
Poneki kršćani sliče jatu gusaka koje žive u prekrasnom dvorištu. Svakoga sedmoga dana u tjednu održavaju svečanu paradu. Jedna za drugom, u redu idu sve guske na određeno sastajalište. Najrječitiji gusak skoči na ogradu i s puno gakanja im govori o čudima gusaka. Nikada još nije zaboravio sjetiti se starih lijepih vremena kada su se guske usudile letjeti i preletjele čitavu zemaljsku kuglu. Gusak je hvalio stvoriteljsku snagu Božju koji je guskama dao velika krila i siguran instinkt za letenje. Njegova priča se očito jako doima guskama. Pognule su glavu i svojim krilima obuhvatile dobro nahranjena tijela. Na putu kući hvale dobru propovijed gusakovu ali i njega. I to je sve. Ne lete. Čak ni ne pokušavaju. Ne lete jer hrana je dobra a dvorište sigurno.
Okrutna igra
U srednjem vijeku je postojala jedna igra koja se priređivala za uveseljavanje plemstva i naroda. Na središtu dvorišta zamka iznad vatre bi objesili kotao s vrelim medom. Tada su u dvorište pustili medvjeda kojeg je privukao slatki miris meda. Sve su to promatrale milostive dame i znatiželjna gospoda. Svi su oni gledali kako gladni medvjed liže vreli kotao i kako spržene njuške počme jaukati i bježati. Međutim opet ga vraća miris meda, opet liže i opet si još više prži njušku. I tako sve dok potpuno iscrpljen od jakih bolova ne padne.
I nas ljude stalno privlače slatki izazovi grijeha. Moć i bogatstvo, uspjeh i slava, sex i različite tjelesne draži, uspjeh pod svaku cijenu, škrtost i sebičnost zavode nas i dovode do svakojakih gluposti. Koliko smo se već puta zbog toga opekli ali i dalje dozvoljavamo da nas se zavede dok nas se konačno ne uništi a da niti ne okusimo onu sreću koju smo željeli i tako skupo platili. Često su puta prve čaše grijeha i požude lake i slatke. Ali poslije svaka peče kao vatra stida i srama, kajanja i gubitka. I svejedno sve ide dalje kao da se ništa ne događa. Što se to uopće događa s nama razumnim ljudima? Kada će mo skupiti dovoljno snage i napustiti tu okrutnu igru?   
|