
Dragi moji blogeri,
evo me! Nekoliko me dana nije bilo. U tih nekoliko dana proživio sam strah, tugu, neizvjesnost, umor ali i neizmjernu sreću. Tri susreta s tri blogera dali su mi opet snage da mogu dalje. Osobno sam po prvi puta susreo Mimozu i Bobu. A moga starog druga Paora sam opet, po neznam već koji puta, premda na kratko, ali ipak ponovno sreo. Ovi su mi se susreti duboko urezali u srce i dušu. Osjetio sam moć i snagu tih susreta koja me jako podsjeća na ljubav. Da na ljubav. Onu iskrenu, čistu, prijateljsku ljubav bez koje nama života. Zato im od srca zahvaljujem a Vas molim: nemojte zamjeriti ako pod dojmom tih doživljaja nekoliko postova posvetim temi ljubav. Konačno u svibnju smo! Zar se ne poklapa?
RIJEČI LJUBAVI
Njemački car Friedrich II. živio je 1250. godine u Palermu. Htio je doznati kojim su jezikom govorili prvi ljudi. Osnovao je dom za novorođenčad bez roditelja i smjetio ih u taj dom u kojem su ih njegovale dobre njegovateljice. Njihova je zadaća bila da djecu hrane najboljom hranom i da brižno paze na njih. Samo im je jedno zabranio: nisu smjele s djecom progovoriti niti jednu riječ. Kad djeca ne čuju niti jedne riječi nekog jezika onda će, tako je mislio car, jednoga dana progovoriti jezikom kojim su govorili prvi ljudi – prajezikom čovjeka. No ovaj eksperiment nije uspio. Car nije doznao kojim su jezikom govorili prvi ljudi, ali je doznao što su temeljne potrebe čovjeka. Djeca u domu su unatoč dobre ishrane i njege brzo umirala. Dakle za život nije dovoljna samo hrana i njega. Čovjek za svoj razvoj, rast, procvat treba riječi ljubavi. Ako ljudima ne govorimo te riječi onda će umrijeti.
Svaki čovjek za svoj život treba ljubav koja ga nosi. Tu ljubav posredujemo i verbaliziramo riječima. Zbog toga nas Bog uvijek ljubi. Njegova je riječ ljubavi postala „tijelom“ (čovjekom) kako bi nam bile što jasnije, ljudskije, razumljivije Isusove riječi:“ Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi“ (Ivan 15,9).
Trebaju nam znaci i riječi ljubavi kako bi nam ona bila opipljiva. A ljubav trebamo kako bi mogli živjeti, zaživjeti i preživjeti.
“S djetinjstvom punim ljubavi možemo u ovome hladnom svijetu preživjeti pola života.“ (Jean Paul)
Kada sam bio deset ili jedanaest godina u razredu smo imali dječaka, kojega nitko nije volio. Bio je štreber i nikad nije htio sudjelovati u našim čestim tučama. Jednoga smo dana odlučili da mu damo lekciju. Zaključali smo vrata učionice i pošteno ga istukli. Kad smo narednoga jutra čekali da se otvori ulaz u školu vidjeli smo ga kako dolazi u pratnji oca. Njegov je otac bio veoma ugledan čovjek; čak smo ga i mi respektirali. Pred školskim ulazom oni su se pozdravili. Otac ga je pomilovao po obrazima, nježno mu je rukom prešao po kosi, rekao mu par lijepih riječi, okrenuo se i pošao. Nakon par koraka mu je još mahnuo. Mi smo sve ovo gledali i to nas se jako dojmilo. Više ga nikada nismo tukli. Naravno ne iz straha od njegovog oca. Ne. Obuzeo nas je nekakav neobjašnjiv sram koji je djelovao kao zategnuta kočnica. Ovoga je dječaka njegov otac jako ljubio. I zbog toga ga nismo mogli tući.
To je bilo prvi puta da sam osjetio snagu ljubavi. Po prvi sam puta počeo shvaćati što je Bog mislio sa svojom zapovjedi ljubavi: da trebamo ljubiti jedni druge, da se nesmijemo medjusobno napadati, da nesmijemo jedan drugoga iskorištavati. Neizmjerna ljubav Božja prema čovjeku čini ga nedodirljivim za našu mržnju. Ukoliko bi htjeli naškoditi sučovjeku izgledalo bi kao da bi naškodili Bogu. Bog nas voli. I zbog toga smo nedodirljivi. Oni koje Bog ljubi pod Njegovom su zaštitom!
„Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge.“ (Ivan 13,34)
LJUBAV NAS ČUVA!
Jedan tibetanski misionar pripovjeda, kako je s jednim Tibetancem posao na planinarenje po Himalajima. Dospjeli su u jaku snježnu oluju. Teren nisu poznavali. Tako su se njih dvojica s mukom probijala kroz snijeg koji je bivao sve debljim. Odjednom ugledaju čovjeka kako nepomičan leži na obronku stijene. Misionar mu je htio pomoći, no njegov pratioc je to energicno odbijao:“Ta mi smo sami u životnoj opasnosti, nemožemo se još brinuti za ovoga čovjeka jer bi na kraju sva trojica otišli u smrt. Ja želim spasiti moj život!“ I ode.
Misionar je prišao unesrećenom čovjeku, stavio ga na svoja ledja i polako krenuo. Pod težinom ovoga čovjeka ali i zbog dubokog snijega postalo mu je toplo, počeo se znojiti. Njegova se tjelesna toplina prenosila na čovjeka kojeg je nosio pa je ovaj došao k sebi. Sada su se njih dvojica zajedno borila protiv snijega i došli su do kuće. Ali prije toga su vidjeli misionarevog prvoga pratioca kako leži u snijegu. Bio je umoran pa je pao na snijeg i smrznuo se.
Misionar ovu istinitu priču završava riječima: “Htio sam spasiti čovjeka a pri tom sam spasio vlastiti život!”
„Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mena, naći će ga!“ (Matej 16,25)
Sve Vas, dragi moji, puno i srdačno pozdravlja Vaš
Baća Iva
|