O NESTRPLJIVOM SRCU, OPORUCI I ŠKOLI ŽIVOTA

Nestrpljivo srce

Jednoga dana dobio jedan čovjek na poklon gusku. Narednog dana guska izleže zlatno jaje. Čovjek je izvan sebe od radosti, sreća mu curi niz ramena. Opet narednog dana guska izleže zlatno jaje. Čovjek nemože doći k sebi od veselja. Sad si konačno može ispuniti sve želje. Kada je trećega dana guska opet izlegla zlatno jaje čovjek se nečega dosjeti. Brzo otrča u kuhinju, donese veliki nož, uhvati gusku za vrat i zakolje je, a onda je raspori i izvadi iznutricu. Ali našao je samo crijeva i drek. Guska je mrtva i nikad mu više neće izleći zlatno jaje.

Tužna priča koja govori o čovjeku koji je u svojoj želji da ima više upropastio svoju životnu sreću. Svaki dan, svaki dio našega života, svaka ljubav, svako prijateljstvo je veliki dar. Trebamo samo vremena i mira kako bi taj svakodnevni dar prihvatili i s njim pametno postupili. Ali nestrpljivost ljudskog srca uništila je puno dana, puno ljubavi, puno nježne sreće i to samo zato, što nezna čekati i vjerovati.

Strah da će nam biti malo i požuda za više čine nam život teškim. Strah da nećemo dobiti sve, da će mo nešto propustiti, da će nam izmaći sreća i požuda da sve moramo imati istoga trena, naš život uništavaju. Pustimo svaki dan da na miru prođe. Prihvatimo svaku sreću koja nam se pokloni i postupajmo s njom pažljivo. Dupustimo da svaki naš međuljudski odnos sazrije i svaki uspjeh naraste. Ta kako ljudi samo lete za velikim životom i ne vide puno malih, prekrasnih stvari. Kako ljudi strahuju nad svojim dobrom i pri tom zaboravljaju pravo dobro: pametno živjeti svoj životni vijek!

Oporuka

Jedan je bogati bračni par imao samo jednoga sina. Dok je sin još bio mali umre majka. Otac je svu svoju ljubav posvetio njemu. I tako je sin rastao obasut očevom ljubavlju. Između oca i sina stvorio se veoma srdačan odnos povjerenja i naklonosti. I možete misliti kako je bila velika očeva bol kad mu je umro već odrasli sin! Otac je neizmjerno patio zbog gubitka voljenog sina. Nakon nekoliko godina mučne samoće umre i otac.
Poslije sahrane skupi se rodbina da otvori oporuku. Nisu mogli dočekati da vide što je tko od tog velikog imanja naslijedio. Tražili su oporuku, tražili ali je nigdje u kući nisu našli. I sada rodbina zaključi podijeliti ostavštinu između sebe. Popodne dođe i služavka, koja je godinama veoma predano radila u toj kući. Žalila je za svojim gazdom koji joj je zbog svoje ljubavi prema sinu uvijek bio uzor. Ništa ona od svih skupocijenosti nije htjela nego samo sa zida jednu malu sliku za uspomenu, na kojoj je bio otac i sin. Bila je to jednostavna fotografija ali joj je bila dovoljna da je stalno sjeća na ljubav oca i sina. Sliku odnese svojoj kući i dok ju je htjela objesiti na zid iz okvira ispade na pod neki papir. Uzme ga i začudi se: to je bila oporuka! A u njoj je pisalo:“Tko god poželi posjedovati ovu sliku, jedini je moj nasljednik. Sve moje bogatstvo od sada je njegovo!“

Škola života

U jednu malu seosku školu dođe inspektor. Htio je ispitati svu djecu od prvog do osmog razreda da vidi što uče. Svako je dijete ispričalo svoju lekciju. Naprijed, u prvoj klupi sjedila je učiteljeva kćerka. Ona još nije morala ići u školu, ali je dolazila svaki dan. Inspektor je to znao ali je iz šale zapitao:“A što ti učiš?“ Ona mu odgovori:“Ja učim biti mirna i tiha!“

Prije negoli bilo što učinemo, moramo biti mirni i tihi. Prije nego što želimo učiniti neku veliku stvar, moramo nešto velikog primiti. Prije nego što želimo govoriti, moramo slušati. A to se sve događa u miru i tišini.“Ja učim biti mirna i tiha!” Ova faza treba i nama u našem životu, u školi života u kojoj učimo čekati.

Zašto strijelicu, prije negoli je pustimo, zategnemo, povučemo nazad? U tom povlačenju nazad ona dobije snagu da poleti naprijed, brzinu i dinamiku.

--- pocetak ---

- 01:21 -

Ukupno Komentara (2)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

Linkovi

Ovo je moje društvo drago

PJESMA SLAVONIJI