se radost uvukla izvjesna doza tuge, jer je počeo razmišljati o prolaznosti života. Mislio je:“Kad bih barem mogao živjeti tristotine godina!“
Da li bi mogli izdržati jedan tako dug život? I nebi li nam i to bilo prekratko da bi mogli ispuniti sve naše ljudske želje i željice? „Sedam bih života želio imati. A imam samo jedan!“ rekao je Albrecht Goes. Ne krije li se iza ove sulude želje zabluda da se život ispunja samo njegovom dužinom? Bog je ljudski život sasvim drugačije zamislio. Uredio ga je u tri stadija. Ta tri stadija zajedno su cjelina, punina i pravi život. Prvi je stadij zemaljski život. U taj život dolazimo rođenjem od majke. To je čudo, veliki dar. Ali zemaljski je život nas ljudi slomljen grijehom i treba ga obnoviti i promijeniti. Drugi stadij je duhovni život. Našim ponovnim rađanjem postajemo od ljudske djece djeca Božja. I to je čudo i veliki dar. Duhovni život, život u vjeri usmjeren je na treći stadij, na vječni život. Uskrsnućem će mo doći u novi svijet. Time će mo doživjeti savršenstvo života. Sva ova tri stadija idu jedan s drugim. Svaki je važan, i samo sva tri čine cjelinu, puninu života. Zemaljski život rođenjem od majke, duhovni život preobrazbom od djece ovoga svijeta u djecu Božju, i vječni život uskrenućem u novi svijet – to je cjeloviti život. Izdržati će mo sva tri stadija. Bog nas čeka u svojoj neizmjernoj ljubavi kako bi nam darovao – ne baš pod svaku cijenu dug - ali cjeloviti život.
„Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću.“ (Pavlova poslanica Rimljanima, 6, 4-5)
|