
Vjerujem da svi znamo Grimmovu bajku o Cvilidreti. Neizgledan čovječuljak plesao je noću u šumi oko vatre. Bio je sam i pjevušio:“Ah, kako je dobro da nitko nezna da se zovem Cvilidreta!“ Razlog njegovog diskretnog veselja je bilo to što nitko nije znao njegovo ime, njegov identitet. Poznata nam je naša radost zbog činjenice da očito nismo sami. Naši snovi i želje, htijenja i misli, riječi i putevi, djela i propusti su diskretni. Ah, kako je dobro da nitko nezna kakva nam je nutrina. Međutim bilo kada vatra su ugasi i ostaje samo prljavi pepeo i žalosna tama. Nitko ne pjeva, nitko ne pleše. Samo se odjednom začuje plačljiva tužaljka: “Ah, kako je teško što nitko nezna kako se stvarno zovem!“
Samoća nije pitanje raspoloženja. Samoća je iskustvo nemoći da se nekome otvorimo, da mu kažemo naše stvarno ime. Ako neznamo reći što nas tišti, boli, što nas ždere i tjera od drugih ljudi, onda smo doista potpuno osamljeni. U tom slučaju nudim jednu treću verziju ove Cvilidretine pjesmice:“Ah, kako je dobro da jedan zna kako se stvarno zovem!“ Ako Isusu otvorimo naš život, ako mu kažemo tko smo mi, kako živimo, što nas zaokuplja, On će nas u svojoj ljubavi prihvatiti i razumjeti. Ako Isusu kažemo što smo, što rade naše ruke, što vide naše oči, što misli naša glava, što govore naše usne, za čime žudi naša duša i po kojim putevima hodaju naše noge, onda će nas on uroniti u svoje milosrđe i oprostiti nam. Tako smijemo njegovom ljubavlju biti jedno s Bogom, s nama samima i s drugim ljudima.
Ah, kako je dobro, Gospodine, da ti znaš tko sam ja, da me takvoga ljubiš i sve mi opraštaš!
Budući da sam pet dana bio bez vas, dragi moji blogeri, imao sam dosta vremena razmišljati o samoći. No to me razmišljanje nije opteretilo. Na kraju sam uvijek mogao radostan zapjevušiti:“Ah, kako je dobro što vas imam i nisam sam!“ I eto upravo to sam vam htio reći poslije ove stanke i zahvaliti vam na vašoj otvorenosti, lijepim riječima i razumijevanju – zahvaliti što vam imam!
Sve vas voli vaš baća Iva! 
|