Jedan kralj zapovijedi svom ađutantu: “Idi i donesi mi jelo od kojeg na zemlji nama slađeg!“ Ađutant se uputi i poče razmišljati o najslađim jelima ali na kraju kupi jedan jezik. Došavši u dvor odnese ga u kuhinju i zapovijedi kuharu da od njega napravi ukusno jelo koje će odnijeti kralju. Kralj je s jelom bio zadovoljan, jezik mu je dobro prijao. Poslije jela opet zapovijedi ađutantu:“Idi i donesi mi nešto što je gorko, od čega na čitavome svijetu nema gorčeka!“ Ađutan ode i opet kupi jezik, kuhar ga pripremi a ađutant ga odnese kralju. Kralj se iznenadio:“Najslađe što si mi donio bio je jezik. Zahtijevao sam nešto najgorčega, a ti mi opet doneseš jezik!“
Potom ađutant upita kralja:“Moj gospodaru, ima li na svijetu išta slađega od jezika? A ima li na cijelome svijetu išta gorčega od jezika?“
Jedna jedina riječ može život spasiti i sačuvati, duši biti melem ali i rana. I jedna jedina riječ može ubiti i razboliti, sažgati I posijati ogorčenje. Naš jezik može izazvati slatkost ljubavi ali i ogorčenje mržnje. Zbog toga bi, eto bar kroz ovo korizmeno vrijeme, mogli svu našu “iznutricu” utonuti u ljubav Božju, kako bi i naše riječi postale riječi ljubavi.
“Tako i jezik: malen je ud, a velikim se može ponositi. Evo: kolicna vatra koliku šumu zapali! I jezik je vatra, svijet nepravda jezik je među našim udovima, kalja cijelo tijelo te, zapaljen od pakla, zapaljuje kotač života. Doista, sav rod zvijeri i ptica, gmazova i morskih životinja dade se ukrotiti, i rod ih je ljudski ukrotio, a jezik - zlo nemirno, pun otrova smrtonosnog - nitko od ljudi ne može ukrotiti. Njime blagoslivljamo Gospodina i Oca, njime i proklinjemo ljude na sliku Božju stvorene: iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo. Ne smije se, braćo moja, tako događati! Zar vrelo na isti otvor šiklja slatko i gorko?”
(Jakovljeva poslanica 3,5-11)
NOVE RIJEČI
Želio bih naći nove riječi,
otkriti nove izričaje,
da ti mogu izraziti svoju ljubav,
ljubav koja će biti uvijek nova,
nikad stara.
Želio bih svim silama duha i srca
iznaći novi, topliji, jasniji način,
da izrečem i opjevam dubinu
svoje povezanosti s tobom.
Želio bih sabrati najljepše misli
i najuzvišenije ideje,
da ti na dosad neviđen način
dokazujem svoje poštovanje.
Želio bih do dna iskoristiti svoje
talente, napreći sile uma
i naći riječ nečuvene, jedinstvene
ljepote, kojom bih dao ime
svojem sveukupnom zanosu.
A, evo ti, Gospodine, koji vidiš
kako su moje misli sitne i siromašne,
ne tražiš nikakvih iznašašća,
nikakvih genijalnih riječi;
ti voliš čuti kad ja jednostavno kažem
- da te volim.
Jean Galot
--- pocetak ---
|