Slavonija u srcu i dusi - Baca Iva 2008

Bože, kako su ovi zadnji dani tužni i neobični. Kako su mi promijenili ne samo misli nego i život!
Razbolio se moj dragi prijatelj.
A njegova bolest kao da se odvijala po nekom scenariju: najprije su ga zabolila leđa. On mi kaže:“ Nije to ništa!“ Laki uvod u tešku dramu.

Prvi čin: prijatelj je povrijedio nogu. Htio je sam priključiti neki stroj na traktor, pokliznuo se, stroj mu pao na nogu, vijak se zabode kraj koljena.
I sad se glavni glumac neda, unatoč bola on se diže, hoda, radi, kao da prkosi drugima a sebi dokazuje snagu, izdržljivost, mladost.

Drugi čin: prijatelj je dobio termperaturu, boli ga među rebrima. Liječnik ga šalje u bolnicu, sumnja u otrovanje. Naš se glavni glumac inati, ali u sebi. U bolnici otkrivaju neobičnu upalu pluća, masnu jetru. Ovaj drugi čin još traje.

Ja iz daljine gledam ovu dramu koju kao da sam slutio. Uvod, prvi i drugi čin ne daju naslutiti rasplet. Ipak mimo svih pravila kazališta. Istina! Ali ovo nije kazalište nego život. A život je često neobična drama. A ja nisam kazališni kritičar. Ja sam u toj životnoj drami, iako ne igram nekakvu važnu ulogu. Naš glavni glumac je moj dragi prijatelj, drug, drugan. I ja ga jako volim. Znam da i on mene voli, iako to često ne govori. Takva mu je uloga, takav mu je scenario. I zato ću izaći iz kazališta i stati u realnost bez kulisa i igre šarenog svjetla. Ovdje je grom pravi grom, a ledena kiša ledi krv u žilama, vjetar puše i tjera oči na plač.

Od kako je dakle moj prijatelj osjetio bol u leđima promijenio se ne samo njegov nego i moj život. Tih sam se dana, tako sad razumijem moju brigu i tadašnju, nažalost početnu bol, privikavao na ono što je sada, na to, da mi je drug u bolnici. Svaki trenutak mislim na njega. Nije to ništa novo. To činim evo već treću godinu. Ali sad su te misli označene dubokom boli i brigom, strahom. A taj strah traje od dana njegove povrede. Bojao sam se da ne dobije tetanus. Onda je otišao k liječniku i dobio injekciju. Malo prividnog mira. Onda je počeo raditi iako je morao mirovati. Opet strah da mu ne bude gorje, da se rana ne upali, iskomplicira. Znam da mi je lagao u svakom razgovoru govoreći da mu je dobro, htio me je umiriti. Ta on mene voli, htio mi je odagnati strah, iako ja u razgovoru s nim nisam plakao a itekako sam mogao. Nisam čak ni govorio o mojim osjećajima, mojoj boli, strahu. Vjerojatno nisam uspio, morao je osjetiti. A toliko me već poznaje dobro zna što ja osjećam prema njemu, dobro zna što mi on i naše prijateljstvo znači i morao je zaključiti da mi je strašno. Bilo mu je lošo a krio je to od mene, bolilo ga a nije zaplakao, i on se bojao, a hrabrio je mene. Bože moj što znači prijatelj, prijateljska ljubav! Od kada je u bolnici preselio sam se k njemu, jer sam je u sobi. Prepušten neizvjesnosti i samoći. A to boli! Neizvjesnost naprosto ubija, sputava, ne dopušta nikakvu vedru misao, život mijenja.

Od jučer je smireniji. Govorio sam s liječnicom koja mi je ipak rekla radosniju vijest. Nema razloga za brigu. Sve će biti u redu, samo malo strpljenja. I to sam mu rekao a on meni kaže:“ Sad si me malo smirio“. Od kako mi je drug u bolnici svaki slobodni čas provodim u crkvi i molim se za njegovo zdravlje i naše prijateljstvo. Dok sam u autu ne slušam niti glazbu niti radio nego se molim. Molitva mi ipak ulijeva stanoviti mir i nadu, ta sigurnost, da će moj prijatelj ozdraviti, da će opet sve biti kao prije.

Danas letim u Zagreb. Svi dosadašnji letovi u Zagreb su danima prije bili ispunjeni radošću, potkrijepljeni nestrpljenjem i izčekivanjem ponovnog viđenja s drugom. A danas se ne radujem. Ovoga puta neću vidjeti druga. I da nije bolestan nebih ga mogao vidjeti jer nemam vremena. Sve se, ama baš sve, uklapa u onu dramu s početka. A sad bih baš volio da ga mogu vidjeti. Možda bi mu naš susret ulio malo veselja, malo ga podigao na noge? Vjerujem da bi. A možda bi u meni puklo sve ono što se danima skupljalo u srcu i duši, pa bih morao zaplakati. Njega moje suze nebi obradovale. Znam kad mi je poslije jednoga, prvoga moga plača pred njim napisao:“ A htio sam te zagriliti i utješiti onako kako sam osjećao, ali nisam zbog drugih i sad mi je žao.“ I kad bi sad bili sami možda bi drug na moje suze odgovorio svojim, a to za njega nebi bilo dobro. On je jak, čak pokušava glumiti emotivnu hladnoću ali mu ne uspjeva. On je mekao kao perje, osjetljiv je ali to pokušava prekrivit „hladnoćom“, „muškostim“, jer „muški ne plaču“. Ali kad mu se nakupi onda to itekako zna opisati rijetkim ali upečatljivim riječima.

Očito je bolje da ću za koji trenutak poletjeti na put kojem se na radujem. I kad ga sutra nazovem iz Zagreba morat ću se dobro obuzdati da mi suze ne ovlaže vezu s prijateljem. Sinoć sam, umiren dobrim vijestima iz bolnice, pokušao „odglumiti“ moju normalnu večer za computerom. Od kako mi je drug u bolnici navečer ne idem za computor. To je dosada bilo nezamislivo. Kad sam znao doći kući pa i poslije ponoći, prvo mi je bilo otići „vidjeti“ druga. Sad znam da ga ne mogu vidjeti ali ga tražim. Lutam praznim njegovim drumom, od početka do nakraj sela, od Rita do Kladavca, ali njega nema. Sjedim u njegovoj pustoj avliji, ali ne čuje se njegov korak. Sve mi zjapi prazninom. Hladovina njegovih starih jesena ne godi nego ledi, tjera iz srca i duše sve, ostavlja prazninu kao bundeva iz koje je netko izvadio sjeme i istrugao je do kore. I onda, kao i ovih zadnjih dana, već umoran od lutanja, skoro bez daha, prazne duše i očiju nabreklih od traženja, odem u njegovu ckrvu. Tu sam ga našao. Tu sam našao zraka praznim plućima, misli praznoj glavi, osjećaje srcu. A tu sam našao i sigurnost da će opet sve biti u redu, da će opet sve biti kao prije.

--- pocetak ---

PUT KOJEM SE NE RADUJEM

- 17:43 -

Ukupno Komentara (1)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

Linkovi

Ovo je moje društvo drago

PJESMA SLAVONIJI